Singl tjedna: "Sugar"
Sufjan Stevens S

Photo: shifting pixel / Joe Lencioni / Wikipedia / Creative Commons Licence

Sufjan Stevens: Unikatan autorski glas

Sufjan Stevens je tijekom svoje već dvadesetogodišnje glazbene karijere utjelovio puno toga: skromnog folk kantautora, kroničara ruralne Amerike, ljubitelja božićnih pjesama, predanog svirača bendža, eksperimentalnog skladatelja, kršćanina, queer ikonu.

No tijekom svoje bogate, eklektične i nepredvidljive karijere nikad nije pokušao biti - pop zvijezda. Tri do sad puštene pjesme s njegovog nadolazećeg osmog samostalnog studijskog albuma "The Ascension" donekle daju naznačiti da mu ovog puta ta ideja nije toliko strana kao što se to činilo u doba sjajnog prethodnika "Carrie & Lowell", jednog od najpotresnijih albuma desetih općenito. Prvo je puštena dvanaestominutna "America", svojevrsni mračniji pogled na humanu stranu "obične" Amerike koju je Stevens tako lijepo opjevao na prekrasnim albumima "Michigan" i "Illinois", no već sljedeća "Video Game" bila je najpopičnija pjesma koju je ikad objavio.

"Sugar" je pak objavljena tjedan dana prije albuma i u albumskoj formi razmotava se kroz sedam sporovozećih minuta, dok u skraćenom videospot formatu traje "uobičajenih" četiri i pol minute. U te tri minute pjesma ne gubi puno na sadržaju jer je u pitanju samo produženi intro. Ipak preporučujem slušanje duže verzije, jer Sufjan tijekom te tri minute gradi gotovo filmske tenzije ključne za ostatak pjesme.

"Sugar" je slična "Video Game” u smislu da, pogotovo u vokalu, pokazuje pop manirizme koji se do sad nisu pojavljivali često u autorovoj glazbi. Sadrži i prigušenu senzualnu crtu koja se ponekad tek stidljivo pojavljivala. Atmosfera je zagušena pažljivo i vrlo osobno filtriranim utjecajem osamdesetih koji je vuku na teritorij pjesama poput "Wait" M83, odnosno specifične vrste balade koja koristi otprije poznati glazbeni jezik kako bi poručila nešto duboko intimno. No, ta intimnost je naglašena prije svega kroz atmosferu pjesme, a ne kroz gotovo bolno ispovjedne tekstove kao na "Carrie & Lowell", čime se dobija suptilni dojam dijeljenja tajne koju možda nije ni nužno verbalizirati. Važno je napomenuti da kroz sve ovo Stevens ostaje jednako unikatan autorski glas kakav je oduvijek bio. Napokon, ovo je čovjek koji je uspio napisati dirljivu baladu o Johnu Wayneu Gacyju pa mu onda nije problem ni izvesti diverziju nečega što bi u tuđim rukama bio tek obični "sex jam".

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5