Stranac pred mojim vratima

Rane jeseni devet stotina trideset i sedme vratio se Tito, poslije devet godina, u tišini jednog melankolič­nog predvečerja. Sjedio sam u sumraku u svojoj sobi i promatrao oblake kako ih nosi zapadnjak visoko nad gradom. U sivoj rasvjeti što se polagano gasi prekinuo sam bio čitanje i izgubio se u promatranju pastelnopla-vih nebeskih daljina po kojima putuju čudestveni arhi­pelazi oblaka, uvijek u jednoj te istoj horizontali, slijeva nadesno. Krovovi, bambusove trske antena, sivi i do­sadni, čađavi krovovi, sive i dosadne gradske četvrti, prenagomilane kućerinama isto tako sivim i dosadnim, u pepeljastoj rasvjeti sumraka, sa srebrnim magnezijem oblačne tkanine. Kroz otvoren prozor pokrajne sobe odjekuju s ulice dječji glasovi, a ovdje u sobi sve je pe­peljasta samoća i tišina. Tišina prazne sobe, kada se bo­je tkanina i konture pokućstva slijevaju u tamnosmeđem clair-obscuru, i jedino što još u sumraku bjelokos-no blista, to je hartija otvorene knjige. U toj tišini od­jeknulo je zvonce na ulaznim vratima. Uznemirene zvo­njave, što odjekuju po praznim, sivim, neosvijetljenim sobama, nose uvijek nešto od zloslutne, praznovjerne neizvjesnosti. Nitko od nas nije godinama živio tako te ne bi bio imao razloga da ne očekuje da mu se iznenad­nom, pomalo nervoznom zvonjavom ne javi na vratima kakav zao ili koban glasnik. Zvono koje odjekuje sta­nom, ustrajno inzistira da nam objasni kako je netko na vratima i kako nas nervozno traži. Odjekuje sitna, uznemirena jeka male metalne budilice alarmantno i neu­godno, a naročito su napete stanke između jedne i dru­ge zvonjave. Intervali kada se u svakom kucaju srca os­jeća neizvjesnost hoće li se taj tajanstveni signal ponov­no javiti? Tko je to tko zvoni tako postojano a da se ni­je javio telefonom?

Ustajem, prolazim stanom, otvaram prva, zatim dru­ga vrata, palim svjetiljku u predsoblju, škljocnula je pa­tentna brava, a pred staklenim vratima stoji stranac. Neznanac u pepeljastoj rasvjeti sumraka, obasjan nar rančastim odsjajem girandola. Blijedo lice nepoznata čovjeka i svijetao, topao prijateljski glas koji se dobro­ćudno smješka u trenutku sumračnog i sivog, gotovo dramatskog sastanka poslije devet godina. Naši likovi postojano se mijenjaju, ali boja glasa, ona izvjesna čud­na, neodređena, a opet tako svojstvena toplina ljudsko­ga glasa rađa uvijek neobično sigurne slike pamćenja. U krugovima uspomena, koje je ustalasala plastika tak­vog jednog ljudskog glasa, javlja se čitava topla i intim­na atmosfera doživljenih motiva i stvari za koje ni sami nijesmo slutili da poslije mnogo godina u nama žive još uvijek jednako jakim unutrašnjim životom.

Tito, poslije devet godina, pojavio se na onima stak­lenim vratima kao sjenka davno minulih dana, i na prvi pogled tako mi se pričinilo kao da se nije mnogo izmije­nio, a opet: izmijenio se mnogo, više od toga, posvema. Onako kako se pojavio sjetio me u prvom trenutku jed­noga mog praškog znanca, i tek kada je skinuo svoj blistavi cviker, primijetio sam da je to netko drugi. De­vet godina u ljudskom životu nije tako neznatan raz­mak, a ovih devet godina bilo je devet dramatskih godi­na u životu čitavog našeg pokreta.

Hiljadu devet stotina trideset i sedma godina godina je legalizacije abesinskog umorstva, druga godina Špa­njolske i četvrta što Goring lijeva topove, u predvečerje češkog, austrijskog i poljskog sloma. Godina depresije i demoralizacije, u međunarodnim omjerima. Trideset i sedma vukla se kao gnjila i bolesna mačka: sve je traja­lo glupo i beznadno, kao vijesti iz moskovske "Pravde" s beskrajnim svakodnevnim nizom smrtnih osuda, s nirnberškim urlanjem koje je baš onih dana polagalo temelje nacionalnoj njemačkoj crkvi na poganskoj ideo­loškoj bazi. Španjolske podmornice potapaju ruske i međunarodne lađe u grčkim vodama. Talijani su se is­krcali u Španjolskoj, krv teče u Shanghaiju i u Madri­du, a Tuhačevskog su iznijeli pred sud u nosiljkama: govorilo se da je pokušao samoubojstvo. Stigla je vijest da je u Moskvi uhapšen Bela Kim jer da je organizirao atentat protiv Staljina. Kod nas piše se o "prejasnoj ku­ći Karađorđevića i o doktoru Vlatku Mačeku" patetič­nim tonom "Jutarnjega lista" koji, pod iskusnom ko­mandom Milivoja Dežmana, rutiniranog kapetana poli­tičke duge plovidbe, cinički bordiža. S "Novostima" i "Morgenblattom", "Obzorom" itd.. između Stojadinovićevog dispozicionog fonda i kupinečke magle, strahu­jući pred pobjedom Seljačke stranke građanski mnogo iskrenije nego pred diktaturom Krune. O "Kralju Dje­čaku" piše se lirski slatko kao o "neispisanoj knjizi, jer je Monarhija engleskog tipa gdje Kralj kraljuje" (a gdje bi Stojadinović i Maček vladali) "ipak najidealniji državni sistem na svijetu".
"Kralj Dječak čita uz Dickensa, Mark Twaina, Daudeta. Turgenjeva i srpske narodne pjesme", a "Maček voli Tolstoja i Tomerlina". U harmoniji književnih uku­sa i jedinstvenih pogleda na literaturu ne će biti tako teško naći formulu Sporazuma. Dragi naš vrhovni pas­tir, nadbiskup Alojzije, sa Stanojem Mihaldžićem i ge­neralima, gospodom Pantelijom Jurišićem i Stajićem. s gradonačelnikom drom T. P.' i podnačelnikom K.: s rektorom H.' i dekanima na prijemu kod bana Savske banovine, doktora Ružica, a "krug vitezova zlatnog lan­čića teozofskog Reda. Mesnička 7. treći sprat", u pro­slavi Kraljeva Rođendana održao je svečani sastanak uz predavanje Mihajla Jurišića na temu o Kralju Dječa­ku koji je panteist i teozof. a osim toga bavi se vesla­njem, pecanjem, plivanjem, sokolskom gimnastikom, gađanjem iz automatske pištolje, a pop Janjić tvrdi da je Stojadinović otrovao patrijarha Varnavu. Miša KonjJ. Čika Aca5. Ljuba Mrav" i Joca Pižon" opremaju se, uz "prethodnu izmenu misli i pošto je na­crt Udružene Opozicije u odboru Trojice Šefova beog­radskog krila opozicije ocrtan", Aca "izvešten", a Čika Ljuba oduševljen, na sastanak U. O. u Farkašiću s kupinečkim mačkom.

S Titom sam govorio posljednji put godine 1928, u predvečerje diktature, a od onog antipatičnog i zgužva­nog političkog procesa, koji je za reakcionarnu politič­ku javnost protekao u sivom anonimitetu (a na kome je Tito svojom ličnom inicijativom povisio vlastitu juridič-ku odgovornost za nekoliko godina robije) proteklo je već devet godina. Pet godina Lepoglave i tri inostran-stvovanja kao da su izbrisale s njegova lica onaj izraz naivne i neposredne vedrine, i mjesto nasmijana mlada čovjeka tu je stajao ozbiljan tihi stranac kome iza stakla njegova cvikera svjetlucaju oči ocalno tamno, gotovo strogo.

Naša mladost protekla je po onim beznadno dosad­nim i sivim ulicama zagrebačkog Donjeg grada, između Prilaza i Medulićeve, Samostanske, Dalmatinske i Frankopanske, gdje su krčme bijedne i smrdljive, duća­ni mirišu po brašnu i bakalarima, kao u najzabitnijoj provinciji, a po dosadnim dvospratnicama stanuju sla­bo plaćeni sivi činovnici jednog sivog i dosadnog Car­stva na umoru. Iz iste smo (domobranske) kasarne kre­nuli na Karpate. Tito godine hiljadu devet stotina i pet­naeste, u Dvanaestoj "hodnoj satniji" kapetana Toma-ševića, a ja godinu dana kasnije hiljadu devet stotina i šesnaeste u Šesnaestoj "hodnoj", za vrijeme Brusilov-Ijeve ofenzive. On je otputovao u Sibiriju, a ja sam se odskitao preko madžarskih i austrijskih etapa do svoje domobranske proze. Kada smo se poslije oluje prvog svjetskog rata našli u prostorijama iznad Kutnjakove krčme (gdje je bilo sjedište sindikata), Titov profil u moralnopolitičkom smislu bio je plastično određen.

Razgovori za onih davnih zaboravljenih dana kretali su se često oko stare i poznate teme, "što da se radi i ka­ko", a iz Titovih je riječi već onda (oko 1924-25) izbija­la uvijek jednostavna, ali čudno uporna, moglo bi se re­ći, tvrdoglava sigurnost. On je doputovao u male i zaos­tale prilike s drugoga kontinenta, vrativši se u našu pro­vinciju kao putnik koji je doista proveo pet punih godi­na na drugoj obali, na obali lenjinističke, socijalističke stvarnosti. Još onda, oko 1925-26, on je u beskrajno za­pletenim internim situacijama dopuštao razne moguć­nosti, ali jedno je za Tita trajno i postojano bilo izvan svake sumnje: da socijalistički kontinent doista postoji, i da predstavlja jednu šestinu ove naše planete i da znači početak jednog procesa koji se ne može zaustaviti.

Toga predvečerja (jeseni hiljadu devet stotina tride­set i sedme), kada se pojavio poslije devet godina; Tito se vratio kući miran, siguran i jednostavan, kao čovjek koji je u sebi sredio sve svoje sumnje i koji je svijestan svoga poziva. Govorili smo do u kasnu noć, i danas, po­slije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente toga razgovora, to više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i, kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još o koječem. Svrha ovih redaka napokon i nije da se ocrta slika cijelog tog našeg dijaloga, već da se prikaže samo jedan detalj onoga što mi je Tito pričao, jedan lir­ski zapravo detalj o kumrovečkom nokturnu, a da bi taj detalj dobio na plastici, bit će ipak potrebno da se na­crta u glavnim potezima čitav tok noćnog sastanka ona­ko kako sam ga (uz pomoć nekih zapisa) upamtio.

O nerazmjerima smo govorili koji su vladali kod nas u našoj političkoj areni prije prvog rata, za rata 1914-18, u vrijeme zelenokaderaških pobuna i o onoj situaciji 1918-20. koja je nosila u sebi sve elemente veli­ke revolucionarne konjunkture. O tome kako je naša so­cijalna demokracija uspjela da se u sveopćem nihilizmu naših prilika svede na ništicu, kako nije predstavljala nikoga pak ni samu sebe, kako nije vjerovala u mase, jer se bila zaglibila u mizantropiju svojih vlastitih sitnih ministarskih ambicija, i kako nije imala nikada ni jedne druge političke ideje nego da se dočepa eshaezijskog "portfelja. Govorili smo o čitavom nizu fatalnih okolnos­ti koje su dovele do toga da je predratna naša socijalna demokracija živjela potpuno izolirano od političke stvarnosti, i kako pred međunarodnim forumima Druge internacionale nije nikada progovorila ni jedne stvarne riječi. Nestala je s pozornice kao gluhonijema, vjerujući da će na temelju sveopćeg i tajnog prava glasa riješiti pitanje Dunava i Balkana, te će austrijski dvoglavi orlo­vi ostati siti, a naše domaće hrvatsko političko janje zdravo i veselo.

"Svaki je početak težak", rekao je Tito mirno i, zapalivši cigaretu, izgubio se u dugoj zamišljenoj šutnji. Pramen guste plave kose pao mu je preko bijelog, viso­kog čeonog svoda, sigurnog znaka jake i tvrde volje. "Trebalo bi objasniti kako to da kod nas, prije prvog imperijalističkog rata, u okviru našeg pokreta, nije za­pravo nitko pravilno ocijenio situaciju, pa čak i to kako zapravo nije bilo nikakve ocjene nikakve situacije ni u evropskim omjerima, što je zapravo i dovelo do među­narodne katastrofe."

U sveopćoj zaostaloj, konzervativnoj, malograđan­skoj, zapadnoevropskoj zbrci doista i nije bilo politički izgrađene proleterske svijesti, a ako se netko usudi da već poslije Oktobarske revolucije postavi zahtjev kako bi ipak bilo potrebno sistematski ispitati što se to s na­ma zbiva, gdje se nalazimo i kamo putujemo i što će biti od nas, i ako se netko usudio da, uprkos svemu, u okvi­ru internih razgovora, podvrgne kritici bilo koju krivu pretpostavku takozvanih partijskih ideologa, onda se preko takvog znaka pitanja prelazilo na dnevni red sa sažalnim višim smiješkom: to su ruske metode kojima kod nas nema mjesta! Pod "ruskim metodama" podra­zumijevalo se nešto mutno, politički svakako neinteligentno i nezdravo, više od toga: po život samoubilački opasno.

Tito se bio vratio iz Rusije poslije prvog svjetskog rata u momentu najteže političke depresije, poslije čita­vog niza teških poraza, poslije poništenja komunistič­kih mandata, razbijenih i silom zgaženih masovnih štrajkova, raspuštanja sindikata i legalnih partija, u eri poslije Obznane i Zakona o zaštiti države. U atmosferi zatrovane, šovenske, reakcionarne građanske žurnalisti­ke, usred černosotenskog, protuzakonitog ugušivanja li­jeve štampe, između D'Annunzijeve pustolovine na Ri­jeci i rapalske sramote, u bolesnoj atmosferi makedon­skih pokolja i seljačkih pobuna u Hrvatskoj, kada je malograđanski Hrvatski blok memorandumom apelirao, na međunarodnu konferenciju u Genovi, u potpunom rasulu svake političke pameti i morala, jedina je "Bor­ba" kod nas digla barjak "ponosa, časti i razuma".

Te noći Tito je toplo i sentimentalno govorio o ne­kim člancima u prvim brojevima "Borbe". U momentu kada je južnoslovjenska reakcija gostoljubivo slavila Wrangelja i Burzeva kao jedine prave predstavnike rus­ke političke misli, kada je Jugoslavija u teškoj groznici preživljavala jednu od svojih najtežih kriza, i kada je či­tava zemlja odzvanjala od halabuke takozvanih drža­votvornih i protudržavnih elemenata, te se od slaboum-ne dreke o amputaciji i o hegemoniji nigdje nije čula ni jedna mirna i hladnokrvna riječ, "Borba" nije pisala o agoniji naroda i države, nego o agoniji kraljevskog cen­tralističkog režima.

Taj će se režim prije ili kasnije naći pod ruševinama svoje nasilne politike i on će, što to bude kasnije, osta­viti iza sebe to veći kaos na svima poljima našeg narod­nog života ("Borba", br. 5, 23. III 1922, str. 2).

U ono doba, prije dvadeset i pet godina, u lijevoj štampi upotrebljavala se radikalna fraza o "samoodre­đenju naroda do otcjepljenja" kao sveizlječiteljno sred­stvo. Tito je tu problematiku o samoodređenju naroda odredio otprilike ovako: pravo samoodređenja tako du­go dok nije primijenjeno socijalistički, tj. lenjinistički uslovno, tako dugo ostaje apstraktnom frazom kao i sve ostale političke fraze. Mi, budemo li u situaciji da prak­tično sprovedemo tu parolu o samoodređenju (u okviru južnoslovjenske problematike), mi ćemo je primijeniti socijalistički, lenjinistički, to jest uslovno. To znači: mi ne ćemo dopustiti da se ta parola pretvori u rukama re­akcionarne građanske klase u propagandističko sred­stvo kako bi građanska klasa stvorila sebi novo suvere­no tržište, jer bi nas takva primjena toga principa odvela ravno u kontrarevoluciju, u fašizam, u nove krize i u nove ratove. Nas kao lenjiniste u pitanju narodnog sa­moodređenja, u prvome redu i prije svega, zanima pita­nje samoodređenja proletarijata unutar jednog naroda, i upravo zato što mi znamo i što smo toga svijesni da je kod svih naših balkanskih naroda samoodređenje pro­letarijata u interesu samoga naroda i što se politički in­teresi proletarijata potpuno podudaraju s interesima naroda, zato nama nije u interesu da stvaramo neke no­ve balkanske fašističke državne organizacije na temelju tog principa.

Tito je govorio s prezirom o nekim sablasnim poja­vama našeg političkog cinizma i, skalpirajući obrazine tih nazovimarksističkih trgovaca političkim mesom, on je govorio tonom strogoga suca.

Da li je danas politika "manjeg zla" boriti se zajed­nički u okviru Jugoslavije - za Jugoslaviju - s ostalim narodima jugoslavenskim protiv monarhije Karađorđevića ili se ponovno sniziti do toga da budemo okupirani od nekih madžarskih, talijanskih ili austrijskih osvaja­ča, kao što to žele neki naši politički slaboumnici? Pita­nje je tako jednostavno da je svakome djetetu jasno i upravo iz toga razloga treba konačno pročistiti pojmove o toj osnovnoj tezi i ne dopustiti da padnemo ispod principijelnosti. Jer ako ne budemo umjeli da ravnamo svojim direktivama, bit ćemo poneseni događajima, po­stat ćemo objekt tuđe politike, izgubit ćemo sve izglede da postanemo to što hoćemo da budemo: slobodan pro­leterski narod koji misli ispravno jer je svoju situaciju procijenio u prostoru i u vremenu, na temelju stvarne ocjene činjenica. Do potpunog poništenja svakog, pa i najmanjeg političkog prava proletarijata kod nas dove­la nas je politika političkih varalica, lica bez svog unut­rašnjeg obraza,nitkova koji su prodavali svoja politička uvjerenja iz uvjerenja da se lažna politička uvjerenja mogu prodavati baš zato što nijesu nikakva uvjerenja.

Bez prave vjere u istinitost svoga uvjerenja pojedi­nac vrlo lako može posumnjati u sigurnost svoga stava i, pokolebavši se u sigurnost svoga puta, pojedinac mo­že da izgubi osjećaj sigurnosti u ispravnost svoga smje­ra, on može da izgubi svoj put i da se izgubi na tome putui Ali u tome mraku i u tim olujama oko nas ima i svjetionika. To su lenjinski principi, to su klasične di­rektive historijskog materijalizma!

Govorili smo tako čitavu noć o galeriji naših mrtvih znanaca, o brodolomima i o političkim brodolomcima, o grobovima i o pokojnicima. A Tito je govorio o pro­blemu političke navigacije s takvom sigurnošću, kao što govore ljudi kada na palubi komandnog mosta dodiru­ju šiljkom svoje olovke krugove pojedinih svjetionika na navigacionim kartama. Plovidba, po njegovim riječi­ma, izgledala je veoma jednostavna.

Treba ploviti po planu, ravno po crti, prjamolinejno, dok je prjamolinejno moguće! Lenjin, Staljin, Donbas, Volga, Magnitogorsk, pjatiljetke, dvadeset i sedam milijuna tona čelika! To je sve! Ne treba se dati prena,-gomilavati pitanjima i problematikama koje, u takvim prilikama kao što su naše, često puta djeluju razorno. Treba prelaziti preko zbrke na dnevni red, jednostavno, nrirno, hladnokrvno, u dobro organiziranom redu, mo­nolitno. (Taj pridjev o monolitnosti, koliko se sjećam, Tito je veoma rado upotrebljavao već prije petnaest go­dina. Donio ga je iz lenjinske zemlje.) Te noći on goto­vo ni jednom jedinom riječju nije govorio o sebi, o Lepoglavi i o zatvorima. Spomenuo je tek toliko da je mo­gao da "kidne", ali nije htio iz solidarnosti s drugovi­ma, i da je priredio izložbu Mošinih slika u Električnoj centrali lepoglavskoj gdje je bio šef centrale i gdje mu je bilo "uglavnom dobro". Govorili smo mnogo i dugo o književnosti, o nekim ruskim operetama koje se jav­ljaju kao pomodni šlageri, o dijalektičkom snobizmu kod nas i u inostranstvu. Ja sam se bio vratio iz Italije, pak sam Titu pričao o tome kako na čitavom putu od Lombardije do Napulja nisam nigdje nijedanput čuo pjesme na ulici. U Italiji je sve tiho... Govorili smo o Kutnjakovoj krčmi u Ilici 46, Hamelu u Medulićevoj ulici (gdje je Tito jedno vrijeme radio), gdje su krovovi prizemnica tako niski da se iz žljebova može grabiti sni­jeg za grudanje, o trešnjevačkim sastancima, o partij­skim ilegalnim plenumima po krčmama na periferiji, uz trajnu opasnost prepada policije, itd.

Spram jutra Tito se raspričao o tajgama, o ruskim daljinama, o Sibiru, o Kirgiziji, o mjesečini, o sibirskim konjima, o jednom sibirskom mlinu gdje tek što ga nisu ubili Kirgizi zbog Muhameda, o metalurgiji i o avioni­ma. O teškoj industriji i kemijskim kombinatima i, na koncu, o onom sladogorkom osjećaju čežnje za rodnim krajem, o žalbi za zavičajem, o bolećivom sentimental­nom snatrenju, o uspomenama koje nas vežu u našem pamćenju s raznim drugim i neznatnim stvarima: sa sta­rom metlom na kakvom zaboravljenom blatnjavom dvorištu, s crvenim cvijetom pelargonije na prozoru, s glasom cvrčka ili davnom, mrtvom mjesečinom. Plač za lirskim rekvizitima svakodnevnog života što ga Slo­venci zovu "domotožjem", a mi za to tugaljivo raspolo­ženje nemamo svoje narodne riječi.

S ironičnim pomalo smiješkom pričao je Tito kako su ga posljednjih godina u inostranstvu, kada je puto­vao po raznim dalekim zemljama, pratile kumrovečke sjenke uspomena iz djetinjstva. Miris sjenokoša, šum divljih kestenova na noćnome vjetru, žubor potoka, trakošćanski, klanječki, zagorski motivi. Toče licitari gverc pred starim pljesnivim crkvama, mirišu pečenjarske ko­basice, klokoće mošt, talasaju se mokre oranice, diše zemlja, domovina, majka, počva, rodna gruda. I tako je riskirao prije nekoliko dana da vidi Kumrovec. Da vidi Kumrovec poslije toliko godina, da vidi kako Kumro­vec diše otkada njega nije bilo na rodnoj brazdi.

To nije, dakako, bilo pretjerano mudro - riskirati zbog takvog sentimentalnog povratka ponovno robiju, pak eventualno i smrt, upravo, s obzirom na funkcije koje vrši, matematski sigurnu smrt, a samo zato da se noću, potpuno sam, prošeta kumrovečkim stazama o kojima pjeva pjesma da su pune ružmarina i mjesečine. Mjesečine nije bilo ni ružmarina, dakako, nego mrak, prava kumrovečka, provincijalna pomrčina, s dosadnim lavežom svih kumrovečkih pasa, uznemirenih korakom nepoznata stranca i putnika koji se vratio iz "fremta". Zaustavio se Tito pred svojim domom, pred svojom rodnom kućom kumrovečkom, stao je i stoji. Diše tiho, zuri u tminu, sluša pse kako laju, a nebo je oblačno, ju-govina je, brzo se miču zvijezde iza nebeskih tkanina, putuju zvijezde, a noć stoji nad svime, nad Zagorjem, nad Sutlom, nad Trakošćanom, ogromna, nijema, ne­prozirna, čudna kumrovečka noć. Spavaju novi Dvori, Lužnica, Cesargrad, Bizeljsko, Kunšperk, Lobor, spava ban Jelačić, i stara Carillonka u Bistri, i Corberoni, i Sermagei, i Keglevići, i Windischgraetz, i Bombellesi, a psi laju, i jedino što bdije to su psi i Stojadinovićevi ža­ndari. Dobro mu je poznat taj kumrovečki lavež, i on po glasu i po daljini laveža, danas, poslije toliko mnogo godina, poslije čitavog jednog života, razaznaje s kojeg se brda javlja čiji pas. Stoji i sluša susjedne pse, miriše kumrovečke strehe i komine: isti mirisi, iste živice, isti plotovi, isto blato, isti psi... Tu izjeda nosnice kiselina susjedove gnojnice, a tamo je netko otvorio dvorišna vrata i prelazi u štalu da napoji blago. Odsjaj svjetiljke razlio se preko ledine, i trava je na trenutak zablistala u svijetlom zelenilu. Škripe vrata, domari kumrovečki ni noćas nijesu podmazali vrata kako treba, vrag ih odnio! Nemaju petroleja, nemaju ulja, nemaju soli, nemaju kruha, nemaju ničeg! Laju psi kumrovečki, a taj noktur­no vonja pred kišu. Osjeća se miris krepane mačke u potoku, topal miris gnojnice, vonj jame i štala, prve ka­pi kiše...

Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalos­nom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o Kar­patima, o logorima i o bojištima, o bitkama kroz koje je prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku što oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske dale­ke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do Tihog oceana. Razmišlja Tito o svom vlastitom živo­tu, o fabrikama po kojima je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kome stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu što se preko Lepog-lave i Španjolske zatvara danas u ogroman krug bitaka i borbi od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni život­ni krug jednog putovanja oko svijeta traje, eto, već čitav jedan život, a ovdje, u Kumrovcu, laju psi kao što su la­jali prije trideset i četrdeset godina. Ni vrata nisu pod­mazali i krepane mačke bacaju u potok, i gnojnice nisu podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa, i kao da se uopće ništa nije dogodilo, i kao da Evropa ne sto­ji pred novim svjetskim ratom! Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Vol­ge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim srednjovjekovnim teme­ljima, Amerika i Evropa kuhaju više od sto milijuna to­na čelika, grme topovi u Španjolskoj, Hitler sprema po­kolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba tlake i robote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligenci­ja hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja, prokletstvo kumroveč­kog nokturna kada laju psi i sve stoji kao ukleto na jed­nom te istom mjestu. Od Tihog oceana i od Španjolske liže plamen velike revolucije, u rujnom odsjevu titra os­vit požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika; i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika.

U tihom završnom trenutku tog lirskog solilokvija, u posljednjim tonovima kantilene tog melankoličnog mo­nologa, Titov je glas promijenio sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim tamnomodrim, metalnim preljevom i potamnjele kao tinta. Dobroćud­na, mekana igra usana ustitrala je do prkosne, tvrde, kao od kamena klesane oštre crte, i u onom pogledu, u onom glasu javio se nekakav neodređen i sugestivan iz­raz pun bola i nemira.

- Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito bijesno, gotovo ner­vozno, s onim violentnim akcentom s kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva višeg i nižeg reda.

- Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, ne će nas spasiti ni­šta! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beog­rada! Ne padaju pečeni golubovi s neba!

Ime Titovo postalo je danas dramatski simbol poko­ljenja svih naših naroda otkada se piše historija krvlju i mesom naših rodova. U brodolomu, koji je od svih na­ših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on s lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i od Jajca do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda da bi od srednjovjekovnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobroj­nim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i oslobođenjem u višim druš­tvenim oblicima. Tito, to je uspravan, smion stav pred velikim stranim silama čitavoga svijeta, na temelju is­kustva iz prvog i drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe, koja je trajala decenijima i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše srednjovjekovne prošlosti i put do civilizacije koja ne će više da bude robovanje tu­đim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probi­la kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.

Kad su se u ovom ratu za dugih noćnih bdjenja oko 1943-44. od vremena na vrijeme čuli Titovi topovi kako gunđaju čitave noći oko Zagreba, često sam prisluški­vao toj noćnoj grmljavini. Uvijek mi je pred očima bila jedna te ista slika iz godine trideset i sedme: sjedi Tito pred pergamenom firentinske svjetiljke, u žućkastom sjaju rasvijetljenoga gregorijanskog korala sa starin­skim, uglatim notama kvadratama, u krvavoj transpa-rentnoj boji karminskih slova, i priča o kumrovečkom Nokturnu. Grme njegovi topovi, traje sudbonosno rat­no bdjenje, a ja mislim u svojoj samoći: "Gle, Tito budi Kumrovec iz hiljadugodišnjeg sna! Tito se pobunio protiv Srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi pu­nim jedrima i njegove galije putuju u sigurnu luku po­bjede."

*Tekst je izvorno objavljen u Borbi 1952. godine pod naslovom "Titov povratak godine 1937";