Feljton: O književnosti i piscima (20)
Guliver

Photo: www.thetimes.co.uk

Svaka od nevjerojatnih Swiftovih priča postala je istinita

Singer, Isaac Bashevis

Singer je porijeklom iz iste zemlje, Poljske, i iz iste židovske tradicije kao i Bruno Schultz. Poljska je nekada imala značajnu židovsku manjinu, koja je njegovala svoju kulturu i dala nekoliko istaknutih autora u različitim oblastima. Jedan od njih je bio Schultz, pisac čarobnih priča koje su se zasnivale koliko na folklornoj predaji, toliko i na vlastitoj razbarušenoj mašti, pa su postale jedinstvene priče na način osobnog ludila, a autor ga pripisao ocu, koji se svaki čas pojavljivao kao drugi junak, kao drugačije stvorenje, kao druga priča. Singer je također držao do vlastite tradicije, njegove priče su pune živopisnih detalja, zanimljivih osoba iz njegove židovske sredine, neobičnih događaja, pune humora, nježnosti i pritajenog erotizma, pa iako je vjerovao u duhove (a jedno vrijeme imao i švalerku, naklonjenu marksizmu i komunizmu!), njegova mašta nije tražila nadrealno, nego je mnogo više neobičnog tražila u stvarnosti, u životu koji ga je okruživao, koji je ostavio u zemlji svog rođenja.

Na vrijeme je Singer emigrirao u Ameriku, tamo jedno vrijeme radio, dugo se osjećao u toj zemlji izgubljenim, a onda opet postao plodan pisac, što mu je donijelo svako dobro koje pisanje može donijeti. Pritom ne prestaje čuditi da je pisao na jidišu o svom svijetu koji je već u njegovo doba potpuno nestajao, pisao na jeziku koji i sam polako nestaje, sve manje ga ljudi zna, pa je time pisac dokazao da dobro djelo nađe svoju publiku, svoj put do čitatelja, onoga koji razumije i to djelo i njegov svijet, a dobro djelo nađe i dobrog prevoditelja, što je također od velikog značaja.

Sofokle

Jedan od najvećih grčkih tragičara. Na njegovim djelima teorija književnosti i estetika grade pojam tragedije. Napisao je sto dvadeset „groznokaza“, a samo je sedam sačuvano. Jedna je o kralju Edipu, druga o njegovoj sestri Antigoni. Ove dvije tragedije spadaju u najslavnije i najčešće interpretirane tragedije, kako na sceni, tako i u teoriji književnosti i filozofiji. Čitateljima je obično daleka riječ iz davnih vremena, više su skloni svojim suvremenicima, oni su im bliži po temama, senzibilitetu, izrazu i jeziku, ali postoje veliki pisci, poput Sofoklea, u kojima je sačuvana „vječnost“. Meni je na snagu i značaj ovog antičkog tragičara ukazala Hegelova interpretacija Antigone, njegovo shvaćanje sudbine i ćudoređa, rascjep između ljubavi i dužnosti: „... ćudoredna svijest je potpunija, njena krivica čistija, ako ... poznaje zakon i moć“, pa počini „poput Antigone, zločinstvo sa znanjem“, a na koncu „obje strane doživljavaju istu propast“, u čemu je „svemoćna i pravedna sudbina“ (G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, preveo V. D. Sonnenfeld, str. 256-257.).

Tako mi je jedan veliki filozof otvorio vidik u neiscrpni svijet tragedije, u kojoj nitko nije nevin, a ni sasvim kriv, nego svako po svome djeluje i time izvršava svoju sudbinu i slijedi svoju klet. Tragedija jednom završava, okonča u bolnom raspletu i smrti junaka, ali zapravo nema razrješenja. Njeni akteri su se obraćali gledateljima, njima podastirali svoje ljubavi, strasti i kleti. Kada se predstava završi, onda je bilo na gledateljima da ponesu pitanja junaka tragedije i da u svojim životima izvrše svoje, ostvare svoje sudbine. Tragedija je sa scene silazila u život i pratila svoje gledatelje, pa su oni zapravo naknadno postajali njen zbor, izvršioci njenih naloga i svojim vlastitim sudbinama odgovarali na njena pitanja.

Sterne, Laurence

„Napisao sam prvu rečenicu. Neka mi dobri Bog pomogne s drugom...“. Bio je irski svećenik, pisao dosta, napisao dvije odlične knjige, Sentimentalna putovanja po Italiji i Francuskoj i meni još dražu, Život i nazori gospodina Tristrama Shandyija. Potonjem romanu nije proricana lijepa budućnost, najugledniji kritičar tog doba, dr. Johnson, mislio da ovo ekscentrično djelo neće biti duga vijeka, Sterne prva dva dijela izdao o svom vlastitom trošku, ali su roman brzo usvojili mnogi, kasnije ga svi čitali, voljeli ga i istaknuti filozofi, od Hegela i Schopenhauera preko ruskih formalista (kojima je ovaj Sternov roman primjer za potvrdu njihovih tvrdnji) do današnjih teoretičara i mislilaca. Stručnjaci navode da je Sterne mnoga svoja znanja ugradio u Život i nazore..., u tom djelu pokazao i svoj interes za filozofska pitanja, uglavnom pod utjecajem empirističke filozofije Johna Lockea, a i prisvojio dosta toga od svojih prethodnika pisaca, od Rablaisa i Cervantesa, kao i iz knjige Anatomija melankolije Roberta Burtona (koji veli da je pisao o melankoliji da bi se izbavio iz svoje melankolije), koristio i djela Fieldinga, Popea i Swifta, ali Sternovo djelo nikako nije kompilacija. Naprotiv, u pitanju je vrlo, vrlo originalno djelo.

Nikada ranije nije bilo i teško da će ikada više biti romana koji je do te mjere nekonzistentan, a ipak cjelovit, potpuno bez uobičajene razvojne linije, a zanimljiv i čak napet, nikada romana koji se završi prije nego što je započeto zapravo i počelo. U ovoj duhovitoj, anarhičnoj autobiografiji, koja je ironična prema svemu pa i prema autobiografiji kao književnom rodu, sve se do treće knjige dešava prije nego se junak rodi, onda najednom pripovjedač prekine priču koju je započeo, ode u drugom pravcu, prekine pisanje, ostavi praznu stranicu da je dopiše čitatelj, pa ga tako učini svojim suučesnikom u nastajanju djela, ostavi i praznu stranicu za razmišljanje, nastavi, pa opet prekine, izbaci poglavlje koje mu se ne sviđa, opet nastavi, ali jedva nešto stigne reći o svom životu, takva je to autobiografija... Ova stilska raspojasanost u slavu životne radosti uzorni je primjer „literarne slobode“. Volio je pisac i piti, ne znam je li to u vezi s njegovom slobodom u izražavanju i gradnji romaneskne kompozicije, njegovim silnim digresijama i ekskursima, njegovim pričama koje se stalno započinju, prekidaju, neke nikada ne dovrše, jer je to kazivanje niz nepredvidljivih asocijacija, spominjanje svega i svačega, baš kao što bude u raspojasanom društvu u odmakle sate, društvu koje čovjek može napustiti kada mu dosadi, ali mu se uskoro s radošću ponovo vrati, a još češće ostane dok se sve ne završi. Takav je i Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja: roman koji čitatelj može čitati odakle hoćete dokle hoće, prekidati ga kada ga iritira, vraćati mu se jer ga opet svojom veselošću poziva. Baš kao i ugodno društvo. Ovaj je roman bio ispred svog vremena, a meni se čini da je odmakao, po svojoj maštovitosti i slobodi, i ispred našeg.

Stendhal

Bio je duhovit i govorljiv, radio je razne poslove, imao mnoge ljubavne avanture, često putovao, s Napoleonovom armijom osvajao Italiju, poslije s istom armijom napadao Rusiju, došao do Moskve, vidio kako gori, a onda se s armijom povlačio i srećom ostao živ, kasnije bio aktivan i u diplomatskoj službi, ali je upamćen kao pisac. Marie-Henri Beyle upamćen je u povijesti književnosti pod svojim najpoznatijim pseudonimom – Stendhal. Najpoznatijim, jer je koristio još mnogo pseudonima, svaki čas drugi. Pisao je mnogo, knjigu o slikarstvu jedino objavio pod svojim pravim imenom, napisao i jednu ranu raspravu O ljubavi, prije nego što je postao izuzetno aktivan na seksualnom planu, jako je volio i glazbu, a ponajviše je upamćen po dva romana, pisana u maniri romantičnog realizma, Parmsko kartuzijanski manastir (roman koji je pisac izdiktirao) i Crveno i crno: kronika XIX. stoljeća. U ovom drugom romanu centralna ličnost je ambiciozni, lijepi provincijalac Julian Sorel, koji svoju karijeru gradi između vojske (crveno) i utjecajnog svećenstva (crno). U toj kontroverznoj ličnosti prelama se sve što je bio duh jednog vremena – siromaštvo i ljubav, hladnoća i strast, racionalnost i erotizam, hipokrizija i ambicija, oportunizam i bunt, poltronstvo i prkos, zločin i etičnost, pravda i krivica. Sve je to karakteriziralo doba „vjere u napredak“, pa je ovaj roman koliko o pojedinačnim sudbinama njegovih junaka, toliko i roman o „dobu progresa“, a i našem vremenu.

Pisac je mislio da je to djelo tek za ponekog, tako je na kraju knjige i napisao. Slično uvjerenje je pratilo i druge pisce (i Nietzsche naglašava da je njegov Zaratustra knjiga samo za neke), ne zato što su bili elitisti, nego zato što istinsko djelo i istinu djela ne može razumjeti mnogo ljudi. Ideja „djela za sviju“ i „djela za narod“ paralelna je idejama političkog populizma i „kulture za mase“. Povijest nam je pokazala kako su te ideje okončale. Stendhalovi romani su tek mnogo iza piščeve smrti dobili zasluženu recepciju i ocijenjeni kao vrhunska djela europske književnosti, ali su ova značajna djela izvan Francuske danas pomalo zanemarena. Češće se spominje Stendhalov sindrom (kako se naziva psiho - fizički poremećaji uzrokovani prekomjernom zanesenošću umjetnošću i ljepotom), a postoji i nagrada koja nosi njegovo ime, za koju ja znam jer je dobila moja drugarica Jasna.

Stevenson, Robert Louis

Ljubitelji književnosti ovog škotskog pisca najviše pamte po dva prozna djela: prvi, Otok s blagom, brzo postade omiljeno dječje štivo, a drugi, Čudnovati slučaj dr. Jekylla i g. Hydea, pisca učini slavnim. Prvo djelo je postalo san mnogih, drugo strah od nekih, a ponekad i od sebe sama, jer je u ovom podvajanju ličnosti na drastičan način pokazano koliko daleko osoba od sebe same može otići. Mnogi su se nadali nekoj pustolovini, tražili svoje blago, a i svoj otok, ali ga je malo koji našao; podvojenih karaktera se plašili poneki, ali je gotovo svako nekog takvog u životu susreo, poneki i u sebi osjetio.

Ova dva Stevensonova djela postadoše simboli i metafore, pojmovi u kartografiji naše imaginacije, a i opis nekih stvarnih događaja. Kada se pažljivo čitaju ova djela, postane jasno da u sebi oba imaju moralnu potku. Stevensonu su moralna pitanja bila važna životna pitanja. To je pokazao u svojim djelima, dokazao u svojim životnom djelatnostima. Pisac je umro daleko od svog rodnog kraja, na otoku koji je volio, među ljudima koje je zavolio, za čija prava se svim srcem zalagao. Sahranjen je na tom otoku, na njegovom najvišem mjestu. Mještani i danas brinu o Stevensonovom grobu.

Strindberg, August

Strindberg se taman spremao da napiše pismo Cezaru, koji je tih dana boravio u Rimu u liku Friedricha Nietzschea, kada mu u gluho doba noći na vrata pokuca nepoznati posjetitelj iz susjedne zemlje, predstavi se kao profesor Voland: „Pođite sa mnom“. Strindberga su odveli u nepoznatom pravcu i od tog dana ga više nitko nije vidio. Pisac je netragom nestao. Bilo je doduše riječi o njegovoj sahrani, na kojoj je bila velika gužva. Oni koji su tvrdili da su kasnije vidjeli Strindberga, utvrđeno je, viđali su zapravo Munchov portret pisca, u Stokholmu, u Muzeju moderne umjetnosti, a još češće na reprodukcijama.

Ja sam čitao njegove sumanute dnevnike (u kojima bilježi da je bio tamo gdje nije mogao biti, a mislio da nije ondje gdje je bio!), s više pažnje prozna djela, gledao ga na sceni, izašao sa konfuzne predstave Igra snova, oduševljeno pljeskao na premijeri Gospođice Julije. Svi upućeni koji su svjedočili o Strindbergu i njegovom djelu svaki čas su mijenjali iskaz, tako da na kraju nikakav konačan sud nije donesen, ni pozitivan, ni negativan. Što potvrđuje da je u pitanju veliki pisac, a i da se o sudbini njegovog djela još uvijek nagađa.

Swift, Jonathan

Velika djela ne stare. I ona nastala prije mnogo, mnogo godina i danas su aktualna. Dokazuje to i Gulliverova putovanja, slavno djelo Jonathana Swifta. Njegov Gulliver je bio u zemlji patuljaka, pa divova, u zemlji sumanutih, i na kraju, iscrpljen od putovanja i brojnih, zanimljivih i dramatičnih događaja, u svijetu životinja (točnije: vrlo pametnih konja). A kako to u kasnim životnim godinama biva, na kraju mu tu najbolje bilo. Svaki put je Gulliver htio objasniti prednosti ljudskih dostignuća, svaki put morao bježati, razočaran. Njegova putovanja prema Utopiji uvijek su bila slika vlastitog društva, uvijek završavala poraznim spoznajama o ljudskom biću.

Sve više mislim da je ovaj Swiftov roman (za koji teoretičari književnosti misle da zapravo i nije roman, nego prije filozofsko kazivanje, politička filozofija i kritika njegovog doba) danas više nije društvena satira, prerušena u roman za djecu, nego djelo kapitalističkog realizma, za sve uzraste. Sva je umjetnost u odnosu na stvarno, bilo da ga nastoji ponoviti, transformirati, promijeniti, biti različito od njega ili s onu stranu njega. Iako umjetnost nije ni metaforično ni mehaničko ponavljanje stvarnosti, u njoj je ipak uvijek moguće prepoznati mnogo iz života kojim živimo, posebno kada stvarnost počne na nju nalikovati. A tako su već djeca, koja su u doba mog školovanja čitala skraćena izdanja Gulliverovih putovanja reagirala: nisu vjerovala da je to istina, ali ni u jednu priču u knjizi nisu sumnjala. Budućnost je svakom od nas potvrdila da je svaka od nevjerojatnih Swiftovih priča u određenim okolnostima i na poseban način postajala istinita.

Oceni 5