Stvarni kraljevi našeg rock’n’rolla

Nekada, krajem 60-ih, početkom 70-ih, javio se prijepor: rock ili rock’n’roll? Rock and roll, kao spontani izraz rastućeg generacijskog jaza u poratnom procvatu američkog društva, ubrzo zadirući u sve pore života, globalno povampiren, ambiciozan i već vješto artikuliran, s odrastajućom publikom, medijima, vlastitim tumačima i glasnogovornicima, prestao je biti usko tinejdžerskim svojinom i postao „rock“. Dugi niz godina potom rock and roll i rock postaju sinonimi i pisci ih koriste prema potrebi, poglavito ne bi li izbjegli ponavljanje istog termina.

Uostalom danas kolokvijalno sve je rock’n’roll; čak i politika, sport, društvena zbivanja općenito. Reklo bi se, dilema je bila lažna? Onomad je možda trebala zbog snalaženja u novim uvjetima progresa, množenja stilskih podvrsta, ali i isticanja vlastite važnosti; insajderima za razlikovanje eksplozije rane mladalačke naive od glazbe s umjetničkim pretenzijama; rocka kao redefinicije samosvjesnog popa. Rock and roll je ostao samo početak, neandertalna povijest pedesetih (tako se izrazio Jonathan Eisen, urednik prve ozbiljnije hrestomatije o rocku The Age of Rock iz 1969). Doduše, nevjerojatno uzbudljiv; vrijeme od sredine 50-ih do pojave Beatlesa, Stonesa, Dylana (kada je u jednom trenutku sve postalo beat!). Pa ipak unatoč rečenom još uvijek mnogi glazbeni konoseri nazivima rock i rock and roll odvajaju pletoru aktualnog idioma od njegova nastupnog značenja kao tinejdžerske plesne glazbe. Uostalom imali smo prilike gledati kontroverzni britanski televizijski dokumentarni serijal Seven Ages of Rock (2007.); distanciran od svega prije Jimija Hendrixa, nultom godinom rocka označit će 1965. s The Who i njihovom My Generation! Ali, nemojmo se zavaravati, sve se više-manje svodi na isto: It's only rock’n’roll!

Čemu ovaj ekspoze o tituliranju jedne vrste popularne glazbe ma koliko ona bila važna u našim životima? Tim prije što su glazbenici uglavnom odbijali da ih se žanrovski svrstava držeći da su mediji, njihovi urednici i rock kritičari to radili samo kako bi sebi dali na značaju, a ovo je – kao što se vidi iz naslova – osvrt na bend kome sam ne dvoumeći zalijepio etiketu rock’n’rolla? Pitanje je očito retoričko: ovaj uvod, naime, šlagvort je za ono što želim napisati o Đavolima, jer ako je ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i izvedbenim dosezima imao pravo na atribuciju rock and rolla onakvog kakvoga se sjećamo iz doba njegove nevinosti onda su to bez ikakve sumnje Đavoli. A ako išta može tako uvjerljivo posvjedočiti toj istini onda je to upravo dragocjena uspomena za koju pišem ove retke; zbirka snimaka „uživo“ iz vremena kada su ti splitski dječaci, posve jedinstveni odmetnici domaće pop scene, vladali pozornicama bivše države.

Đavoli pred vratima

Njihova pojava davne 1985. bila je svojevrsno iščašenje u okviru dominirajućih zvukova originatora novog vala i njihova drugog ešalona, mainstream rocka, synth-popa i zalaufanog sarajevskog „new primitivesa“. Tome su bili zaslužni trojica potencijalnih antijunaka, likova koji kao da su onako osebujni ispali iz nekog Crumbovog underground stripa: Marinko Biškić, nesuđeni pjevač Đavola, onaj koji ih je skrenuo u vode ranog rock’n’rolla i danas vlasnik jedinog čokoladnog singla na svijetu (!), Robert Čaleta Čarli, impresario, dizajner i budući tekstopisac benda i, naravno, Neno Belan, dobro čuvana tajna splitske pop-scene, momak koji će svojom glazbom i glasom definirati adolescentnu melankoliju.

Biškić, kojeg je nekad kao Fon Biskicha pratio Belanov (i Bajanov!) bend Narodno blago, po Belanovu povratku iz vojske predložio mu je da okupe ekipu koja bi izvodila svjetske hitove s početka 60-ih. Ali, isključivo one što su ih tadašnji domaći izvođači poput Đorđa Marjanovića, Mikija Jevremovića, Saše Popaza, Mata Collinsa, Bijelih strijela ili Borisa Babarovića i Crvenih koralja i sličnih pjevali na srpskom, odnosno hrvatskom jeziku. Belanovi roditelji su čuvali hrpu takvih singica.

„Majka mi je ispričala (...) toga se ne sjećam jer sam imao dvije godine (...) da sam hodao po kući i pjevao 'Kolina, Kolina'. To je bio twist hit iz šezdesetih i onda sam ja išao po kući i urlao tu pjesmu. To je prva pjesma koju sam propjevao. Pjesma se zove Corrina, Corrina, ali ja sam pjevao 'Kolina, Kolina'“, sjetit će se Belan, u nedavnom intervjuu novinarki Heleni Kezerić, uspješnice američkog pjevača Raya Petersona koju je na Jugotonovoj ploči u jugoslavenski hit 1963. Pretvorio Miki Jevremović.

Ideja da se izvode prepjevani hitovi bila je neobična i, pokazat će se, presudna. Naime, tada, početkom 80-ih, uvelike se svirao vlastiti autorski repertoar ili su tipični (i rijetki!) „cover sastavi“ pokušavali biti što vjernije kopije originala. Biškić je kao već zaposlen morao preseliti u Zagreb, a Neno je preuzeo vokal i vodstvo onog što će postati Đavoli. U nastavku intervjua reći će: „Htjeli smo imati bombastično ime jer su svi ti bendovi iz šezdesetih imali bombastična imena, obično jedna riječ. Imali smo jednu pjesmu Diavoli od Rocca Granate – to je onaj pjevač što je pjevao pjesmu Marina, Marina – prepjevano na našem jeziku (riječ je o izvedbi Đorđa Marjanovića po kojoj taj naslov zapravo i pamtimo, nap. S. Š.). To je bila nekakva ljubavna pjesma o vražjoj djevojci, što se kaže đava u narodu. Onda je netko lupio na nekoj probi Đavoli i tako smo dobili ime.“

Sljedeće 1985. godine napravili su novi važan korak: Neno je počeo skladati kompozicije u stilu naučenih prepjeva, a rime je uglavnom slagao njihov novi menadžer Robert Čaleta Čarli usput im omogućivši i svirke u klubu što ga je vodio. Čarli je bio čovjek za kontakte i prvi koji mi je početkom te 1985. donio demo snimke Đavola. Bilo je to prilično neočekivano iskustvo. U trenucima kad sam pored uobičajenog uredničkog posla intezivno radio na prekapanju diskografskih i radijskih arhiva u potrazi za originalnim zapisima ranog rocka na ovim prostorima, takozvanog „električarskog razdoblja“ – četiri godine ranije uredio sam kompilaciju Matta Collinsa 16 originalnih snimaka 1962. – 1966., a upravo sam završio sličnu kolekciju Crvenih koralja i radio na snimkama premijernog hrvatskog i jugoslavenskog rock sastava Bijele strijele (što će deset godina kasnije postati porinovski album u kategoriji tematsko-povijesnih) – u slušaoni mi iz uredskih uređaja odjekuje Kucaj opet, Keep A-Knockin' Little Richarda, a potom i još nekoliko potpuno novih autorskih ostvarenja s jekom prošlosti u izvedbi nepoznatog mi splitskog sastava u čiju me povijesnu ulogu pokušavao uvjeriti njihov pomalo filozofski nastrojeni menadžer.

Prst sudbine ili naprosto u novovalnoj eri zakašnjeli odgovor na američke i britanske revival grupe poput Sha Na Na, Showaddywaddy ili Darts? Fanovi Georgea Lucasa i njegova American Graffiti? Camp estetika na dalmatinski način? Idoliziranje novog britanskog Elvisa, Shakin' Stevensa? Ništa od toga, stvari u životu su puno jednostavnije. Belan i društvo nisu ni čuli za spomenute bendove; kod Lucasa su ih fascinirali Ratovi zvijezda; Idoli, a ne Đavoli su koketirali s campom; a ispred Shakin' Stevensa uvijek bi stavili Mišu Kovača! Makar je zvuk djelovao anakrono, tekstovi lišeni novovalnih poruka i literarne dubine, postojalo je nešto poletno, vibrantno i – muzikalno prije svega – a bila je tu i moja postojana sklonost prema primordijalnom rock’n’rollu. Možda ipak prst sudbine? U svakom slučaju na programskom kolegiju su dobili šansu: promotivni EP singl otškrinut će vrata njihovoj diskografskoj budućnosti. „Keep a-knockin but you can't come in“? Ne, bilo je to: tko kuca tomu se otvara!

Uspon i nenadani pad

Ipak, sljedeća 1986. bit će godina pravog otkrića Nene Belana i Đavola. Nakon stotine splitskih, dolaze prvi nastupi u zagrebačkom hramu rocka Kulušiću i izlazak LP prvijenca Ljubav i moda. Tada sam bio uvjeren da su premostili desetljeća i konačno stigli u sadašnjost, a danas mogu slobodno reći: prije njih nitko kod nas nije uspio tako potpuno uhvatiti esenciju ranog rock’n’rolla, utisnuti mu vlastiti pečat i ozbiljno ga etablirati. Matt Collins i ostali domaći začinjavci naprosto nisu stigli iznjedriti dovoljno mjerljiv opus.

Osim toga, Đavoli su svojom postavom predstavljali prototip ranorokerske družine. Bubnjevi, bas, klavijature, gitara i tenor saksofon klasični su R&B, a potom i rock’n’roll combo, slika kojeg nas prati od Haleyevih Cometsa do Springsteenova E Street Banda (doduše s viškom jednog svirača na crno-bijelim tipkama). Đavolska će najčešća ostati ona s Grizlijem (Deanom Radovnikovićem) na bubnjevima, Pandom (Dragišom Mandićem) na bas gitari, Dilajlom (Zlatkom Volarevićem) za klavijaturama, Trubom (!) (Igorom Kmetićem) sa saksofonom i Nenom kao gitaristom i pjevačem. Saksofon i gitara kao vodeći instrumenti, doo wop vokali, dvanaestice i četvorke s paralelnim molom, ritam twista, pamtljive melodije i elementarne rime ljubavi i patnje prizivali su zvuke i mirise ljeta što su se miješali s adolescentnim nespokojem dalmatinskog summertime bluesa. Bila je to na ovim prostorima konačna emanacija rocka što je, već zaboravljen, dolazio s prijelaza pedesetih u šezdesete, ali perfektno prerađena i obogaćena vlastitim suvremenim sentimentom.

Belan i društvo pekli su zanat do fanatičnosti došavši na suludu zamisao da mogu to učiniti kako su i Beatlesi dvadeset godina prije njih na svojim prvim vinilima. Zapravo, Neno Belan je u sebi utjelovio mladost Lennona i McCartneya (malo više Lennona) identičnim postupkom prisvajajući pionire rocka (unatoč tomu što je to ponajprije činio kroz čest histrionizam njihovih ovdašnjih epigona; poslušajte neke od izvedbi Đorđa Marjanovića), a potom učeći i od samih Fab Four: temeljito, znalački i talentirano. „Doma imam masu singlica i to sam skidao (...). To je starije kameno doba grupe. U mlađem kamenom dobu mi je palo na pamet da radim svoje stvari u tom stilu, u tom maniru“ (Zvonimiru Krstuloviću za Rock, lipanj 1987.).

Glazbeni kritičar Muzike.hr Zoran Tučkar u svojoj recenziji porinovski nagrađenog boxa Đavola iz 2008. otići će dalje. Reći će da je „Neno 'Lennon koji pjeva Briana Wilsona'. S najstarijim Wilsonom je Belan imao zajedničku crtu, a to je da u formatu pop pjesme isporuči zavidnu količinu istraumatiziranosti. Na primjer, pjesma Posljednji ples s albuma Halo Lulu 22 (mislim da bi je i pokojni Otis Redding rado potpisao, nap. S. Š.) donosi savršen koktel tinejdžerskih suza, tuge, razočarenja, frustracije i bijesa. (...) Stojin na kantunu, Ostani uz mene, Dugo toplo ljeto, Bambina i Dani ljubavi samo su neki u nizu hitova koji su bili i ostali obavezna lektira na tinejdžerskim tulumima...“ Da, i još deseci pop bisera počevši s Pričaj mi o ljubavi i drugima s albuma Ljubav i moda, Hallo Lulu 22 (1987.), Ostani uz mene (1988.) zaključno s oproštajnom kolekcijom Balade – Kada se nađem u predjelu noći 1989. kao nadgrobnom pločom za iznenada posrnule Đavole. Neočekivano i neobjašnjivo. Rock galama s Kasno je za nas, odnosno The Last Goodbye 1991. ističući Nenu Belana ispred Đavola bit će i simboličnim naslovima potvrda razočaravajuće neminovnog kraja grupe i najava nove karijere njezina frontmena; jedne sasvim drukčije i, već duže znamo, sretnije priče.

Povratnički album Space Twist 1998. (Dallas Records) s ranije neobjavljenim Đavolima, Biondinom, Memphis Tennessee i Baby, I Love You uz svega pet Belanovih (od kojih Snovi zajedno sa starim frendom Robertom Čaletom) i Lošićevom Jagode i čokolada, zazvučao je kao poruka u boci davno oplakanih brodolomnika.

***

Danas, dvadeset i pet godina od posljednjeg pozdrava ova kolekcija „živih Đavola“ podsjeća nas na izvorni duh rock’n’rolla, unatoč ili upravo zbog svih sviračkih i tehničkih nesavršenosti, uvjerljivije od većine studijskih ostvarenja. Takav dojam imnentan je rocku kao i diskografskoj logici. Ploča u studiju uvijek se dotjeruje do moguće perfekcije da ugodi uhu prosječnog slušatelja kako bi doprla do što većeg broja kupaca. Najvjerniji fanovi đavolske ekipe znali su im prigovoriti na poperskoj uglađenosti i omekšalosti. Ove snimke iz novosadskog Studija M i kultnog Kulušića otkrit će vam posvećeni rock’n’roll u njegovoj najizravnijoj dimenziji pred očaranom publikom: Đavole kao njegove stvarne kraljeve. Možda ih i to barem na tren ponovno učini sretnima.

(Bilješka za Live in studio M; bonus: Kulušić live – 2CD 2016)

* Ovo poglavlje iz nove knjige Siniše Škarice u izdanju Croatia Recordsa “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” prenosimo sa dozvolom autora i izdavača