Narednikova osveta: Šta je smešno?
Gunza 01 S

Photo: Željko Stojanović

Streljački vod u fazi obuke

Pred kraj jedne smotre, poput neke završne reči, Borš je izjavio da smo mi, pripadnici klasno otuđene inteligencije koji ofrlje obavljaju poverene im fizičke poslove, jedna užasnojebenostrašnogovnarski nabeđena bagra, ukoliko mislimo da se možemo sakriti u svojim kulama od slonovače gde nas navodno neće sustići gvozdena pesnica radničke klase. Jer, verujmo mi njemu na reč, i te kako će nas sustići. Mi, regruti primljeni na fakultete, ne samo da smo umišljeni, nego smo i oholi. Mi preziremo običan radni narod. Nemamo nikakav kontakt sa meštanima. Ma, ni reč jednu sa njima da razmenimo! Ali, zažalićemo mi još zbog toga, doći će i taj dan, videćemo mi svog boga!

Sve to nam je Borš saopštio bez ikakve srdžbe, pre bi se reklo nekim popustljivim, pomirljivim tonom čak, želeći time da stavi tačku na događaje u prethodnih pola sata. I on je vrlo dobro znao da uspostavljanje kontakta sa meštanima nije moguće već i stoga što njih u neposrednoj blizini baš i nije bilo mnogo. Okolinu Gagarinovog majura činio je nenaseljen prostor. Na jednoj padini protezalo se groblje sa nadgrobnim pločama iskrivljenim poput nepravilno izraslih zuba u širom razjapljenim ustima, odakle je na Sve Svete kroz večernji vazduh, otežao od isparenja, zasvetlucalo mnoštvo sveća koje su se zatim svake večeri sve više proređivale. Na kraju je ostala samo jedna, a i ona je tek jedva tinjala.

Borševom ispadu prethodila je Venčeleova tvrdnja da ovčiji gulaš ima ukus loja, a Borš nije mogao da pređe preko toga. Nas osmorica, koje je Borš ustupio za radove u Njirparasnju, gde je neki njegov prijatelj zvani Jezerokopač gradio porodičnu kuću, i gde smo bili angažovani kao zidarski i tesarski pomoćnici, smo zaista za ručak dobili ovčiji gulaš, a Venčele, koji nam se pridružio sa Vodobljuvom u poslednji čas, nije, izgleda, bio ljubitelj ovčijeg gulaša. Što i ne bi bio toliki problem, ali mu majka, očito, nije dovoljno govorila da nije lepo biti probirljiv.

Jer, moglo se desiti da umesto ovčijeg gulaša za ručak dobijemo jedno veliko ništa. Ili da dobijemo jednu veliku konjsku kurčinu u dupe, a ne ovčiji gulaš!

A Borš je, eto, ovim svojim malim govnarima od zečeva u velikoj vangli doneo sav preostali ovčiji gulaš od Jezerokopača! Ljudi su mu ga velikodušno dali! Jer to su pravi, čestiti Mađari! Ali, ako probirljivom zecu ne prija seljačka hrana, onda neće biti gulaša, onda ima da dobijemo jedno veliko, smrdljivo ništa!

Nevolju je produbilo to što se Vodobljuv nije pojavio na postrojavanju, jer nije bio u stanju da stane u stroj. Kada smo zatim nas dvojica ušli po njega i izneli ga, umotanog u ćebe, videlo se da je toliko pijan da nije u stanju da stoji. Dogodilo se, naime, to da je u garaži u Njirparasnji, odakle je trebalo iznositi biber crepove, Vodobljuv pronašao jednoipolitarsku flašu Pepsi Kole, dupke punu rakijom, pa ju je lepo natenane, gutljaj po gutljaj, iskapio. Ali, nije to bio problem, već to što je ubrzo počeo da pokazuje simptome akutnog trovanja alkoholom. Do popodneva više nije bio u stanju da se podigne sa zemlje niti da povezano govori. Još je dobro i prošao. Jer, da je Jezerokopač kojim slučajem u toj boci Pepsi Kole čuvao insekticid ili sumpornu kiselinu, sva je prilika da bi prošao nešto gore.

Reč „vodobljuv” prvobitno je označavala jedno naročito zanimanje. Vodobljuv je bio rečni ribar koji je sedeo na krmi čamca, i dok su ostali vukli mrežu, njegov je zadatak bio da zahvata i izbacuje vodu koja je zapljuskivala čamac. Borš, međutim, to nije znao ili nije uzimao u obzir. Rekao je: vojnik Vodobljuv dobiće deset minuta da se otrezni. Ne bude li se u roku od deset minuta otreznio, onda će, shodno svom imenu, probljuvati vodu.

U narednih deset minuta svoju je pažnju preusmerio na Venčelea. Naložio je da se ostatak ovčijeg gulaša iznese iz autobusa. Izvadio je i otkočio svoju službeni pištolj i uperio ga u Venčeleovu slepoočnicu, rekavši da će domobran Venčele dobiti deset minuta da pojede čitav sadržaj vangle, do poslednje grudvice loja. Ukoliko u roku od deset minuta ne poliže i poslednju kapljicu loja iz vangle, onda će i sam Venčele završiti kao gulaš sa ukusom loja.

Gledao je Venčelea kako golim rukama trpa u usta skočanjene ostatke gulaša i u pravilnim intervalima bacao pogled na sat.   

***

Molnar je tada još bio među nama, mada je u mislima već bio negde drugde. Najverovatnije u Ramočahazi. Već je video sebe kako traži ili krade ključeve zadružnog magacina nameštaja, gde će na jednom divnom krevetu – zasad, nažalost, samo u mašti – Lepu Ilonku učiniti svojom.

Borš je zaustavio pogled na Molnaru. „Vi ste, Molnare, mislima odlutali negde. Da vama nije dosadno, Molnare? Ne brinite ništa, zabaviću ja vas!” Naredio je da mu iz magacina donesu uže, a zatim je jedan kraj užeta tutnuo Molnaru u ruke.

„Jeste li vi, Molnare, nekada u zatvoru videli izvršitelja smrtne kazne?” Tišina. „Pitao sam vas nešto. Odgovorite!” Gunđanje. „Glasnije odgovorite! Da vas svi čuju!”

„Hoću i ja da čujem!” – zakrešta Čato. – „Je l' palo neko vešanje tamo, a?” On je tog dana na nekom drugom punktu nadgledao socijalističku izgradnju i želeo je što više da govori, ali to u Borševom prisustvu nije mogao učiniti već i stoga što je i on pomalo zaplitao jezikom, pa nije želeo da se hvališe time da se nije Vodobljuv jedini nalokao. Već i ovom upadicom uspeo je da Boršovoj jednočinki podari nešto duhovitiju nijansu.

Nakon što je Molnar priznao da se uvek znalo tačno vreme dolaska izvršitelja smrtne kazne, Borš je naredio Molnaru da ono uže veže Vodobljuvu oko gležnjeva. Ne oko vrata, kao pravi dželat, već oko desnog i levog gležnja, i to čvrsto. Čato je sa drugog kraja stroja vikao, verovatno reda radi: „Ovo je naređenje! Izvršite ga!”

Molnar se ćutke dao na posao. Obmotavao je, vezivao, pravio čvorove. Videlo se po njemu da bi, ako je to uslov da još iste večeri dospe u Ramočahazu, bez problema obesio Vodobljuva. Samo mu se vilica kretala gore-dole, a žvakaći mišići isticali više nego obično. Borš je to pogrešno shvatio. „Vi se smeškate, Molnare?” – prasnuo je na njega. – „Vi se smejete drugu Čatou? Vi mislite da jedan narednik može biti predmet ismevanja? E pa, pokazaću ja vama da ovde nema ničeg smešnog!”

Zatim je naredio da čvrsto uhvatimo uže i da Vodobljuva spustimo naglavačke u đeram, možda ga to otrezni.

Ne bi se to baš moglo nazvati pogubljenjem, ali mi smo se ponašali gotovo kao streljački vod u fazi obuke. Borš je stajao na drugoj strani đerma. Sa pištoljem u ruci proveravao je da li je glava Vodobljuva u vodi, i gledao na sat. Nakon trideset sekundi naredio nam je da ga izvučemo, ali, budući da Vodobljuv još uvek nije delovao potpuno otrežnjeno, Borš je izdao naredbu da se operacija ponovi. Na kraju je, držeći na nišanu čas Vodobljuva, čas Venčelea, zadovoljno posmatrao kako prvi bljuje podzemnu vodu što zaudara na đubrivo, dok drugi povraća ostatke gulaša sa ukusom loja.

*Odlomak iz romana “Ubica L.M.” Lasla Martona koji je objavljen u izdanju Levog krila; sa mađarskog preveo Marko Čudić

Oceni 5