Dug Skerliću
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Strateg i taktičar građanstva

Ova godina treba du bude i Skerlićeva godina.

Još jedan jubilej, među drugim jubilejima? Jeste li osetili neku nelagodnost zbog toga? Jeste li, nezavisno do Skerlića, njegovoga značaja, osetili da ste ponovo nemi svedok našega jubilarstva, koje, van svake sumnje, treba da bude neka vrsta maske za odsustvo stvarnoga tvoračkog odnosa sa ljudima i generacijama ove kulture. U Književnoj kritici, u broju posvećenom Skerliću, Zoran Gavrilović s mnogo prava ukazuje na činjenicu: da mi nemamo ozbiljnijega, novog, pokušaja prodora u Skerlićevo delo. Gde su naše monografije o Skerliću i njegovome vremenu? Kako ćemo, dakle, da izađemo pred Skerlića u ovome slavljenju njegovoga dela?

A susret je važan; jer, susret sa Skerlićem nikako nije samo susret sa jednim književnim kritičarem. To je susret sa čitavom jednom kulturom. Ako može da se govori o veličini Skerlićevoj – kao što se to, naravno, često čini – onda je to veličina nekoga ko se prožeo bitnim tendencijama kulture svoga trenutka, nastojeći da maksimalno utiče na te tendencije. Skerlić je sinonim jednoga kulturnoga stava i jednoga nastojanja. Šta je njegov pozitivizam, o kome se toliko pisalo, šta njegov utilitarizam, ako ne pozitivizam i utilitarizam građanske srpske kulture prve decenije XX veka? Skerlić nije izmislio taj pozitivizam; nije ga, čak, našao ni kod Gijoa, kako to hoće ponekada da nam kažu; on ga je našao u težnjama građanske kulture prve decenije veka, a Gijo je imao da bude znatan, ali suštinski ipak samo formalni podsticaj za intelektualno uobličavanje tog pozitivizma neodvojivoga od građanstva ovoga vremena.

Kada se kaže da je Skerlić bio racionalist, ponekada se zaboravlja da je njegov racionalizam onaj isti koji se, između ostaloga, iskazuje i kroz Rakića, pesnika za koga je Skerlić pisao da je „pametna, trezvena glava”. Nije li Milan M. Rakić, međutim, živeo upravo tragediju te „pametne trezvene glave” navodno izlečene od romantizma? Rakić, zaista, jesu li to samo stihovi? To mogu da misle samo antologičari. Rakić je tragedija građanskog racionaliste, tipično represivnog tipa: iza njegovoga racionalizma teče ono što je on nazivao, rečju neposrednom, „silni pesimizam”, a iza ovoga pesimizma ležalo je iskustvo silne senzualnosti koja je sebe krotila, ali koja nije mogla da podlegne nikakvome kroćenju. Nešto od divlje životinje, od njene beskonačne gladi, ima u tome senzualizmu, duboko potiskivanom, i u tome potiskivanju recitovanom: onaj povišeni ton Rakićevih, dvanaesteraca, ono gordo-dostojanstveno njegovo držanje oglašavano, od građanske skerlićevske ali i posleskerlićevske kritike, kao stoičko, ali koje ide u povišeni ton (kako su to još ondašnji metričari osetili i rekli), što je taj ton drugo nego ton ove senzualnosti pod pritiskom zahteva „pametne, trezvene glave”. Savladani romantizam? O tome nema ni govora. Ispod parnasovske forme, ispod pseudoaristokratizma koji je, međutim, osuđen na ovakvo, ronsarovsko, recitovanje, „sa tri svirača u crnom plaštu”, krije se jedan kroćeni ali neukrotljivi romantizam, povremeno gotovo infantilistički, koji ume da sklizne i sentimentalizam najgore vrste.

Šta hoću da kažem? Pa eto: ne treba čitati ni Skerlića samo u njegovim tekstovima; treba ga tražiti, kako teče – ali i kako se, u grču, zaustavlja – Rakićevim stihom, Naravno, ne samo njegovim. Ima ga i u drugim stihovima, i u drugim vizijama i slikama. Ali tu je on, pre svega, u tome zauzdavanju strasti, u tome pokušaju da se strast pomiri sa racionalnošću, da se ukroti u nama divlja životinja. On će hvaliti senzualnost Bore Stankovića, kao niko drugi; ali on ostaje, pri tome, pozitivist. Ne po školi literarnoj, nego po školi egzistencijalnoj. I to utoliko više pozitivist što je dublje njegovo htenje za samovladanje, ili što je dublje njegovo najdublje, najličnije, iskustvo sa divljom životinjom u sebi, rekao bih: sa „životinjom” romantizma.

Njegov rad, njegov ogroman rad, toliko istican, s razlogom? Ide li taj rad iz njegove kritičarske i istoričarske strasti, apstraktno shvaćene? Ali ta strast, odakle ona potiče? Ima u tome radu neke stihijnosti, često mutne i nedorečene, ali koja se oseća. Čovek koji, ako Skerlić, sa samo 38 godina već mrtav, ostavlja iza sebe čitavu jednu biblioteku, nije li to onaj isti čovek, da se vratim Milanu Rakiću, koji, u poeziji, ostavi samo jednu svesku pesama? Taj rad, nije li, između ostaloga, i delo rakićevskoga samo kroćenja, lomljenje iracionalnih stihija u sebi? Otuda je ta energija: ona, koja u drami ovoga lomljenja može da se iskaže samo sveskom stihova ili ogromnim brojem proznih knjiga. Tu se umire kao pesnik, brzo; tu se razvija, kao ideolog, izvanredno moćno. Tu je vasiona za Rakića nemilosrdna: neka tvrdica vasiona, kako bi Rakić rekao. Tamno oko ove vasione gleda iz dubine Skerlićevih pramotiva: eno ga u svetlucanju njegove suze, nad Lukovićem; eno je u njegovim jarostima, takođe, u njegovome izgonu veštica. Sentimentalist, pridavljeni romantičar, senzualan čovek koji sanja o Francuskoj revoluciji, ali ne manje i o Švajcarskoj na Balkanu, Skerlić je bio i izgonitelj zlog nečastivog veštičjeg duha.

Ne povlačim reč: da, progonitelj veštica. Ja sam odavno pisao, i sada ponavljam: njegov sukob sa Disom nije stvar nikakvog književnog nesporazuma. Ništa se tu nije Skerlić, kako se često kaže, „prevario”; on je tu progonio nečastivi duh pesimizma i iracionalnosti, onaj isti duh koji je progonio i u svome sopstvenom telu i u svome sopstvenom duhu. Dis nije za Skerlića neko „spoljnje” lice, najmanje samo simptom neke književne tendencije kojoj bi on hteo da se suprotstavi. Dis je izazov i pretnja pesimizma u samom Skerliću, u njegovome pozitivističkom i „optimističkom” građanskom duhu; Dis je izazov i pretnja iracionaliteta. Onako isto kao što je i Laza Kostić, za Skerlića, oličenje romantičarskog životnog stava, ali i romantičarske duševne prakse, romantičarske egzistencije. Skerlićeva kritika Disa i Laze Kostića čine jedinstvo. U osnovi ovoga jedinstva, međutim, ko da ne ugleda knjigu Omladina i njena književnost, koja je možda najskerlićevskija Skerlićeva knjiga, ako tako sme da se kaže, u stvari jedan pamflet protiv romantizma u formi naučne radnje izrazito pozitivističke metode i orijentacije?

Postoji jedinstvo Skerlićevog dela; ja bih rekao, čak, da je to apsolutno jedinstvo koje se gradi na Skerlićevom antiromantičarskom pozitivizmu i racionalizmu, a čiji raspon ide od velikih kulturnoistorijskih studija preko ogleda i dnevne kritike d beležaka u časopisima i novinama. Ništa, ni jedan jedini tekst, čak ni jedan jedini red, ne protivureči ozbiljnije ovome jedinstvu. To je jedna arthitektonski savršeno promišljena i usklađena gradnja, a pisci, pesnici, filosofi i političari samo su elementi te gradnje, ili kao nekakvi glasovi u velikome horu kojim, međutim, diriguje Jovan Skerlić. Istorijski jezik je za njega u funkciji kritičkog jezika, a ovaj, opet, u funkciji ideološkoga pogleda Skerlićevog, koji je pogled najnaprednijega građanstva njegovoga vremena.

Skerlić je eksplozija duševnih sadržaja građanske srpske klase od početka veka do 1914; on je strateg i taktičar građanstva. Moć njegova zrači stihijama ovoga građanstva, ali kroz Skerlićev individualni napor da izmiri sve protivurečnosti u tim stihijama, od ljubavi za Francusku revoluciju do rakićevskog kulta Napoleona, pokušaja izmirenja ideje Svetozara Markovića sa reformizmom svoga vremena, i (što nije ni najmanje beznačajno) od pokušaja uticaja na Tucovićev radnički pokret u Srbiji do otvorenoga renegatstva. Ta strategija i ta taktika ogleda se svuda: Skerlić koji slavi Abraševića, koji ga svojim autoritetom podržava, jeste i onaj koji se, istovremeno, pokušava da obračuna sa „jakobinstvom”, sa svakim socijalizmom koji zahteva revolucionarno nasilje nad institucijama postojećeg nasilja; Skerlić koji slavi Svetozara Markovića jeste Skerlić koji nije među stvarnim markovićevcima svoga doba, a radnički pokret isključiće ga iz svojih redova; Skerlić koji tvrdi, na osnovu pesama Alekse Šantića i, naročito, Veljka Petrovića, da je došao trenutak obnove srpske rodoljubive poezije, jeste Skerlić koji pokušava da nađe formulu neromantičarskog, „trezvenog” rodoljublja, koji govori o „harmoniji celine”, a pri tome mu austrijski imperijalizam ne prestaje da ide na ruku.

To je mobilizator građanske klase, u vreme kada ona na drugim planovima traži i nalazi druge slične mobilizatore. Celina njegovoga čudesno zasvođenog dela jeste izraz težnje građanske klase za sopstvenom celinom. To je velika bitka za sistem. Hoće se melanholija Alfreda de Vinjija, ali i Bosna; takozvana „otmenost” suzdržanog bola, ali i zahtev za organizacijom, za svesno rukovođenim poslovanjem na svakoj ravni: majstorstvo stiha Dučića, ali i marljivost Rakića koji traži Jefimiju i „silne oklopnike”; ogorčenje što sredina ćiftinski niskih vidika ubija Božu Kneževića, ali totalno ignorisanje najvećega, i jedinog, metafizičara,  profesora Branislava Petronijevića. Nisam slučajno spomenuo Petronijevića. Šta ima, u skerlićevskom kosmosu, da traći lajbnicovski Petronijević, filo sof i matematičar, antropolog i astronom, a ne samo Dis? Šta ima tu da traži i fenomenološka matematička misao Mike Petrovića koji je kod svoje kuće ostao najpoznatiji kao Mika-Alas, zato što je umeo da pravi bogovsku alasku čorbu?

Ne zbijam šalu; u tome je istina skerlićijanskog kosmosa. Veliki potezi, i veliki obuhvati, svakako; ali u kojima nema mesta ne samo misterijama i mistici jednoga Disa, nego isto tako ni svakome dubljem, svakome razuđenijem kritičko-filosofskom mišljenju: odsustvo filosofske dimenzije u Skerlićevom pozitivizmu jeste, u suštini, samo posledica odsustva filosofskoga instinkta u skerlićijanskoj kulturi, a ne samo, nikako, samo neka njegova (Skerlićeva) lična stvar.

To je ideologija pozitivistički antimetafizičke, ali antifilosofske kulture srpskog građanstva ove epohe. Antiromantizam produžava se i kao antifilosofija i antimetafizika. Ubedljivost jake reči pretpostavlja se analitici; retor iz parlamenta filosofu. Hoće se sinteza, ali i to sa što manje kolebanja, sa što kraćim analitičkim putem; hoće se ubedljivost monolitnog, i zato nema drame analitičko-sintetičke, produbljivanjem i preobražavanjem materije; nema složenosti niti kolebanja: sve je kao iz jednoga kamena izgrađeno, velikim potezima, sve je (i kada je izgovoreno najtišim glasom) osuđeno na tempo furioso koji stremi maestetičnome, patetičnom fi nalu: nokturna tu nisu samo stvar oponašanja, delo građanstva koje sve više unosi u kuću klavir (dok mu volovska kola tandrču ispod prozora, na Terazijama): ona su i neumitnost ovoga rakićevsko-skerlićevskog samopregaranja na svima ravnima, ove trezvene optimističnosti, ove mobilizatorske radinosti, ove furioznosti; ali, i ta nokturna osuđena su da budu samo elementi za ovo zdanje krajnje svedenih, i čvrstih, proporcija, jakog statičkog momenta, kao u Meštrovićevim gromadama, u duhu funkcionalizma koji dozvoljava pojam samo onoliko koliko je on empirijski neposredno proverljiv i koji ne dozvoljava poeziju onoliko koliko ona (i onda kada to neće) otvara pukotine u svakome mogućnom funkcionalizmu.

Šta znači, onda, pitati se o Skerliću ako ne pitati se o ovome zdanju među čijim neimarima bio je i on, možda čak kao najznačajniji? Šta znači drugo nego pitati se o suštinskom subjektu srpske građanske kulture od početka veka do 1914? Do sada, ima veoma malo stvarnog pitanja o tome: veoma malo dubinskog prodiranja u stvarni subjekt i misao te kulture čiji strateg i taktičar ostaje Skerlić.

To, naravno, mnogo više govori o nama, nego o Skerliću. Bilo bi neophodno da se uradi bar prikaz literature o Skerliću: ne bi li to bio i sažeti prikaz našega odnosa prema građanskoj kulturi, njenoj stvarnosti i njenoj ideologiji? Možemo li da govorimo, suočeni sa nedovoljnošću našega kritičko-istorijskog rada, samo o inerciji? Ili, možda, čak i o izvesnome otporu svakome pokušaju da se taj kritičko-istorijski rad stvarno započne, kao o otporu stvarnoga pitanja o građanskoj kulturi, otporu u kome zar se ne iskazuje, recidivno, i sami duh te kulture, duh koji računa sa inercijom i čiji jedini jezik zbog toga i može da bude jezik inercije? Jedan kritičko-analitički prikaz istorije Skerlića posle 1914. bio bi prilog definisanju Skerlića ali, naravno, i našem sopstvenom samodefinisanju: naš dug Skerliću je, takođe, još jedan naš dug nama samima. Zar vam se ne čini da smo veći dužnici nego što to smemo i možemo da budemo?

*Tekst emitovan na Trećem programu Radio Beograda 16. septembra 1977. godine

Oceni 5