Retro interview: Jura Stublić za list "Rock", 1987.
Jura 01 S

Sećanje na početak: Jura Stublić kao pevač grupe Azra; Džoni Štulić (desno), 1978.

Photo: arhiva/Polet

Sunce i dalje, povremeno, sija

Beleška Vladimira Stakića o intervjuu sa Stublićem, trideset godina kasnije

Album Sunce sja!, obavljen 1987, vodi se kao peti album zagrebačkog novotalasnog sastava Film, mada na njemu nedvosmisleno piše da je prvi album ekipe nazvane Jura Stublić & Film. To je već tada otvaralo prostor za ozbiljno razmišljanje na večne teme doprinosa svakog člana kreiranju slike o celini grupe i o višem kvalitetu koji iz zajedničkog delovanja nastaje. Nevolja je, međutim, što te stvari nisu precizno merljive, jer nije moguće bilo kako kvantifikovati doprinos bendu ljudi koji nisu autori ni muzike, niti tekstova, niti aranžmana, ali koji načinom na koji interpetiraju ono što je neko drugi smislio, te svojom pojavom, stavom, iskazima i koječim drugim u manjoj ili većoj meri kreiraju sliku i umetnički izraz benda do te mere da on nakon njihovog odlaska više nikada nije isti. Što može biti i toliko drastično da je pitanje da li i samo delimično promenjena postava znači da imamo pred sobom istu grupu ili novu, sa starim imenom i repertoarom sastava koji ga je nosio (makar sve ili skoro sve te pesme bile, kao u ovom slučaju, delo onog ko je u grupi i dalje ostao).

Kada imamo u vidu ne samo sve ono što je zajedno uradila grupa koju su, uz Stublića, autora i pevača, činili gitarista Mladen Juričić, basista Marino Pelajić i (najveći deo vremena) bubnjar Ivan Piko Stančić, već i ono malo toga što je Stublić uradio nakon njenog razlaza (objaviviši do danas tek dva studijska albuma, od čega poslednji pre četvrt veka, i tri kompilacije), čini se da bi za samog Juru možda bilo najprobitačnije da je već ploču čiji je izlazak bio neposredni povod za ovaj intervju nazvao svojim solo-albumom, što je ona zapravo i bila. Da se tako odredio prema svojoj dotadašnjoj karijeri i umetničkoj prošlosti, možda bi mu to otvorilo put za vođenje karijere putevima koji bi zavisili od njegove umetničke vizije i trenutnog osećaja, što je po svoj prilici zaista želeo, a ne od pretpostavki o tome šta očekuju poštovaoci grupe u kojoj se proslavio. Bilo kako bilo, Stublić još uvek nastupa i za koji mesec ponovo dolazi u Beograd, da one koje to još uvek zanima podseti kako je to kad si mlad, zajedno i spreman da saspeš pet piva u sebe. Džuboksa odavno nema, a ovi fliperi na kompjuterima rade i bez dinara. I sunce sja, kad god dan nije oblačan

Intervju iz 1987: Koliko kruha, toliko i duha

Posle mnogo nagađanja i pogađanja, od celokupne postave Filma koja je snimila prošlu ploču ostao si samo ti.

– Ja nisam odgovoran za to. Sa svoje strane sam sve učinio da se postava zadrži, međutim, momci su željeli drugačije i ja im samo mogu poželjeti mirno more i sretnu plovidbu.

Dobro, ali cela ta diplomatska igra „Biće – neće biti“ je zaoštrena onog momenta kada se ti nisi pojavio na dva nastupa grupe L’Cinema na kojima si bio najavljivan kao gost?

– Sad ja ne bih da previše čačkamo po tome, ali to se posve sigurno nije raspalo radi mene. Bio sam pozvan da kao gost nastupim sa L’Cinema i jednom sam nastupio, mada od početka nisam bio zadovoljan nekim stvarima oko toga. Da ti objasnim: kad nekoga pozoveš u goste, ti ga pitaš: „Što ćeš popiti?“ I onda gost kaže: „Daj mi jedan dupli viski“. Ili „Daj mi kavu“, „Daj mi coca-colu, sok, čašu vode... A nije princip da kad nekoga pozoveš, kažeš: „Ti ćeš popiti coca-colu, kavu i čašu vode.“

E, a takvu sam ja situaciju tamo zatekao. Naime, ja za svoje gostovanje s njima nisam mogao odabrati repertoar koji sam smatrao da bih trebao izvoditi, već je to radio netko drugi umjesto mene, a ja to jednostavno nisam želio. Osim toga, zahtijevao sam određeni broj radnih sati, da se solidno uvježba taj program koji sam smatrao da treba izvoditi, međutim, to mi nije bilo omogućeno iako mi je bilo obećano i zato sam rekao „ne“.

A što se Filma tiče, pokušavali smo se da se okupimo, ali jednostavno nije išlo. Vjerojatno kao neki brak koji je izgubio svoj smisao, istrošio se. Više nismo mogli da pravimo djecu, a kako je svrha našeg braka bila da pravimo pjesme, ploče i koncerte, jasno je da više nismo mogli funkcionirat.

Da li se plašiš da bi Film time mogao izgubiti onu auru zajedništva, prave grupe, koju je do sada evidentno imao?

– Pjesme su iste, ja sam i nadalje autor Filma, kao i do sada. Koliko je to ranije bio i autorski rad grupe?... Da, jeste, u ogromnoj mjeri! Ali, evo jednog podatka koji mislim da vrlo malo ljudi zna. Sama grupa Film u pjesmi Mi nismo sami, koja je vjerovatno naš najveći hit, niti tona nije odsvirala, nego smo sve to Tini Varga i ja napravili u Švedskoj.

Ne bih se zabrinjavao oko toga kako će ova nova postava disat, jer vjerujem da hoće. Da sam htio isfuravat svoj ego-trip, uzeo bih producenta i radio bih s njim, ali ja sam okupio bend, jer sam htio radit s bendom. I momci su na ploči ostavili svoj touch. Mladi su, novi, ovo im je prvi važniji projekt u životu i mislim da se taj njihov udio jasno čuje na ploči.

A na bini?

– Imali smo u novoj postavi prvi nastup pred 15.000 ljudi u Domu sportova u Zagrebu i publika nas je fantastično primila. Bilo je vrlo energično, ljudi su pjevali, veselili se i mislim da će se svi koji dođu na naš koncert moći uvjeriti da to štima.

Čini mi se da je ključna pjesma sa albuma „Valovi (’65-’77-’87), neka vrsta tvoje muzičke autobiografije. Koliko sam uspeo da je shvatim, sve ove promene koje su se događale u tim udarnim godinama su bile i prošle, da bi se zatim sve vratilo na svoje. Tačno ili pogrešno?

– Više tu stvari ima. I više razloga za tu pjesmu. Samog kraja šezdesetih se ne sjećam najbolje, jer sam tada bio suviše mali, ali Jugu je to i drmnulo sa malim zakašnjenjem. Nisu svi mladi ljudi odmah smjeli nositi dugu kosu. Ja sam bio jedan od onih koji nije smio. Već početkom sedamdesetih sam smio i onda sam pustio kosu koliko sam dulju mogao. Nisam se uopće šišao. A i odjeća je bila bitan element pokreta. Nosile su se prvo uske hlače, pa košulje na cvjetiće, nadalje totalno široke hlače... Kako je šta dolazilo, tako su svi to furali i sve ljude koji slušaju muziku si mogao po odjeći prepoznat, pogodit što vole.

Tih je godina bilo savršeno lako snać se i u potpuno nepoznatom gradu. Ako trebaš pitat gdje se može prespavat za badava ili gdje ima za kupit ovo, za kupit ono, dovoljno je bilo da spaziš prvu spodobu koja izgleda kao čudovište, on vidi tebe kako izgledaš, skuži da si osoba od povjerenja i kaže ti: „Evo, dođi kod mene“ ili „Ima tamo, kod jednog mog prijatelja“. Bila je to faza u kojoj se komuniciralo putem izgleda, vrlo se snažno identificiralo sa muzikom, ljudi su aktivno, od kose pa do cipela pokazivali što vole, u čemu su.

Danas to više nije ništa čudo, sve je normalno, ali onda nije bilo tako. Nekada su bacali kamenje za ljudima koji su tako izgledali. Krajem tih šezdesetih ja sam prelazio iz djetinjstva u dječaštvo i ostalo mi je puno krasnih uspomena: prve strane pjesme na radiju, slike po časopisima, ploče na folijama... Bio je zanos, jer se sve što se tada događalo, događalo prvi puta. Prvi puta se kultura mladih odvojila. Do tada su postojali predviđeni kalupi ponašanja za mlade, to jest, otprilike ti objasne da trebaš završit svoju školu, otić u vojsku i potom nać zaposlenje, oženit se i proizvodit replike identične onima koje si čuo od roditelja. Sve isto, samo se mijenja postava.

A tada su odjednom, kroz masovne medije, dakle i film i televiziju, došli neki ljudi koji su govorili: „Ej, nećemo mi to što je bilo prije. To nam se ne dopada. Mi bismo htjeli nešto sasvim drugo, što je samo naše, a ne od ovih ljudi koji su živjeli prije nas. Mi hoćemo nešto za nas koji živimo sada.

To je mene strašno izlupetalo u glavu, iako nisam sve dobro razumio, ali sam maksimalno upijao i oponašao. Ja sam zaista morao pobjeći od kuće, jer me je stari tjerao na šišanje.

A pitao si me koliko je sve to ostavilo traga. Za šezdesete se jedna stvar mora priznat: da su, sasvim sigurno, izmijenile kulturu. Razbile su jednoobraznost društva koje se podijelilo, u Americi još krajem pedesetih, na društvo starih i društvo mladih, koji slušaju drugačiji tip muzike i drugačije izgledaju. Tada se vjerovalo da se muzikom i takvim stilom života može promijenit svijet. Duboko vjerujem da je jedan od najutjecajnijih faktora što je zaustavljen vijetnamski rat upravo bila rock muzika i američka country, folk i protestna scena, gdje bi nekoliko autora napravilo pjesme i stajalo svojim stavom iza njih. Nisu tada bili hitovi pjesme tipa: tralalalalala, ja tebe volim, a ti mene ne, jao šta ću sad... Nego su bile pjesme tipa: Ja mislim to i to! I kada bi pjesme tog tipa uhvatile ljude, oni bi bili istomišljenici. U tim su godinama mega-zvijezde bili jedni The Doors, koji imaju vrlo kvalitetno pjesništvo i vrlo kvalitetnu muziku i za današnje vrijeme. Postojala je masa takvih izvođača, koji su imali vrlo jaku poruku i ako si tada imao od 14 do dvadeset i nekoliko godina, tebi je bilo sasvim jasno na kojoj ćeš strani biti ako želiš da budeš in i na tebi se sa kilometar udaljenosti moglo vidjeti da si za muziku i stavove koje ti ljudi pričaju u svojim pjesmama.

Ispred Zvečke 1978: Jura Stublić, Džoni Štulić i Paolo Sfecci

Da li prisustvo obilja pesama sa stavom u tom periodu, i izrazito obilje pesama bez stava danas tumačiš time što je sistem vrednosti negde iskliznuo iz koloseka?

– Stvar je sasvim jasna. Danas imamo samo jednu vrijednost, a to je novac. Naime, za ploču uopće nije važno da li je ona dobra ili loša. Uopće nije važno. Važno je samo u kom će se tiražu prodat. Isto je i sa koncertima. Važno je koliko će ljudi na koncert doć, nebitno je da li je on dobar ili loš. Nekad je bilo sasvim drugačije.

Nametnuo se kriterijum beslovesne komunikativnosti?

– Ali i ono prije je bilo komunikativno...

Zato i kažem „beslovesne“.

– Da, da, ali se i ta muzika koja je bila nastala u šezdesetim počela pretvarati u vlastitu karikaturu. Već negdje početkom sedamdesetih je to u svijetu počelo gubiti svoj zanos i ’77. je jednostavno morao doći punk i novi val, da cijelu stvar malo radikalizira. Bilo se stiglo do nekakvih produkt grupa, do ljudi koji uopće ne stoje iza toga što rade. Jednostavno, mašina je bila shvatila što se zbiva. Biznismeni i diskografske kuće su rekli: „Vidiš, vidiš, taj rock je tiražna stvar, na tome se može zaradi, ’ajmo sada to proizvoditi.“

A onda je došao punk i novi val i to bar malo razjebao.

... u čemu si i ti direktno učestvovao.

– Da, i doživio. Sedamdesetsedme godine sam bio u Belgiji, na jednom Open air festivalu. Osamdeset soma ljudi je bilo na tom koncertu i puno izvođača, uključujući i Deep Purple, za koje sam nekoliko godina ranije mislio da su najbolja grupa na svijetu. I tako sam vidio mnogo napušenih, dugokosih ljudi, koji su ležali unaokolo dok su se bendovi smjenjivali na sceni. I kad je pala noć, izađe na binu Elvis Kostelo i počne svirati. Tu ja kažem sebi: Jao, jao, pa ovo je nešto sasvim drugo!

Poslije su svirali Damned i Clash i tada sam vidio te čudne, kratko ošišane ljude, koji skaču gore-dolje uz muziku, bacaju konzerve piva na izvođače, pljuju gore, pljuju dolje... Sve je bilo puno akcije, totalno drugačije od svega što sam vidio do tada. Drmnula me jedna konzerva od piva u glavu i čuo sam baš onaj zvuk: pink, pank, tuf. Istog časa kad sam se vratio u Jugoslaviju podšišao sam kosu i krenuo u to nešto drugo.

Koliko znam, i ranije si povremeno učestvovao?

– U onoj, možemo je nazvat „hipi“ fazi, moje se učešće svodilo na to što bih po ljetu oko vrata okačio akustičnu gitaru, usnu harmoniku na stalku i za lovu bih po ulicama pjevao Dilenove i druge protestne pjesme.

Kad je počeo punk, Džoni me je zvao da pjevam u Azri. Ja sam tada mislio da ću biti pisac i stalno sam ga podgovarao da ne pogriješi i uzme mene, nego da uzme nekog drugog, a da ću ja otić u intelektualce. Međutim, dogodilo se da sam ipak prihvatio, održali smo nekoliko koncerata i onda je pukla ta postava Azre u kojoj su bili kasniji članovi grupe Film. Dogodilo se nešto slično onome što se dogodilo sada. Njima je Džoni bio presnažna ličnost, preautoritaran da bi to mogli podnositi i tu su, između dva jaka ega, izabrali onaj podnošljiviji, skloniji da surađuje, koji dopušta ljudima oko sebe da isfuravaju svoje ideje. I tako smo mi, to jest Film, počeli svirati.

U kakvoj ti je uspomeni ostao Džoni?

– Što se mene tiče, ja bih dan-danas sa njim svirao, ali onda smo mi koji smo ostali u Filmu bili nafurani na totalno drugi trip od njega. On je više furao na Balkan. U današnjoj situaciji bi jako mnogo profitirao sa svojim tadašnjim tripom. Prvi bend mu se zvao Balkan Sevdah Bend. On je zapravo izmislio taj spoj rocka i novokomponirane narodne muzike već tada, kad su bile moderne sasvim drugačije stvari. Sedam godina je bio ispred svog vremena.

Ali se nije uvek držao tog nivoa. Recimo kad te je žestoko pljunuo pesmom „Roll Over Jura“.

– To je nastalo kad smo ga svi ostavili i to je bila osveta preko pjesme. Najbolje pjesme se pišu kad te ostavi djevojka, kad ti se desi nešto što te potrese iz temelja. Tako se i on užasno isfrustrirao tada i radio je strahovito puno. Tako je uostalom i napravio od sebe to što je napravio. A napravio je puno.

Sad si rekao da je za dobre pesme potreban dobar potres, a na početku da te promena postave nije uzbudila. Da li to znači da misliš da pesme na ploči „Sunce sja“ nisu dobre?

– Ne, bila me je ostavila djevojka. Mada sam i radio na tome da me ostavi, jer sam znao da ako me ne ostavi neću uopće moć radit pjesme. Kompenzacijski bi pjesme, dakle, trebale biti dobre, jer sam u jednom momentu bio ostao i bez benda i bez djevojke, tako da su mi samo one bile ostale.

Kad smo već kod pesama, pitanje je klasično, ali cenim da bi odgovor mogao biti zanimljiv, Kako nastaju tvoje pesme, s obzirom na to da ne liče previše na tebe? U njima nema nekih tvojih bitnih karakternih osobina – cinizma, ironije, samoironije, duhovitosti...

– Znam da pišem pjesme i mogu ih napisat o bilo čemu. Možeš mi sada reći: Hoću pjesmu o tome i tome, glavni junak da bude takav i takav, da se dešava tu i tu, i ja ću ti to napravit, ali samo za tebe i da to nikada ne objavimo. Takvih pjesama nema na pločama. Nikada ne sjedam da ih pišem. Čekam da se pjesme same jave, da same napišu sebe i tek ako im uspije doć na svijet bez moje intervencije, stavljam ih na ploču.

To dolazi iz nesvjesnog dijela duše. Kad bih pisao pjesme kao zanatlija, a već se suviše dugo time bavim da ne bih i to znao, pisao bih ih tako da budu najkorisnije za mene, da se najviše dopadnu ljudima, ali mislim da to nije pošteno. Trudim se da budem iskren. A iskrenost za mene znači upravo to da pjesma sama uradi sebe, bez da ja tu nešto svojom pameću ili vladanjem zanatom obrađujem i prilagođavam tržištu ili bilo čemu drugom. Priznajem jedino pjesme koje izađu iz nesvjesnog dijela moje duše, onog koji ne kontroliram.

U tome je suština sve prave poezije i svega kreativnog, uostalom. Koga to zanima, neka pročita kod Karla Gustava Junga, u „Psihološkim raspravama“, odjeljak o pjesnicima i pjesništvu, jer je on od svih ljudskih bića riječima najbolje objasnio što su pjesnici i kako nastaju pjesme.

Jer to uopće ne progovara čovjek, nego univerzalni kreativni principi kroz njega. To što sam ja rekao u svojim pjesmama, to je samo kroz neke osobne simbole i događaje izrečeno. Ali sve je to zapravo napravio netko drugi. Zato jer to treba biti na radiju i na televiziji. Nekome treba takva poruka. Neki redak od ovoga što sam ja napisao je nekome u ovoj zemlji potreban. Ja sam samo sredstvo koje odražava i to daje tom nekom drugom.

Kakav odnos imaš prema natprirodnim fenomenima? Kada se pogledaju, recimo pesme „Signali u noći“ ili „Mi nismo sami“, dobija se utisak da veruješ da nešto postoji izvan ljudi.

– Zemlja u kojoj se nalazim je Jugoslavija, to je izvjesno, a u koju crkvu ljude slati – u pravoslavnu, katoličku, džamiju – meni nema smisla, ne bih uopće govorio sa tih pozicija. Ali moja pozicija jeste da čovjek ima jedan dio svoje duše koji je beskonačan, da on može kontaktirati s tim i da sve lijepe, kreativne stvari koje nam se događaju dolaze otuda. Jung je to isto lijepo opisao.

Recimo, postoji... ja to ne bih zvao Bog... netko će to zvati Bog, netko transcendentalno, netko onostrano. Netko misli da je to nešto sasvim ljudsko, bitno ljudsko. Humanisti govore da je to sastavni dio čovjeka, sastavni dio istinske ljudskosti, da imaš jednu takvu beskonačnu dimenziju već u sebi, kao ljudskom biću. Tako i ja od prilike gledam na to. Kad se kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te da mi zato imamo dvije ruke i dvije noge kao on i sve ostalo, onda se zapravo želi reći sasvim obrnuta stvar – da nije Bog stvoritelj svijeta, već smo to mi – ljudi! Životinje nisu stvaraoci. One samo reproduciraju svoje postojanje. Mi ne. Mi smo stvaraoci. Mi imamo skokove.

Tačno. Tako, na primer, sad, u Jugoslaviji, skačemo iz rocka – muzike dvadesetog veka, u ono što su nam Turci doneli u četrnaestom, u cviljenje i zavijanje.

– Mi imamo krizu ekonomije i ovo što se događa je normalno. Koliko ima kruha, toliko ima i duha. Mi nazadujemo na ekonomskom planu, pa tako nazadujemo i u kulturi i muzici. Vraćamo se nekim muzičkim obrascima koji su bili popularni u šezdesetim i pedesetim godinama. Prvi jugo-muzički hit koji sam čuo na radiju i jedan od najjačih bio je „Mustafa“ (ne onaj kog je opevala Bebi Dol – op. V.S.). Ali ja ne bih tako osuđivao to što rockeri koketiraju s narodnom muzikom, jer su i oni koji su stvarali rock’n’roll koketirali s muzikom svoga naroda. I zašto sada da osuđujemo ljude koji tu našu narodnu muziku stavljaju u svoj kreativni lonac? Neka, vidjećemo: što valja će ostati, što ne valja će propasti.

Hvala natprirodnom.

– Uvjek je na određenom nivou laž puno jača od istine. Samo laž nikada ne pokreće stvari nabolje, nikada ne napreduje. Laž nikada nije ništa popravila, nikada nije nešto što se raspadalo sastavila. To može samo istina.

Dobro, ali nije po meni simbioza muzičkih obrazaca problem, nego unošenje u rock muziku mentaliteta kukumavčenja nad svojom sudbinom i seče vena polomljenim čašama od rakije. To rock’n’roll nikada nije zagovarao.

– U pravu si. I u rocku su najmasovnije i možda najlljepše ljubavne pjesme, ali poruka te ljubavne pjesme nije: ti si mene ostavila i ja ću si sad prerezat vene, nego: ti si mene ostavila, ali ja sam ponosam, to mene boli, evo priznajem da me boli, ali se neću ubiti zato, nego ću se boriti, preživjet ću, preboljet ću to i jednoga dana ti ćeš shvatiti da sam ja bio O.K. i da si trebala ostati sa mnom. I tako dalje. Da, tu se slažem.

Svojevremeno si, u intervjuu za ove iste novine, rekao: „Nisam od onih kojima su mama i tata kupili gitaru.“ Da li to znači da način i motive za ulazak u muziku smatraš suštinski bitnim za dalji tok stvaralaštva?

 – Znam puno ljudi kojima su roditelji kupili instrumente čim su poželjeli i ništa nisu napravili. A isto tako znam dosta ljudi koji bi, da su to imali, mogli napraviti divne stvari. Ali, njihov socijalni status im to nije dozvoljavao, isu mogli imati uvjete da se razviju u nešto prekrasno i pali su. Njihov život je promašen, danas rade nešto sasvim drugo, nekreativno, i to ih ubija. Nisu uspjeli u životu. Imali su divnu klicu u sebi, a nisu imali uvjeta da ona proklija.

A, s druge strane, netko ko je imao sve uvjete nije imao ništa u sebi. Ima ih koji su uspjeli samo na tu foru što su im roditelji kupili tu poziciju koju imaju.

U jednom sam momentu pogledao svoje kolege, ljude s kojima se družim, koji sviraju i vidio da su to sve djeca nekih finih ljudi. Ili je tata nešto na TV ili je nekakav političar ili oficir višeg ranga ili ima svoj restoran... I svi su bili fina djeca. E sad, ja sam se uspio među njih progurati svojom muzikom, a i zato jer sam imao nešto fino u sebi. Ali, imao sam jednostavno snage i možda sreće da se izborim za svoju poziciju, nije mi nitko ništa poklonio. Sam sam se morao izboriti za nju.

Stvar koja me je lansirala, „Zamisli život u ritmu muzike za ples“, naš najveći hit, ’81. godine sam napisao na jednom madracu. Sve sam iz sobe morao prodati, da bih se bavio muzikom. Ostao mi je samo taj madrac i ja sam znao: Čovječe, ako sada ne uradiš jaku stvar, propao si! Nećeš imati šta jesti! I naravno da je došla dobra stvar. Tako da sad i predobro živim. Za mene bi bila mila majka da ponovo završim na svom madracu. Bio bih sretan. Napravio bih strašne stvari.

Ali, ima jedan dio talentiranih i onih koji imaju što da kažu i među ljudima koji su bogati. Bilo bi fašistički da tvrdimo da su svi ljudi koji su bogati – nule, da nemaju ništa u sebi. Ma kakvi, ti su ljudi imali prilike da razviju nešto lijepo u sebi. A rock je u svojim korjenimastvar odozdo. Stvar boraca, ljudi koji znaju da svoju poziciju moraju izboriti sami, da im je nitko neće dat.

Intervju za Rock u originalnom, štampanom izdanju: Leto 1987.

Ovim ne želim da sugerišem bilo šta, ali me zanima da li si sebi odredio neki plafon u bavljenju rock’n’rollom?

– Volio bih da se što duže bavim time. Da jednostavno starim sa svojom muzikom. Za mene je pitanje: „Da li si prestar za rock’n’roll?“ isto kao da pticu pitaš: „Da li si prestara da budeš ptica?“ Ili čovjeka: „Da li sti prestar da budeš čovjek?“ Ma kakvi! Ili jesi čovjek ili nisi. Tako isto, jesi rocker ili nisi. Vjerojatno će me jednoga dana drmnuti infarktić... ako može na sceni. I super bi bilo finale.

Koju bi pesmu još trebalo da napišeš pre finala? Odnosno, koju još nisi napisao?

– Najbolju još nisam napisao. Nadam se, nešto mi govori da još nisam napisao svoju najbolju pjesmu. I do tada mi sve ima rezona. Recimo, da sam sad napisao pjesme tipa „Kad si mlad“, Zajedno“, „Zamisli...“, to bi strašno popalilo narod. Ali, ja bih se, da to radim doslovce tako, morao ponavljati.

A što ću s time? Kada zaista ne budem znao što da radim, onda ću se ponavljati. A za sada – nešto malo drugačije, tako će dulje trajati, to je sigurno.

Film je imao „Zonu sumraka“, pa „Signale u noći“. Ovaj album se, pretpostavljam vrlo namerno, zove „Sunce sja!“ Izlazak na svetlost?

– Jasno. Ovaj je naslov čak malo programatski. Mislim da će se kod mene tek na narednoj ploči to razviti u punome sjaju i zamahu...

Kako će se ona onda zvati? „Tačno u podne“?

– Da, „Tačno u podne“. Dosta mi je da kukam. Sada hoću da prodam ljudima dobru vibraciju, da im bude lijepo dok slušaju ploču. Mislim da sam i napravio album tako da ljudima bude lijepo dok ga slušaju. Da ih ništa ne smeta i da ne boli glava. Nego baš fino – metneš ploču na gramofon i ti i tvoje društvo sjednete i vama je tada lijepo. I nadam se da će se vrtjeti na radiju i da će ljudima biti lijepo dok se bude vrtjela. To mi je bio cilj.

Svi znamo koliko je sati. Ljudima je dovoljno teško i bez mene i zašto da im ja još više opterećujem život i govorim: „Sve je tako crno, ljudi, najbolje je da se ubijemo. Ma kakvi! Nema ništa od toga. Treba se dići. I ja se trudim da moja muzika diže ljude.

*Objavljeno u listu Rock, br. 100, jun, 1987.

Oceni 5