Sunčana strana filigranskih pločnika

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

Uspjeh Azre u prvih nekoliko godina rada Štulića je pretvorio u utjecajnog autora koji se uspio izboriti za novi radni prostor. I u takvim uvjetima rada, s nešto razmaknutim ograničenjima, bio je radikalniji od prethodnika. Za razliku od pastirskog eskapizma ili integracijske uloge Bijelog dugmeta i Bregovića, Štulić i Bora Đorđević bili su nova generacija autora kojima socijalna nota i društveni angažman u tekstovima nisu bili samo pomoćno sredstvo, već stožerni dio inspiracije i procesa rada. Štulić je do tada već bio vlasnikom najeksplicitnijeg politički intoniranog repertoara kod nas, sastavljenog od opaski na račun socijalističkog sustava, pričama o sudbinama izgubljenih marginalaca, sve do opisa policijskih metoda i prozivanja „kurvinih sinova“ koje je pronalazio gdje god se okrenuo. Dok je Štulić odrješito pjevao „nemoj po glavi druže plavi“, Bregović se još 1983. trudio biti simpatičan s doskočicom „Milicija trenira strogoću“.

„To je moja funkcija. Kao krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan biznis. Ali, u principu, ljudi hoće da se zabavljaju, ako ništa drugo“, govorio je jednom prilikom o sklonosti prema škaljivim temama. Ako su se razne komisije na radijskim postajama i bavile podobnošću Azrinih stihova, Bora Đorđević odmah je pao žrtvom akcije Saveza boraca već nakon prvog izravnog političkog komentara u pjesmi „Na zapadu ništa novo“ i stihova „za ideale ginu budale“ i „umornih boraca“ objavljenih na albumu “Mrtva priroda” Riblje čorbe 1981.

Slične opstukcije ranije su doživjeli Prljavo kazalište s porezom na šund, Buldožer je imao problema s objavljivanjem albuma “Zabranjeno plakatiranje”, dok je Haustoru s prvog albuma izbačena pjesma „Radnička klasa odlazi u raj“.

Nakon što su visokotiražnom Bijelom dugmetu na albumu “Bitanga i princeza” 1979. zabranili stihove „Hrist je bio kopile i jad“, „koji mi je moj“ i omot Dragana S. Stefanovića, novovalni sastavi jačeg utjecaja i sumnjivog ideološkog profila sve su češće dolazili pod čekiće cenzora nesklonih izborenim slobodama popularne glazbe. Tekstovi pjesama tumačili su se proizvoljno, nakon čega je slijedilo smještanje u ladicu „nepoćudnih materijala“.

Kao na satu lektire za početnike netko je u svrhu održanja potrebne visine socijalističkog morala proglašavao Džonijeve pjesme nepoćudnima za puštanje u eteru, ljepio im naknadne posvete „hegemonizmu i imperijalizmu“, iako su prije toga prolazile detaljistička ispitivanja raznih komisija. Pitanje je koliko je takav stav bio služben, a koliko oprez nekog šefa televizije ili diskografske kuće u radu sa „škarama“ za izrezivanje poruka, no, postupak je bio djelotvoran. Jer, ako je urednik radijske postaje neslužbeno sastavljao ovakvu listu, pitanje je što se događalo kada je stvari u svoje ruke uzelo neko dobronamjerno ime u političkom forumu i uzelo na red Boru Đorđevića, ili propitkivalo zašto Bregović ne dolazi redovito na sastanke svoje ćelije Saveza komunista, zbog čega je i izbačen iz nje.

U razgovoru objavljenom u zagrebačkom listu “Vikend” 1981., nakon što su „Poljska“ i „Kurvini sinovi“ ipak objavljene na albumu, Štulić se osvrnuo na tvrdnju da se pjesme Azre ne puštaju na programu Radio Zagreba: „Valjda postoji direktiva da nas ne vrte. No, ne znam i zašto takva preporuka. Rekao bih da na Radio Zagrebu postoji crna lista izvođača koji ne smiju u program, a Azra je na njoj“.

Muzička urednica Maja Sabolić objašnjavala je da ona ne uvrštava pjesme Azre u program samo zbog specifičnosti njihove glazbe i Štulićeva pjevanja „u grču“, pa nije znala u kojem bi ih kontekstu emitirala. Po njoj Azra je bila „šaka u oko“ u standardnom glazbenom programu i mjesto joj je bilo u specijaliziranim rock emisijama. Jedan od radijskih urednika Ante Batinović redovito je puštao Azru u emisijama poput Rock Express i S domaće pop scene, i ne pamti nikakve pritiske: „No, mi smo nakon dolaska novoga vala u emisijama oko pola noći već nekoliko godina puštali takve stvari da vjerojatno nikome normalnome nije padalo na pamet davati sugestije u vezi Azre. Skoro da su te emisije po duhu bile autonomne od ostatka programa“.

S televizijom je bilo drugačije; nakon što su „Marina“ i „Lijepe žene prolaze kroz grad“ imale jaku rotaciju na malim ekranima, u razgovoru za Polet 1981. Štulić je imao dvojbe oko Azrine budućnosti na zagrebačkoj televiziji: „Mi smo za Nedjeljno popodne snimili pjesme 'Poljska u mome srcu' i 'Užas je moja furka'. Ali ništa to neće ići, ni u ludilu“.

Na krilima tržišnog uspjeha prva dva Azrina albuma, Džoni je pretvoren u neformalnog glasnogovornika publike koja je od njega dobivala, i mimo želje autora, odgovore na svakakva pitanja. „Vođa? Bolje ja nego bilo tko drugi“, bila je Džonijeva reakcija. „Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo da živim, a drugi imaju? Zašto ljudi mogu voljeti sve druge, ali mene ne smiju? To je još uvijek zabranjeno. Što si više zabranjen, više te vole. Nikada nisam bio idol, ali mogao bih biti“.

Štulić je bio pjevač, autor i gitarist, jedan od onih koji su pjesme pisali u tramvaju, na putu do probe, po noći, danu i praznicima. Sam je ovako definirao svoju radnu etiku: „Volim snimati. Čovjek kada ide snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac... Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš svoj javni rad, izvan toga nema ništa. Svirati, snimati, objašnjavati, više ti i ne treba“.

U godišnjem izboru čitatelja magazina “Džuboks” početkom 1982. “Sunčana strana ulice” proglašena je albumom godine, Štulić najboljim skladateljem, dok su u ostalim bitnim kategorijama zauzeli drugo mjesto, iza Riblje čorbe s “albumom Mrtva priroda”  (…)

Azra je početkom godine nastavila s koncertima, repertoarski sastavljenima po modelima nastupa u Kulušiću. Od onih s početka 1982. istaknuo se niz od sedam uzastopnih nastupa u dvorani Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Na jednom od koncerata na bisu se kao gost pojavio Vlatko Stefanovski u pjesmama „Balkan“, „Lijepe žene prolaze kroz grad“ i „Obrati pažnju na posljednju stvar“, dok je na drugom dodatku  publika imala mogućnost vidjeti Štulića kao gosta Leba i soli. Na pozornicu se popela i ritam sekcija Leba i soli, Stefanovski se prihvatio glavnog vokala i zajedno su izveli rock'n'roll standard „Slow Down“ Larryja Williamsa, kojeg je Džoni vjerojatno znao preko obrade Beatlesa i Alvina Leeja.

Jedne od večeri tijekom nastupa u beogradskom SKC-u u Beograd je prve otisnute primjerke još neobjavljenog koncertnog albuma Azre “Ravno do dna” donijela Dijana Tičić, iz propagande Jugotona, predala ih novinarima magazina Džuboks, nakon čega je cijelo društvo do ranog jutra završilo na isprobavanju gastronomskih specijaliteta u jednom beogradskom restoranu. (…)

Iako je Azrina mašinerija na koncertima funkcionirala uredno, još uvijek je znalo doći do sukoba na putovanjima. Kada su se vraćali kombijem sa koncerta u Slavoniji, Štulić je iz kombija izbacio Srđana Sachera – koji je u međuvremenu napustio Haustor i putovao s Azrom kao tehničar - jer je „nagazio“ Džonijev ponos u nekoj prepirci. „Džonijev ego tada je bio veći od kombija u kojem smo se vozili“, sjeća se Leiner. „Sacher, kakav je već bio oštar na jeziku, nije htio popustiti, a Džoni to nije mogao tolerirati. Nakon što su se pokoškali više mu nije bilo mjesta u kombiju“…

(KRAJ FELJTONA)