Najgore je kod kuće
Tosa 08 S

Photo: Bojan Tončić/XXZ

Stranac u vlastitoj zemlji

Sve sam bliži uvjerenju da je život u Sarajevu apsolutno neizdrživ, i da kao takav predstavlja bespredmetno mučenje, kojem se ne vidi kraja. Možda je to zbog toga jer putujem dvanaest mjeseci u godini, pa stalno gledam kako ljudi normalno žive u drugim zemljama. Bez suvišne patnje, koju mi osjetimo čim pređemo kućni prag.

Tako sam na putovanje krenuo u januaru ove godine, koja miriše na 1991. godinu. Prvo putovanje je bilo u Južnu Afriku. Ako niste nikad bili u Africi nikad nemojte koristiti Afriku kao poređenje za bijedu i siromaštvu, jer možete vidjeti sasvim drugačije slike kada stupite na tlo ovog kontinenta. Južna Afrika je na nivou infrastrukturne razvijenosti na kakvom mi nećemo biti ni za sto godina. Da ne kažem kako su ljudi bolji nego što smo mi, Južni Slaveni, zlikovci i ništarije, ikad bili.

Putovao sam u svim pravcima toliko da se više ni ne sjećam u kojim sam sve zemljama bio, ali znam da se u svakoj živi bolje nego ovdje. Možda i postoji gora zemlja od naše, ali je ja nisam sreo za ovih 47 godina života, iz jednostavnog razloga jer je trenutno nema. Ako mislite da je to Albanija, onda ste se dobrano zajebali, kada sletite u Tiranu možete se uvjeriti šta je pravi aerodrom, a ne kao ovaj naš provincijski, gdje je gužva kad se pojave tri putnika. A Tirana je inače puna svega onog što Sarajevu nedostaje, mislim na život sâm kao prirodnu pojavu. Nigdje nervoze, nigdje srkleta u Tirani. Nema traume. Jer, jaro, Bosna je ćilimom zastrta, onim istim ćilimom u koje bi umotali zatvorenike, recimo u Dretelju, i onda ih tukli palicama, tako da bez vidljivih rana slome tijelo zatvorenika.

Ako ste mislili da je Bugarska gora od nas, jer slične jezičke zajebancije na račun Bugara i Bugarske postoje u našim idiomima, onda ste se još više zajebali, i u Bugarskoj ljudi žive bolje nego mi, i pri tome su velika gospoda u odnosu na nas zaostale primitivce iz plemena Južnih Slavena. Da se čovjek ubije ali ne možeš naći zemlju u kojoj se gore živi od ove naše koja je zastrta krvavim ćilimom. Uostalom, zašto bih ja ovdje živio kada se stalno očekuje novi rat. Ono što sigurno znam da više neću nikad biti izbjeglica, ukoliko ne napustim ovu zemlju prije nego novi rat počne, znam da ću radije poginuti na kućnom pragu, ali nikad više neću biti građanin stodrugog reda. Ko nije bio izbjeglica pojma nema šta je iskonska ljudska patnja. Čak i da pouzdano znamo da neće biti novog rata, zašto bih ovdje živio kada jedva sastavljam kraj s krajem, i tako već 22 godine od završetka rata. Šta da očekujem, dobitak na lotu, da mi tetka iz Kanade pošalje pare da kupim stan na Ciglanama i da imam džeparac od hiljadu eura mjesečno.

Druga najgora stvar koja te može zadesiti nakon što si već bio izbjeglica skoro četiri godine jeste da si podstanar u Sarajevu. Svaki put kad moram platiti stanarinu kao da mi neko vadi zub naživo. A, evo, jarane, plaćam je već dugih 22 godine. S obzirom na obzir za nekih dvjestotinjak godina ću biti možda kreditno sposoban da kupim kakav stan, ako me u međuvremenu ne zajebe nekakva nova Mihrija Pelak. Zajebano je biti živ čovjek u Sarajevu, a još je zajebanije biti živ insan u Bosni i Hercegovini. Pogotovo je zajebano vratiti se u Sarajevo nakon dužeg boravka u nekom recimo Berlinu; kakav je to krah iluzija o životu uopšte kada se nakon mjesec dana bivanja u Berlinu survaš u ovu našu kotlinu. Ili kada se vratiš iz Poznana, iz kojeg prvo odeš za Istanbul da pojačaš očaj i depresiju prilikom slijetanja na fildžanski sarajevski aerodrom. To je, jarane moj, da se samoraniš u nogu, što nisam uradio ni u najvećim borbama u kojima sam sudjelovao, a nije da ih je manjkalo tokom četiri ratne godine.

U Poznanu se staviš na listu čekanja za stan, onda te nazovu, daš neki keš, kojeg bih čak i ja siromah-kozmopolita mogao nekako pronaći. I onda kupiš sebi stan u novogradnji. S tim što tamo nema Mihrije Pelak, i niko ti neće uzeti 50.000 maraka i otići u zatvor bez da ti ikad vrati te pare. Kupiš stan i lagano plaćaš ratu, kao stanarinu, bez ikakve kamate. Stan je tvoj, jedino ga ne možeš prodati. Tako rade u Poznanu, u kojem je kvaliteta života na takvom nivou na kojem mi nećemo biti za petsto godina.

Na kraju godine je došao Stambul, kako bi rekli Poljaci. Grad od zvaničnih 15 miliona stanovnika, plus nezvanično u njemu živi još pet miliona. Niđe srkleta, negative nisam vidio u takvom ljudskom mravinjaku. Kad sam se vratio u Sarajevo vidjeh sve samu negativu kako zamaskirana u ljudska bića hoda ovim gradom. Ne znam zašto nastaviti ovo mučenje. Treba staviti kamen na I i otići iz ovih kotlinâ. Što mi je kao piscu bez zemlje, apatridu, svakako i više nego obaveza.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5