Retro intervju: Jello Biafra
Jello 02 S

Photo: Morrison Hotel Gallery

Subverzija na delu

Uz ime Biafre može se mnogo toga navesti: pevač i vođa Dead Kennedys, kultnog punk benda, pokretač i vlasnik Alternative Tentacles, nezavisne etikete čiji katalog pored D.K. krase No Means No, Amebix, D.O.A., Neurosis, Victims Family, Alice Donut, Dicks... Jedan od najtalentovanijih muzičara i najprovokativnijih ličnosti našeg doba, najlajaviji sigurno - dodali bi zlobnici. Učesnik Studentskog protesta '96-'97, uhm, preterao sam.

Legenda kaže da se iz rodnog gradića Boulder, država Colorado, preselio u San Francisco, jer se dosađivao - "U mojoj školi je postojala još samo jedna osoba koja je čula za Stooges" - gde nalazi gomilu stvari za ispunjavanje slobodnog vremena. Napušta školu, osniva grupu i nekoliko godina kasnije diplomira - ali na punk sceni. Dead Kennedys su zvanično oformljeni jula 1978. u originalnoj postavi Biafra - vokal, East Bay Ray - gitara, "6025" - gitara (ubrzo otišao), Klaus Flouride - bas, Bruce Slesinger a.k.a. Ted - bubanj (zamenio ga D.H. Pelligro posle prvog, Fresh Fruit... albuma, 1980. godine).

Istorija 1982. godine beleži remek--delo Plastic Surgery Disasters, a protiv Dead Kennedys je 1986. godine pokrenut sudski postupak pod optužbom "distribuiranje štetnog materijala maloletnicima" jer je sa Frankenchnst albumom stizao poster diskutabilne sadržine autora H.R. Gigera (dobitnik Oskara za kreiranje maketa korišćenih u filmu Alien). Kako je isti poster prethodno objavljivan, bez ikakvih problema, u različitim knjigama, i može se naći u svakoj bolje snabdevenoj biblioteci, porota glasa 7:5 i D.K. izlaze iz sudnice kao slobodni ljudi. Tokom suđenja Dead Kennedys se raspadaju, a nedugo zatim posthumno izlazi razočaravajući Bedtime For Democracy. Biafra nastavlja da radi sa promenljivim uspehom, ređaju se solo spoken word albumi i najrazličitiji projekti - neki u vidu uglavnom uspešnih albuma i ultrauspešnog sa D.O.A, neki u obliku neverovatno mnogobrojnih, često genijalnih, a neretko instant i isfabrikovanih izleta koji će možda jednog dana i biti svi poznati - napisao je tekst za pesmu Sepulture, pojavio se u raznim filmovima, u prastarom Ta Amerika dokumentarcu, te recentnom kako-li-se-zvaše gangsterskom hitu sa Ice T, Ice Cube & co. (svojevremeno prikazanom na TV Pink) i slično. Devedesete godine su okrenule sve naopačke, punk scena se cepa. Biafra pokušava da ne izgubi glavu i dodaje: "Don't forget what fun is to fuck shit up."

XZ: Kako vidiš svojevrsni kulturni imperijalizam S.A.D.? Kako se u celu priču uklapa muzika?

BIAFRA: Da, naravno da mislim da su stvari poput Dinastije i MTV primeri U.S. kulturnog imperijalizma, ili, pre bih rekao, korporacijskog kulturnog imperijalizma, jer se jedna ista vrsta TV emisija u različitim zemljama sa različitim jezicima upotrebljava sa istim ciljem - održati ljude glupim. Na nesreću, punk i hard- core mogu biti takođe neka vrsta kulturnog imperijalizma kad toliko puno bendova širom sveta zvuči isto. Ovo se najviše odnosi na heavy metal, i posebno, death metal. I na rock 'n' roll, čini mi se. Naravno, ukoliko je muzika dobra, dobra je - bez obzira odakle dolazi, ali primećujem da sve više i više bendova iz bivših komunističkih zemalja zvuči potpuno isto kao američke ili britanske grupe. Takve bendove sam više voleo dok su imali nešto jedinstveno i svoj sopstveni zvuk. Strelnikoff su dobar primer kako treba. Oni ne zvuče ni blizu kao stara slovenačka folk muzika, ali istovremeno oni ne zvuče ni kao bilo šta drugo na svetu. Dobri su.

XZ: Kad bi ti neko ponudio da postaneš predsednik Sjedinjenih Država da li bi prihvatio?

BIAFRA: Predsednik Sjedinjenih Država, kao i svi važni političari, samo je lutka kojom upravljaju bogati i multinacionalne korporacije. O ovome puno više pričam na Spoken Word albumima. Na primer, samo 20 kompanija kontroliše 90% medija u S.A.D. Usput, moguće je da knjiga transkripcija mojih Spoken Word albuma eventualno bude objavljena za A.K. Press, ali to još uvek nije završeno. Nadam se da nikada neću morati da postanem predsednik S.A.D, pogledaj samo šta se desilo Vaclavu Havelu u Čehoslovačkoj. Ljudi koji mrze sistem treba da nauče lekciju, da prestanu da se međusobno tuku oko glupih pitanja kao što je religija ili šta je punk, itd, itd. i da krenu na prave neprijatelje, korporacije. Još važnije, moramo da počnemo da razmišljamo šta bi uradili kad bi imali moć. Mi znamo šta želimo da promenimo, ali kako bi to promenili? Puno razmišljam na tu temu ovih dana, ko zna, možda ću, dok napunim 70 godina čak i naći neke dobre odgovore. Ali, rekao bih da je bitno početi s razmišljanjem o svim problemima i detaljima ekonomije što ranije, jer će se korporacijski Novi Svetski Poredak verovatno uskoro raspasti, iz istih razloga iz kojih se raspao Sovjetski Savez.

XZ: Država je uništila Dead Kennedys kada ste zaista postali opasni (Frankenchrist suđenje). Imajući u vidu to iskustvo, da li misliš da je muzikom nešto moguće postići?

BIAFRA: Bend se nije raspao samo zbog Frankenchrist suđenja, jer je Ray još pre toga odustao. Dokaz da moja muzika uspeva protiv države je kada mi ljudi prilaze, i, umesto da zatraže neki glupi autogram, ispričaju svoju priču, nešto nalik ovome: "Završio sam fakultet i bio biznismen, sve dok nisam čuo tvoje tekstove, kada sam odlučio da uradim nešto bolje sa svojim životom. Sada shvatam kako su korporacije i čitav sistem zajebani." Ovo se vrlo često događa u ličnim susretima.

XZ: Kad bi trebalo da objaviš materijal nekog benda sa prostora ex YU, da li bi činjenica da se ovde vodio rat uticala na tvoju odluku na bilo kakav način?

BIAFRA: Mi dobijamo tako mnogo kaseta od različitih bendova iz svih krajeva sveta, uključujući i Jugoslaviju i Bosnu, da ne postoji bilo kakav razuman način da nađem vremena da preslušam sve kasete, ni da priuštim izdavanje njihove muzike na Alternative Tentacles. Stoga se, za objavljivanje, ograničavam na bendove koje sam lično upoznao i čuo uživo. U proseku dobijamo oko 20 ili 30 demo kaseta mesečno od bendova. Uglavnom jednu ili dve negde iz bivše Jugoslavije - najčešće iz Hrvatske. Većina ljudi iz kompanija ploča ni ne sluša pristigle demo-kasete; ja pokušavam da čujem što više mogu, uglavnom dok se vozim kolima okolo. Inače nemam vremena, jer slušam ploče i diskove.

XZ: Šta je punk za tebe? Stil, potreba, stav, odrastanje...?

BIAFRA: Na nesreću, neki ljudi koji su slušali Dead Kennedys nisu imali nikakvu ideju ili predstavu šta punk zaista jeste. Za mene punk nije stil, nije čak ni muzički zvuk, već stav, isti anti-sistem stav koji su nosili još anti-Vijetnam hipici... Ja volim neke čiste punk bendove, poput D.O.A. i Supersuckers, ali oni su iznad i ispred većine drugih punk bendova, jer su njihove pesme tako dobre i apsolutno su ubitačni uživo. Možeš primetiti da nijedan od dva albuma Dead Kennedys, ili moja dva solo albuma ne zvuče slično. Za to postoji razlog. Za mene, duh punka je različitost i eksperimentisanje. Uopšte se ne slažem sa definicijom punka koju propoveda "Maximum Rock 'N' Roll" (vrlo uticajan američki fanzin - op. a.). Suviše je konzervativna. Ništa me ne nervira kao ograničeni, zatucani, konzervativni punkeri.

XZ: Kakvo je tvoje viđenje američke punk scene danas?

BIAFRA: Američka punk scena se razdvaja u nekoliko različitih pravaca. Neki bendovi postaju zaista veliki uz pomoć kanala MTV i sada su pop bendovi na raspolaganju svima. Ja više volim da ih ignorišem i usredsredim se na dobre underground bendove. Ali svi moji omiljeni bendovi ne sviraju bazičan stereotipan punk. Na nesreću, do sada su reakcije od strane fašista poput "Maximum Rock 'N' Roll" fanzina bile takve da automatski osude svaki punk bend koji postane popularan ili pokuša da promeni svoju muziku u bilo kom smeru. Ne samo da je scena postala puno više podeljena i nasilna zbog Tima (Tim Yohannan, urednik "MRR") i njegovih bitangi, već mnogi novi ljudi dok pokušavaju da razumeju punk, nakon što su prvi put čuli nešto poput Green Day, bivaju upućeni na političke poruke konzervativnih, ograničenih šupaka iz pomenutog fanzina.

XZ: Zašto si se odlučio da sviraš country sa Mojo Nixonom? Da li si se zasitio punka ili postoji neka skrivena poruka?

BIAFRA: Ne mislim da će moja muzika u budućnosti biti country ili nešto slično. Projekat sa Mojo Nixonom je bio još jedan eksperiment. Ukoliko postoji sakrivena ili subverzivna poruka, ona je da morate imati smisao za humor da biste razumeli moju muziku. Puno američke country muzike je smešno, čak i kad njeni stvaraoci nisu imali nameru da tako ispadne. Inače volim rockabilly, rhythm & blues, garažne bendove, uključujući i one iz Hrvatske pre početka rata, itd. Volim i nešto rap i metal muzike, takođe. Volim puno različite muzike, ali ne verujem da ću ikada biti u stanju da napravim ploču klasične muzike ili opere, pogotovo zato što ne mogu da podnesem operu.

XZ: Tekstovi tvojih pesama mnogo odstupaju od tipičnih punk "religija, sistem, sloboda, mir", opisuju prave ljude i događaje, ali se dešava da zagaze i u dnevnu politiku. Zašto?

BIAFRA: Moj stav je - važno je pisati o pravim događajima i ljudima i pokazati da ti problemi postoje i da ima smisla ono što ja pričam. Meni lično je značajnije pisati o temi, bilo kakvoj temi, na nov način, moj način, nego sastaviti stotu po redu pesmu koja ima za cilj da objasni zašto je nuklearni rat loša ideja.

XZ: Uticaji?

BIAFRA: Želim da probam da unesem nove muzičke uticaje u punk, ne da preslušam stotine punk-rock bendova i da učinim da moje pesme zvuče isto. Ja pričam o ovome na 50 strana u knjizi lncredibly Strange Music, objavljenoj za Research. Slušam skoro svaku vrstu muzike, sem `komercijalne pop, country, western ili disco muzike. Stičem utisak da nisam baš ni najzagriženiji obožavalac klasične opere. Osim toga, moji uticaji dolaze odasvud. To je razlog zbog kog Dead Kennedys i moja nova muzika (nadam se) ne zvuče poput bilo čega drugoga.

XZ: Ti si maja '94 pretučen. Kako i danas kruže različite glasine, možeš li objasniti šta se zaista desilo?

BIAFRA: Maximum Rock 'N' Roll ekipa puno me podseća na ljude kao što su Milošević ili islamski i hrišćanski fundamentalisti. Jedan od razloga što sam napadnut u "Gilman Street" (najpoznatiji punk klub u San Franciscu, verovatno i U.S.A. - op. a.) je što sam se javno suprotstavljao ljudima iz fanzina "MRR". Tim već godinama iza leđa širi laži o meni. On tvrdi da sam ja neka vrsta Axl Rose šupka koji živi u velikoj vili i više ne brine. On zna da to nije istina; on jednostavno voli da vređa i pljuje ljude koji se ne slažu s njim. Noga mi je bila smrskana u kolenu, koske slomljene, ligamenti iskidani. Morao sam da idem na operaciju. Proveo sam mesece na rehabilitaciji. Moja noga nikada neće biti potpuno oporavljena. Može ponovo da pukne svakog trenutka. Pretpostavljam da moji budući muzički nastupi neće biti tako divlji kao ranije... Mene nisu napali skinheadi, bili su to nasilni, crusty punkeri čija ideja života je da na ulici traže pare od ljudi, potroše ih na drogu i piće i onda idu da tuku druge po koncertima. Da su oni bili skinheadi, "MRR" nikada ne bi skočio u njihovu odbranu na način na koji Tim jeste.

*Intervju je objavljen u januaru 1997. godine u XZ magazinu broj 3

Oceni 5