Sumrak “bogova”

Finale ovogodišnje Lige šampiona dočekao sam kod kuće, u društvu trojice kolega s kojima već godinama igram TOTO. Pogađamo ishode domaćeg (holandskog prvenstva), a kad za to dođe vrijeme, i velikih turnira, evropskih i svjetskih prevenstava.

Ne igramo u lovu. Zato su mi kolege, kao pobjedniku prošle “ture” domaćeg prvenstva, donijeli veliku, litarsku bocu omiljenog specijalnog piva. I to umotanu u celofan, sve sa vrpcom! Bio sam iskreno dirnut. Jer, dugo se nismo vidjeli, pošto sam već skoro godinu i po dana na bolovanju. Možda mi i zato ta igra putem e-maila zaista mnogo znači. Mogu čak reći da mi je, uz podršku porodice, familije i prijatelja, ta igrica s kolegama mnogo pomogla da mentalno prebrodim liječenje od teške bolesti. Kažem “igrica”, pošto niko od nas nije profesionalni znalac ove igre. Volimo je, pa donekle i kužimo, ali se ne služimo dozlaboga zamršenim terminima kojima gospoda treneri – poput menadžera u velikim firmama – “prodaju maglu” širokim narodnim masama.

Za nas je fudbal bio i ostao najvažnija sporedna  stvar na svijetu.

Prije četiri godine sam za vrijeme fudbalskog Svjetskog prvenstva za “pokojne” E-novine iz iste pozicije zaljubljenog laika, vodio nešto-kao-dnevnik SP-a. Sudeći po reakcijama čitalaca, ta kolumnica je bila sasvim fino čitana. Ljudima je, valjda, dozlogrdio upravo gorepomenuti “učeni” jezik mudrosera koji se “ubiše” u nastojanju da od ove igre naprave dozlaboga zamršenu kvadraturu kruga. To me je navelo da za vrijeme prvenstva u Rusiji pokušam uraditi isto. Sjedim kući, imam vremena na pretek, i gledam sve, ali baš sve, utakmice. Osim toga, ove godine igram čak dvije kladionice: jednu s kolegama, a drugu internu, s mojim momcima u kući.

Pa, da krenemo.

Ispostavilo se odličnim što je, uz zemlju-domaćina, Prvenstvo otvorila reprezentacija Saudijske Arabije. Nije li to sjajna prilika da se domaća publika već na startu razgali ubjedljivom pobjedom, a ogroman auditorijum širom globusa brdom golova? Samo što su baćuške – čiji mi je krajnji domet još uvijek zagonetka – dobano zakazale, uvalivši Arapima samo “peticu”. A ovi zreli za totalno potapanje! Možda su bolji u igranju pola na kamilama, ili trčanju po vrelome pijesku, ali je pravo čudo da su se uopšte plasirali na Turnir. Možda će me u narednim utakmicama ugodno iznenaditi, ali…

Drugoga dana, nakon tijesne pobjede Urugvaja nad Egiptom (bez čudesnog Salaha – prosjek prosjeka), i “uspavanke” između Irana i favoriziranog Maroka, iz koje će se pamtiti samo pobjeda Irana i “sjajni” autogol rezervnog cenarfora marokanske reprezentacije Buhaduza, kome je bolje da se neko vrijeme ne vraća kući, napokon tekma zbog koje je fudbal bio, jeste i biće najpopularnija igra na planeti: Portugal-Španija.

Moram odmah reći da me je furija te večeri iznenadila sjajnom igrom: tikataka iz najboljih Barceloninih godina! Mislio sam da su Španci, u zadnjih desetak godina pokupivši sve vrijedno što se je dalo pokupiti, polako počeli silaziti s trona. U tom uvjerenju me je učvrstila i senzacionalna smjena trenera pred sam početak SP-a. Takvo nešto, mišljah, ne može izaći na dobro.

Srećom, prevario sam se. Momci sa Pirinejskog poluostrva te su večeri igrali brzo, maštovito, kreativno i efikasno. Daleko najbolji tim u dosadašnjem toku takmičenja! Kao cjelina, Portugal nema (skoro) ništa od toga. Ali ima jedan veliki adut. Neuporediv! Inicijali su mu, treba li ih navoditi – poznaje ih, i za njihovim vlasnikom uzdiše, mnogo srce djevojačko – CL. Onaj ko ovdje ne zna o kome je riječ, neka namah prestane sa čitanjem ovog teksta. I pređe na polo. Sve na kamilama.

Elem, samo zbog Kristijana Ronalda se može reći da je Portugal zasluženo “izvukao” 3-3 protiv fantastične reprezentacije Španije.

Trećeg dana smo vidjeli kako se arogancija sveti “moćnicima”. Prvo su Francuzi tek uz sudijsku pomoć, izmišljenim penalom, izvukli 2-1 protiv snažnih, counteru  vičnih Australijanaca, da bi se nešto kasnije Argentinci pokliznuli na “ledenu koru od banane”, igrajući tek 1-1 protiv momaka iz Islanda. Nikog nije iznenadila  poslovično slaba igra Mesija za “najdraži tim”, pa čak ni njegov promašen penal. Déjà  vu. Nego, mislim čak da je problem Argentinaca što sve akcije moraju ići preko Lea. To koči i usporava igru, čini je ovisnom o samo jednom igraču, pa kad taj nema svoj dan… Uostalom, zar i grčki bogovi nisu katkad imali The Day Off?!

S druge strane, mnoge ljubitelje fudbala je iznenadila čvrsta i kompaktna igra momaka sa krajnjeg sjevera Evrope. Mene nije. Hrvatska je u kvalifikacijama za SP bila u grupi s Islandom i svojski se namučila s neugodnim “Ledenjacima”. Bod protiv Gaučosa – više nego zaslužen. Kapa dolje za Islanđane!

Slijedile su manje-više očekivane pobjede Danske nad Peruom i Hrvatske nad Nigerijom. No, ni jedna, ni druga momčad koja je uknjižila tri boda nisu otkrile sve svoje adute. Igrale su onoliko im je bilo potrebno da pobjede. To se posebno odnosi na “kockaste”, gdje je krhki dječak Modrić – za koga biste rekli sve, samo ne da je genijalni nogometaš, neosporno jedan od najboljih veznjaka na planeti – pokazao samo dio svog raskošnog talenta. Nadajmo se da će se i Hrvati i po imenima, takođe veoma kvalitetni Danci u daljem toku takmičenja “razmahati”.

Mnogi u Srbiji su sa euforijom dočekali pobjedu Orlova nad Kostarikom. Bez osnova. Bila je to slaba, spora i prilično dosadna utakmica, u kojoj su Srbijanci stvorili relativno malo dobrih šansi. Dva puta se žestoko obrukao špic Aleksandar Mitrović. Kostarikanci su diližansa-igrom pokazali da su ne samo jedna od najstarijih, nego i jedna od najsporijih ekipa na prvenstvu. Nego, da ne bi Mitrovićevog imenjaka Kolarova, najboljeg u timu Srbije… Mislim da Orlovima, i pored nekolicine igrača koji igraju u velikim evropskim klubovima, nedostaje upravo genijalac ekstra-klase, kakav je Modrić u hrvatskoj, ili Lozano u meksičkoj momčadi. Igrač koji je, kad krene naopako, u stanju preokrenuti tok utakmice. Volio bih da se varam, ali se bojim da, preopreznom igrom kakvu su demonstrirali protiv sivoosrednjeg protivnika, neće daleko dogurati. Stoga im savjetujem da nakon “mršave” pobjede nad Kostarikom ostanu čvrsto na zemlji. Pravi okršaji tek predstoje.

Sve što sam naveo za Islanđane, vrijedi za Meksikance, i njihovu pobjedu nad sporim i bezvoljnim manšaftom. S tim što srednjeamerikanci u svojim redovima imaju jedan broj zaista odličnih igrača: Ćićarito, Lozano, Gvardado, Moreno… Ostaje samo da se vidi da li će “raštimovani orkestar” Joakima Leva izvući pouke iz šokantnog poraza i u docnijim utakmicama pokazati zašto je, kako veli poznata doskočica, “nogomet igra 11 kontra 11 u kojoj na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”. Kvalitete im ne nedostaje, još samo da obrišu krmelje.

I, na kraju prvog loptanja pred Putinom, još jedan sumrak favorita: muke Tantalove Brazilaca sa Švajcarcima. Na kraju, jedan-jedan. Ja bih rekao: Brazilci nula, a Šakiri & Co. (najmanje) devetka!

Bože, kako je te večeri bilo tužno  i ružno gledati onog giliptera od dvjesto miliona kako se valja i prenemaže po terenu. Nije lijepo, ali priznajem da sam u jednom trenu pomislio: “Da ga neko jednom bar hoće dobro potkačiti!”

O “kanarincima” toliko. Više nisu ni zaslužili. Ni slova.