Učitelji koji se pamte
Croom1

Photo: Frances Benjamin Johnston

Svak mora olovku u šake

Protutnja Jelena Banjanin kroz dvadeseto stoljeće. Ni za trenutak ne zastade, niti se spotače. I ode sa njim. Sa suprugom Boškom, odmah iza Prvog svjetskog rata, povede prosvjetnu revoluciju u selima oko Doboja.

Poletni, mladi, uglađeni, ovi mladenci u braku i prosvjeti, krenuše od kuće do kuće, kuda su dotle viđani samo pop, njegov pjevčika i poreznici. Zadaci su bili teški: higijenski bunar i klozet pred svaku kuću! Pravi početak. Ali?

- Zaboga, učo, pa vi znate da se kod nas, na selu da prostite, čučne uz kuću, a voda se grabi sa potoka ili izvora obraslog šikarom – pokušali su neki mještani otpor programu mladih učitelja. Po selu krenu ''ružna'' priča o čiča Jovanu Maksimoviću:

- O, ljudi, gazda Jovan napravio  novi ''ambar'' uz kuću.

Ali, zato se sada pored Jovanove kuće prolazi po čistom dvorištu. Ovaj ugledni domaćin poslije higijenskog klozeta, prvog u selu, iskopa ''bunar pod krovom''. Ruganje nestade. Za njim će uskoro cijelo selo. Mladi učitelji idu dalje: i žensku djecu pozvaše u školu. Ljudi opet gunđaju:

- Ma, ko ih ovamo posla, zašto nisu ostali u gradu gdje su ih i učili?!

Malo, malo, pa jedna po jedna – i puna škola djevojčica. Nedjeljom, kad nema nastave, u jednoj učionici su stariji muškarci, a u drugoj žene. Učo brkajlijama govori o tome kako se kalemi voće, o štetnosti duvana i alkohola, a učiteljica Jelena domaćicama i majkama daje savjete o održavanju higijene tijela, o čuvanju poroda i njezi djeteta.

Uz školsku zgradu, u Bušletiću, gdje su radili Jelena i Boško Banjanin, poče da raste još jedna, veća. Nazvaše je Narodni dom. Škripe zaprežna kola, voze se cigla i balvani, tešu grede; svraćaju poslanici i senatori da vide kako to mladi učitelji organizuju narod. Učiteljica u školskoj zgradi preuredi jednu zapuštenu prostoriju, napuni je knjigama i na vratima napisa: Narodna biblioteka. Učo sabra  dobru četu mladih, zdravih momaka – da  vježbaju. Dade im ime: sokoli. A Jelena, kao da ne da prednost mužu, okupi dvadesetak djevojaka – da skupa pjevaju. Od djevojaka hor. Cure se dotjerale. Učiteljica ih svaki put, kad su na probi zakiti cvijećem, narumeni, začešlja, zategne im košulje.

Stigoše prve pohvale iz Ministarstva prosvjete u Beogradu. Učitelji su neumorni. Stalno nešto novo. Odvojiše grupu odlikaša i podijeliše im jednočinke.

- Po cijelu noć po kući mlataraju rukama i nešto viču, deru se, govore sami sa sobom… ''O, Bože, pomozi!'' -  žalile se majke. Uskoro su roditelji pozvani - na prvu priredbu. Repertoar: Hor seoskih djevojaka, pozorišni komad ''Glava šećera'' Milovana Glišića, recitacije i narodna kola.

Učo odvede sokole ''na kraj svijeta'' – u Prag i Sofiju da se tamo ''utrkuju sa crncima''. Kad su se vratili, prsa su im se caklila od medalja. A onda – dođe i dotle: i stariji moraju u školske klupe, da nauče slova i račun. Makar to. Drugi svjetski rat ih u tome prekinuo. U ratu su učitelji ostali uz svoj narod. ''Biće bolje, skoro će sloboda'' – tješili su ljude, a kćerka im Nada ode u pratizane.  Onda dođe sloboda.

- Nema više hoću-neću, svak mora olovku u šake, nova narodna vlast to naređuje, jer drugovi kažu: svak mora progledati svojim očima – govorila je učiteljica Jelena u trku od kuće do kuće, kao i ono prije dvadeset godina. Mjesec po mjesec, i već u četrdesetpetoj-šestoj opismeni se većina analfabeta u Kostajnici, Grapskoj, Bušletiću… Mališani im više ne moraju čitati one savjete iz časopisa Život i zdravlje, koje im učiteljica dijeli svakog mjeseca. Sada to čine sami.

* * *

Šezdeset godina tako u ovom kraju, u sjevernoj Bosni. Takoreći, do posljednjeg otkucaja srca. I onda – neminovnost: rasta se Jelena od šezdeset generacija svojih bivših učenika. Četiri godine poslije smrti muža Boška. Na rastanku jedan njen bivši učenik reče:

- Kada si se rodila, pa i onda kada se prvo zvono oglasilo u tvojoj ruci, imali smo tek prve petrolejke. A danas, kada odlaziš, i ostaješ u legendi, imamo – kompjutere. Nije li tu i tvoja zasluga, dobra moja učiteljice?

(''Glas komuna'', Doboj, oktobar 1989)

Oceni 5