Opsada Sarajeva: Svedočanstva preživelih (2)
Sarajevo

Photo: Gilles Peress

Svakog časa bili smo suočeni sa smrću

Sarajlije pišu dnevnike

Šemsa Mehmedović, inženjerka telekomunikacija

Ja sam pisala dnevnik. Jedna sam od onih koji su pisali dnevnike. Od prvog dana mog izbjeglištva sa Dobrinje i odakle su nas protjerali četnici, ja sam morala da pišem. Ne mogu da objasnim zašto sam to radila, ali jednostavno to mi je bila neka nasušna potreba, kao neko kad pije vodu ili jede, ja sam morala da pišem. Bilo je to mjesto gdje ću se ja izjadati, gdje ću nekome... nikome drugom nisam pokazivala svoja osjećanja u tom trenutku. Bilo je to mjesto gdje ću ja razmišljati. Bila sam u jako teškoj situaciji, ali ne težoj nego ostali ljudi. Međutim, za mene je bila teška. Moj muž je odlazio stalno od mene, borio se u ratu. I ta užasna praznina od njegovog odlaska morala je nekako da nađe svoje mjesto na papiru. Kad se sjetim nekih stvari, čovjeku dođu suze na oči, a ne zna koji će to momenat biti. Ja sam pisala dnevnik do jednog određenog datuma, do početka ‘96. godine kada se rodila moja kćerkica. To je bio jedan momenat... čekala sam to dijete sedam godina. Poslije rođenja mog prvog sina i to čudo se dogodilo u ratu, možete misliti. Ljudi su bili očajni, pucalo se, grad je bio granatiran, a ja sam bila najsretnije stvorenje što ću dobiti svoju bebu.

Tih dana se moj muž demobilisao nakon 4 godine rovova, blata i straha i vratila se moja majka poslije tri godine i sedam mjeseci iz izbjeglištva iz Njemačke. Pisala sam dnevnik svaki dan, svaki dan sve do tog trenutka. I u tom trenutku ja sam taj dnevnik, tog svog svjedoka, jednostavno uništila. Htjela sam da sve to zaboravim, da to bude iza mene, jer desile su mi se najljepše stvari koje se mogu desiti. Ostali smo bez stana, ostali smo bez nekih materijalnih sredstava, ali meni se rodila kćerka i to je nešto najljepše u tom trenutku. Taj dnevnik bio je spaljen. Jednostavno htjela sam, kao kad brod potone, pa ga prekrije voda i da se više ništa ne pozna u našoj duši. Neka ostane u sjećanju, ali treba da živimo dalje.

Apel umjetnicima svijeta

Jasna Diklić, glumica

Nastojali smo da svakodnevno dolazimo. Ja sam bila jedna od onih koja je sa velikom željom i sa velikim... velikom potrebom i sa jednom određenom vrstom inata, svakodnevno dolazila u Kamerni teatar 55. Znate, ima jedna stvar koja je bila mislim kao ideja, kao način na koji su oni sa brda nas pokušali da unište, a to da nam sruše ljudsko dostojanstvo. Upravo borba teatarskih ljudi je bila borba za ljudsko dostojanstvo. Da smo se organizovali u smislu neigranja, u smislu te vrste otpora, mislim da bi to ljudsko dostojanstvo bilo još dodatno ugroženo. Imali smo pravo, to je bila jedna oaza iluzije u teatru, iluzije da postoji neki normalan život. Kažem iluzija, zbog toga što je to trajalo dva sata.

Savjeti za opstanak

Jana Grebo, učenica

Ja sam slušala muziku, rok muziku. Skidala tekstove pjesama i onda to pjevala po sto puta. I tako su mi prolazili dani. Onda, kada se malo smirilo, onda sam izlazila vani. Međutim, ni tada nije bilo sigurno. Ali, ono ponovo kontaš neće se desiti meni... ono... ponašaj se normalno. Ali, onda kada bi se to desilo nekome koga ja znam, onda bi’ počela da brinem za sebe i za sve koje volim, pa se onda... ono... malo ponovo provedeš u podrumu, pa onda ponovo izlaziš i sve tako. I samo kontaš eto... ono... proći će i ovo pa ću u budućnosti imati šta da pričam... ono eto. Pa taj strah od smrti koji sam ja toliko pokušavala da sakrijem ipak se primijeti. Znam da su ga primijetili oni koji mene poznaju.

Ali ipak... ono... što god da se dešavalo, ta pucnjava i rat, ja sam bila svjesna toga, ali sam pokušavala da to na svaki način prikrijem. Jer, onim samim svojim ponašanjem ja sam uticala na okolinu i na svoje bližnje. I onda kada bi se nešto strašno u ratu desilo nekom drugom, ja bih onda pokušala da to jednostavno zaboravim, da pređem preko toga. Ali i dalje bi se negdje u podsvijesti toga sjećala. I sama sam pokušavala tako da idem dalje.

Glad u Sarajevu

Minka Muftić, glumica

I kada smo išli da biramo kostim, pošto naravno iz fundusa smo uzimali i nije bilo mogućnosti da se pravi novi kostim... Ja sam obukla, bili smo svi u toj garderobi našoj, u šnajderaju zapravo, i ja sam probala kostim i bila sam okrenuta samo jednom stranom prema ogledalu i Kaća je rekla: „O, izvrsno, izvrsno, ostavićemo taj kostim.“ On je imao sa jedne strane rukav. Kad sam se okrenula na drugu stranu, to je bila onako asimetrična da kažem haljina, ja sam pitala: „A šta ćemo sa ovim detaljem iz Bijafre?“

Čitaoci su dolazili, nalazili su utjehu u biblioteci, nalazili su utjehu u našem fondu knjiga, starim romanima, starim novinama. Čitalo se sve, od romana Doktor Živago, do novije literature, do naučne knjige

Ma koliko to jako, jako paradoksalno zvučalo, rat je jedan od najljepših perioda mog života. Grozno je bilo biti suočen sa... svaki čas sa smrću, sa tragedijama, sa ranjavanjima. Međutim, ona druga strana, to je čistota emocija koje smo mi razmjenjivali jedni sa drugima. Sve je bilo jasno, sve je bilo pojednostavljeno do čovječnosti, do humanosti i to je bilo divno. Čovjeka kad je bilo strah, govorio je da ga je strah, kad je nekog volio, odmah rekao je, pokazivao je to. Ako smo željeli jedni drugima da pomognemo, to smo radili. Dakle, sve ono koliko smo mogli usljed objektivnih okolnosti.

Glad u Sarajevu

Gordana Šerić, domaćica

Svaka moguća površina koja je bila... mislim da nije bila pravo smetlište... zaista se koristila. Sadilo se sve moguće povrće. Od peršuna, celera, mrkvice, paradajza. Tako na balkonima, čak i usred Titove ulice, pored Šipada, mogli ste vidjeti u saksijama divan paradajz, to ljeto. Prosto su se ljudi zaustavljali i divili se. To povrće zamijenilo je nekakav ugođaj cvijeća. Na cvijeće smo bili potpuno zaboravili. Sve saksije i sve površine koje su bile pod cvijećem sad su bile pod povrćem. Pripremali smo ta jela, naročito mislim.... te neke čorbe guste sa blitvicom, malo peršuna, malo...

Krompirić je bio zaista onako delikatesa, jedan krompir da doda, da poboljša aromu i ukus. Uglavnom, svi smo bili smršali jako mnogo. Po deset-petnaest kilograma i zadovoljavala se samo elementarna potreba za preživljavanjem, a vitamina zaista nismo imali. To je malo, eto, nedostajalo, ali uglavnom svo to povrće, o voću već nije moglo da se misli ni da se sanja, svo to povrće pripremalo se sa minimumom energije. Recimo sa petnaest listova nekog žurnala. Recimo, konkretno, kod mene slučaj je bio Burde. Vi ste mogli skuhati jednu supicu... koja je bila što bi moj muž rekao prava  splačina, ali za nas je to bilo nešto ipak što nas je održavalo u životu.

Čitalaca više nego ikada

Hatidža Demirović, direktorka Biblioteke grada Sarajeva

Nekako smo se prestrojili početkom ‘93. i od tada ide taj svakodnevni rad bez obzira na gubitak 130.000 knjiga. Operisalo se sa brojem 130.000, 150.000, ali otprilike to je negdje oko 40% fonda. Čitaoci su dolazili, nalazili su utjehu u biblioteci, nalazili su utjehu u našem fondu knjiga, starim romanima, starim novinama. Čitalo se sve, od romana Doktor Živago, do novije literature, do naučne knjige. Jednostavno, imali smo osjećaj da smo vrlo često potrebni ljudima. Desila nam se još jedna situacija da su našu centralnu zgradu, odnosno centralni depo knjiga, gdje je bila naučna knjiga, oko 100.000 knjiga na toj jednoj adresi, dakle desilo se to da se ta zgrada dala za jednu stranu ambasadu i usred te ‘94. kad je rat uveliko buktio u Sarajevu, kad se nije moglo proći od snajperskih hitaca, dvadesetak žena je bukvalno nosilo tih 100.000 knjiga preko mosta Skenderija, preseljavale ručno. Istina, imali smo malu pomoć od strane Civilne zaštite, međutim te žene su to evakuisale, nosile periodiku, tešku i po pedesetak kilograma. Velike, uvezane novine i tako dalje i tako dalje. Imali smo i povrijeđenih, imali smo poginulih, međutim sve to nas nije omelo da svakodnevno radimo, da budemo na usluzi i djeci i studentima i naučnim radnicima. Pisane su i knjige, znate i sami, naučna djela, sve to na bazi naših fondova.

Savjeti za opstanak

Zlata Huseinčehajić, vlasnica butika

Prije rata sam se bavila izradom i prodajom vjenčanica. Mislila sam da je to čisto luksuzan posao od kojeg nikad ne bih mogla u nekim kriznim vremenima da zarađujem. Na početku rata potrošili smo onaj dio novca koji smo imali svi mi, vrlo brzo. Butik se moj nalazio na prvoj liniji, to smo sve povukli, odnijeli u jedan tavanski prostor, eto tek toliko. Nismo obratali uopšte pažnju na to. Počeli su da dolaze ljudi, recimo krajem ‘93. Ili recimo sredinom, počeli su da dolaze moji prijatelji da pitaju: „Imaš nešta, Zlato, od onih stvari?“ „Imam.“ I tako sam počela da zarađujem za život. Vjenčanica, prodavali smo vjenčanice, prodavali manje, ali tad smo prodavali više nego sad, jer smo imali ratnih recimo profitera. Ljudima kojima to nije tad bilo skupo. Iznajmljivali.

Ja sam tada živjela na Dobrinji i dosta sam se nenormalno dosta kretala i svuda sam slušala ljude koji su bili uplašeni zato što su oko njih padale granate, što je gorilo, što je bio jedan pakao. Ljudima je to bilo naravno nenormalno, jer jeste bilo nenormalno

Počela sam da pravim... u to vrijeme sam imala malu bebu. Pa ne znam, ja napravim jedan cvijet kod kuće, ovaj za ukras za kosu, nešto specifično, i za to kupim paket pelena koje ja sebi u to vrijeme ne bih mogla sigurno priuštit’ jer to je bilo jako skupo. Ali i taj moj cvijet je bio skup, međutim neko je to kupovao i uglavnom, kažem sad da se bavim divnim zanatom, samo zato što sam sretna što sam u to vrijeme rata sebe i svoju porodicu jednim velikim dijelom izdržavala tim svojim zanatom koji se čini luksuzan, kao eto nepotrebno, nešta, nešto sa čim... glupost. Za većinu ljudi je glupost.

Ostati normalan čovjek u Bosni

Nurdžihana Đozić, glavna urednica magazina Corridor i Žena 21

Do ujutro sam napravila prijedlog koncepta lista čiji cilj bi bio pomoć ljudima u zaštiti mentalnog zdravlja. Dakle, pomoć da u nenormalnoj situaciji ostanemo normalni. Barbara Smit je rekla da nikada u svijetu, koliko je njoj poznato, nije napravljen list za mentalno zdravlje koji bi bio popularno rađen, koji bi bio pristupačan široj čitalačkoj publici. Ali, rekli smo, probaćemo, pa ako uspijemo, dobro je. Ljudi su u početku s nevjericom prihvatali i list Koridor i prvo Savjetovalište za psihološku pomoć, ali smo upravo radeći paralelno i jedno i drugo uspjeli da kod ljudi neutrališemo nepovjerenje koje su mnogi imali. Evo, recimo za prvih 6 mjeseci 130 hiljada osoba obratilo se u Savjetovalište, jer je poslije prvog pokrenuto drugo, pa treće. Ukupno ih je pokrenuto sedam, u raznim dijelovima grada. Cilj tih savjetovališta jeste da ona budu na mjestima gdje su... koja su prometna, koja su pristupačna ljudima, da ljudi slobodno mogu doći i reći: ja se bojim. U to vrijeme je u gradu bila prisutna teza da ćemo mi svi poludjeti. Ja sam tada živjela na Dobrinji i dosta sam se nenormalno dosta kretala i svuda sam slušala ljude koji su bili uplašeni zato što su oko njih padale granate, što je gorilo, što je bio jedan pakao. Ljudima je to bilo naravno nenormalno, jer jeste bilo nenormalno. Često se čula ovako jedna rečenica: „Mi ćemo poludjeti, mi ćemo poludjeti“.

To je bila teza koja se, mislim, i namjerno plasirala u Sarajevu, to je bio jedan od brojnih načina ratovanja, a naslov teksta je bio „Strah na koljenima“. Tim tekstom, tim naslovom, koji smo mi koristili u raznim prilikama, ljudi su počeli da shvataju da je u redu što se boje, da se treba bojati, da treba zaplakat’, da treba vriskat’, da je to način, jedan od načina oslobađanja stresa a naročito je bilo važno da se ljudi drže jedni sa drugima, da shvate to što se događa njima da se to događa i drugima. Ljudi su prelazili kilometre i kilometre u vrijeme kada je bilo jako opasno hodati gradom. Ali njima je odlazak u savjetovalište, odlazak na mjesto gdje mogu naprosto pričati ono što osjećaju, ono što misle, to je bilo jako značajno za ljude i to nas je u stvari održalo, jer se radilo o velikom broju ljudi. Ja sam maloprije pomenula jednu brojku. Sjećam se jedne brojke do koje smo došli, 200.000 ljudi.

(Nastaviće se)

Oceni 5