Od Bosne do Novog Zelanda
Nzee 03 S

Daleko od Bosne: New Zealand

Photo: mackenzienz.com

Sudbina Tajne večere

Ahmed je slovio za teška čovjeka. Neomiljena. Niodašta. Imao je osobinu da za nešto zavre i ne pušta pa su ga se mnogi klonili a oni koji to nisu mogli, trpili. Na takvu je glasu bio u široj, svojom starinom ponosnoj porodici supruge Zuhre, kažu, dok je bila mlađa, ljubomoran na svaki muški pogled koji bi joj se zaplitao o noge, što je, govorkalo se, ona poslije ispaštala. A nije bio loš čovjek, samo neshvaćen. Ili je on vjerovao da je neshvaćen.

U radnom kolektivu, kao inžinjer mašinstva, nije bio cijenjen kako je sam cijenio da zavrjeđuje – njegovi idejni projekti i inovacije nisu nailazili na podršku. A za bližnje iz ženina roda, osim prijeke naravi – „on se sa svakim zavadi!“, znali bi reći – bio je i nesposoban. Nesposoban doći i do boljeg stana za sebe i svoju porodicu, s periferije u podnožju ćudljive planine doseliti bliže centru, u grad, pa je već i samo taj detalj – da je jedini on ostao bez komfornijeg stana kojeg je mogao dobiti od svog instituta, jer ga nije ni tražio, u zabiti i radničkom naselju iz kojeg su uspjeli otići i portir i kurir s kojima je prijateljevao uz šah za dvorišnim stolom ispred zgrade, jer je on tu zabit volio – išao u prilog njegovom osobenjaštvu i čudaštvu.

Imao je on i mnogo talenata. U svemu čega bi se prihvatio bio temeljit. Ustrajan. Zahtjevan. Predan cijelom svojom osobom. Studentarija iz bliže i dalje familije, koja mu je, kad više nije bilo druge pomoći, na nagovor roditelja, dolazila na besplatne instrukcije iz matematike, pamti te sate iscrpljujućih poduka kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu skidala visoku temperaturu, do grla pokrivajući debelim pokrivačima iz kojih ti nije bilo ni makac dok se ne bi sav preznojio.

Ali ta njemu svojstvena predanost iritirala bi za sjedeljki u društvu, kad bi došao do riječi i počeo izlagati neke od svojih ideja, uvjerenja, pripovijedati o čemu, zastupati, gorljivošću, koja je drugima izgledala kao ludilo, besposlice, ogledalo njegove naravi i karaktera „mimo svijeta“. Žar kojim se unosio u svoj govor – ljude oko njega činio je lažno ojađenim, jer trebao im je neko ko tako odudara od njih, na kome će brusiti svoj smisao za ispravno, prihvatljivo, normalno, umjereno, uviđavno… biti hranjiva tema njihovih dokonih razgovora. A njemu bi u žaru oči bljeskale kao mačevi što sjevću ukrštajući se između sebe sve dok ga ne bi razoružala njihova trezvenost, ne praveći razliku između strasti i bijesa, kojom bi svrgavali dočekujući je svaku njegovu oduševljenu misao s kojom se bespoštedno bacao u vatru dokazivanja, pa kad bi mu sagovornici za stolom, uz čašicu, nastavljali dalje besjediti među sobom, nehajno, bez imalo porezana mira, Ahmed bi samo klonuo, povukao se u sebe i šutio.

Njegovi različiti interesi nisu se mogli združiti i s njim ukorak ići zajedno, usporedno, kao što se ne mogu nositi dva odijela istovremeno, jer se posvećivao samo jednom, bez ostatka. Tako je neko vrijeme proučavao i brao ljekovito bilje po planini, sušio ga i u velikim kartonskim kutijama dijelio svima koji bi ga htjeli. A u neko drugo, posvetio se kaligrafiji i izradi levhi – kaligrafski ispisanih citata iz Kur’ana – koje je rado pokazivao i tumačio koga je zanimalo, ali istinski nikoga nije, tek iz pristojnosti koja je nerijetko drugo ime za prijetvornost htjeli bi pogledati kad bi ih iznio noseći oveće pregršti u rukama.

A u neko još davnije doba, kad je među ženama – kad su se pojavili – zavladalo vezenje Wiehlerovih goblena, nad kojima bi probdjela sate i njegova Zuhra, i sam se zagrijao i počeo vesti a onda pomalo naručujući iz kataloga i nove, njih dvoje izvezli su – kako se to moglo čuti od upućenijih „haman sve“ goblene što ih je bilo u katalogu. Vjernik, musliman, Ahmed je posebno bio ponosan na Tajnu večeru, koju ko zna koliko dugo su radili a kad je završena uokvirio je u raskošan ram boje zlata i postavio na središnje mjesto na zidu dnevnog boravka u njihovu nevelikom stanu. Nije mario kakav je to utisak ostavljalo na druge kad bi im došli u goste.

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće.

Zajedno s njima, izbjegli iz svog podstanarskog stana u gradu, ali većinu vremena morajući biti u skloništu u podrumu, bila je i snaha Adna sa dvoje malih od nepunih dvije i četiri godine. Morala se dovijati i kako smirivati djecu, zaokupiti ih nečim, zabaviti, kako ih zaštititi. I kad se ukazala prilika, odluči s jednim od konvoja za izbjeglice krenuti iz zemlje. Prije polaska, Ahmed je iz okvira izvadio Tajnu večeru, smotao je u rolu i pružio: „Uzmi, možda će ti valjati za života.“

Autorica ove priče mora preskočiti puno detalja, ionako joj malo znanih, puno opisivanja i njihovog i života onih koji su ostali, jedan sadržajno veliki komad vremena što je uglavljen između tog trenutka i onog kad je Adna s djecom dospjela na Novi Zeland, pa i od tada. Ono što još mogu kazati tiče se sudbine te slike koja je odigrala svoju važnu ulogu u spajanju porodice, jer kad je završio rat potpisivanjem sporazuma o miru a Emin se živ vratio roditeljima, želio je i on poći za svojima u novu zemlju. Nije bilo novca za put, skupu putnu kartu, pa se Adna u mjestu u kojem je zasnovala neodređeno privremen – novi život, obratila za pomoć jednoj crkvi i sa sobom ponijela vrijedan goblen. Sve troškove Eminovog putovanja na Novi Zeland preuzela je na sebe ta crkva. Danas oni žive u Australiji – neki Bosanac sigurno bi rekao „u, to je bogu za leđima“ – dalekom zviježđu ove naše ratovima izranjavane planete za kojima ostaju duboki ožiljci, brazde preoranih života, trag Ariadnine niti na izbjegličkim putevima, spasonosne, pokidane, putujuće karavane godina što zastaju ulogoriti se oko vatri čovjeka, pepela…

Zuhra je umrla u snu. Ahmed ostao bez noge kad je groblje gdje je bio na ispraćaju nekom svom poginulom poznaniku za vrijeme dok ga se ukapalo bilo zasuto granatama. Ali čudak kakav jeste, kažu, smatra to udesom koji je znao prigrliti.

A slika – Tajna večera, uokvirena stoji na zidu jedne crkve na Novom Zelandu. Uz nju stoje i imena onih koji su je izradili: Ahmed i Zuhra.

Ja dodajem: iz mjesta, iz zemlje – bogu za leđima.

* Sa dozvolom glavne urednice Nataše Nježić Bublić, tekst prenosimo sa sajta metafora.hr

Oceni 5