Sumatra 2015.
Sad smo bezbrižni, teški, nežni
sve je završeno,
planovi ostvareni,
pokolji počinjeni,
oči u oči sa mrtvima,
zatrpani, zaleđeni, snežni.
Pomislimo: kako su pune grobnice
pregalaca generala
i kako pravda ne može stići
do Kasapinove žene, do Urala.
Rastuži li nas kakav krvavi lik
užasa odjek, dečji osmeh, krik
što ga izgubismo, u života zore cik
znamo da umesto njega
tu je tišina
i duše praznina.
Beskrajnim mirom ubica
crvene oči
ko iz zavičaja trešnje,
kosti su korali
mora stida,
muke što uvija u tuđini
sopstvene zemlje,
sve tešnje.
Probudimo se noću
u snu žrtve i kao da ničega
nije bilo
nasmešimo se
suzom k'o zapetim lukom
u Mesečev sjaj, poletimo,
u krilo, u perje,
u jastuk detinjstva
i pomilujemo zajedničke godine
blago, rukom.