Svašta se može dogoditi

Diana vozi sto na sat, po uskoj cesti zaoštrenoj zavojima, juri, viče, lamata rukama. Njezino tijelo grimasa je boli, utjelovljenje kaosa, sa suzama u očima i gorućom željom u utrobi koja izgara u plamenu vlastitog samorazarajućeg bijesa.

Diana je inače najbolja prijateljica moje majke – ona koja mi je mijenjala pelene kad sam bila beba i koja mi je pomagala u školi kad bi moji roditelji poželjeli imati koji sat za sebe. „Moramo ih pustit da se ispušu“, govorila bi tada pubertetskoj meni misleći da ne razumijem o čemu priča, u pauzi između objašnjavanja matematike i gramatičkih pravila jer Diana je uvijek bila za sve, nema toga što ta žena nije znala. No ono čemu sam se ja oduvijek divjela bilo je zapravo njezina boljka – „nosim prokletstvo sveznalice“, bile su njene riječi na proslavi moje mature, „jer oni koji sve znaju nemaju se na što fokusirati, razbježe se na sve strane i slome u milijun komadića koji zajedno nikako da naprave cjelinu.“

Milijuni tih fragmenata Dianine osobe sada lete pred mojim očima; prvi put ovo jutro jasna mi je maturalna večer kad je pričala o razlomljenom puzzleu svoga bića, dok zadivljeno gledam kako se njezina koža rastvara i gubi u prostoru među nama ispunjenom nerazjašnjenim osjećajima.

Mrzim svoj život, viče Diana kroz raspadajući pokrov žarkocrvenih usana; mrzim tebe, govori dok vozi kao razjareni vol kojeg je okrznuo hitac samo da bi ga razljutio, a ja se nudim kao jedina meta amplificiranog bijesa i stradat ću sigurno. Diana je furija na kotačima s mržnjom kao gorivom, a na mene se odnosi barem jedan dio te agresije i ubilačkog pogleda koji para moju kožu bešćutno, spremno za klanje, dok se ja instinktivno držim za sjedalo i ne bojim se, dok smrt možda negdje duboko u sebi i priželjkujem, umrijeti na tren i onda se ponovno roditi, čista, s amnezijom koja briše nepovoljne tragove prošlosti i ispisuje nove priče na bijelome papiru savjesti.

„Zaustavi auto“, kažem Diani, ali Diana me ne sluša; Diana ima suludi pogled ranjene životinje koja bježi a nema kamo. „Zaustavi, Di, molim te, razgovarat ćemo.“

Diana se smije, viče, skviči. „Premlada si“, govori, „razgovor neće pomoći, razgovor će sve samo dodatno usrati.“

Pred nama cesta je prazna, ona je istodobno iskaz monotonije i gloriozan putokaz ka nekoj novoj mogućnosti. Skoro pa nitko po njoj ne vozi i to je jedina sreća u ovome danu, to što nema potencijalnih žrtvi Dianinog bijesa i mene kao pasivnog sudionika njezinog zločina i naše divlje priče. No ta prateća uloga koju sam ovo jutro za sebe odabrala sad me polako počinje živcirati, moja letargija me počinje smetati i zbog nje lagano kipim, uskuhavam, bjesnim; ljuta na sebe što tvrdoglavo slijedim sudbinu umjesto da joj se oduprem, ljuta što sam se uputila na ovaj izlet i što mami nisam rekla istinu, što se istina skriva uvijek negdje između laži, kao u igri detekcije koju mogu priuštiti samo najveći umovi poput Sherlocka Holmesa i doktora Watsona a ne moja majka i ja.

„Ne ide mi se bez tebe“, samo to sam joj jutros rekla, a ona mi je odvratila, ma daj, ajde, ti i Diana se najbolje znate zabavit zajedno, mene glava ubija i stvarno ne mogu, rekla je, ne mogu, moram malo prileć, a dok se vratite, bit ću ko nova i izać ćemo sve tri, negdi ćemo večerat, ko Rockefelleri.

„Odgodit ćemo“, rekla sam potom, „daj, mama, ajde.“

„Život ne ostavlja prostora odgodama“, prekinula je Diana moju molitvu i značajno me pogledala. Ušutjela sam. Obula sam tenisice i izašla van, a majka nam je mahala s prozora.

„Bit će nam dobro“, rekla je Diana, ja sam privezala pojas. „Sinoć ti je bilo dobro, znam da je.“

Sinoć smo mama i ja pozvale Dianu na razgovor kao što smo inače običavale. Vratila sam se nakratko iz Pariza sa studentske razmjene i bila sam puna doživljaja koje sam željela podijeliti s njima. Ja sam samo luda umjetnica, znala sam da su tako mislile i jedna i druga, jer netko tko studira povijest umjetnosti stvarno mora biti probisvijet, ali bila sam im zanimljiva.

Diana je došla s dvije boce domaćeg vina koje smo strusile u sat i pol vremena. Sjedile smo u kuhinji i pijuckale smo polako, uživajući, kao da je svijet iza našeg prozora zaustavio sat nama u čast. Pričala sam im o ljepoti Parižanki, o njihovoj umišljenosti, o predivnim parkovima koji se rascvjetaju u proljeće i kojima sam znala šetati sama kad bi me uhvatila nostalgija za Splitom, o ulicama u kojima se možeš izgubiti i nikad ne sresti nikog poznatog tko će te prenuti iz misli i zahtijevati priče iz tvog osobnog života koje će onda prodati nekome drugom u ćakuli. Pričala sam im o kafićima i glazbi, o životu koji bruji, o Francuzima koji se prvo jebu a onda odluče hoće li biti zajedno ili ne, o njihovome pojmu „ambiguïté“ ili o „nejasnoći“ o kojoj raspravljaju kao o nekoj filozofskoj temi, jer ako osjete „nejasnoću“ u odnosu između dvoje ljudi – a to je ništa drugo doli privlačnost u svakoj drugoj zemlji – onda to mora značiti skorašnju ševu koja će definirati daljnje postupke i mogući nagoviještaj romanse, te nikakvo prijevremeno i bespotrebno udvaranje.

Diana i mama slušale su me širom otvorenih očiju – poput prave pripovjedačice, sjedila sam na čelu stola i uživala sam u njihovoj pažnji, osjećala sam se tako odraslo, moćno, i sve je bilo dobro dok me Diana nije upitala, „Jesi se zaljubila više?“, na što je majka ušutjela, a smiješak je nestao s njezina lica i ritam večeri promijenio je tijek.

Nisam znala što odgovoriti pa sam odabrala šutnju jer majka nije uvijek ljubitelj istine, istina je zajebana i nekad treba slagati, podučila me jednom i ja sam zapamtila, da bi onda upravo ona sama, nakon svega par sekundi, kao da izbacuje zalutali komadić hrane koji je guši, ispalila iz najdubljih naslaga svoga bića tu groznu kiselinu koja će je koštati unuka, sreće i normalnog života u budućnosti – Eva je gay, Di. Eva voli žene.

Mama se ustala od stola, spremila je naše uprljane čaše u sudoper. Diana je prvi put otkako je znam ostala bez teksta i samo me promatrala, a ja sam je izbjegavala pogledati jer sam znala što ću vidjeti u njezinim očima i što će ona vidjeti u mojima, sada kad su sve karte na stolu i kad se raspuklina svakodnevice ponudi kao na pladnju; takve stvari jednostavno se osjete, odavno sam sumnjala da je Diana gay, iako ona to sebi nije htjela priznati i iako je imala i muža i dijete i hinila sve ono što je netko svrstao u kategoriju normalnosti. Pa me gledala u čudu, gledala me drugačije, kao da sam joj svojom pojavom tako nešto napokon dozvoljela, a ja istodobno ništa nisam govorila, nisam htjela povjerovati u to da me ta žena želi, tu, na licu mjesta, s mojom majkom i njezinom prijateljicom u istoj prostoriji, iako je to sebi tako dugo uskraćivala, iako je Diana u svome životu postupila onako kako je moja mama mislila da ću ja postupiti, da je to samo faza, kao što je faza bila moje sviranje bubnjeva i brijanje kose, i ljubav prema špagetima i rezanju kože. Mojoj mami sve je u životu bila faza koja prolazi i ostavlja prostora onome što se zove Evin identitet, koji ostaje čvrst, nepromjenjiv i stamen, uz povremene nanose vjetra i sitne propuhe.

„Da, gay sam“, rekla sam napokon pogledavši je. „Ne podnosim muškarce, ne mogu ih zamisliti u sebi.“

Istina je da sam se trudila podnositi ih, žrtvovati sebe ili pokušati barem, ali to je bilo onda kad sam imala sedamnaest. Hodala sam s momcima, išla u klubove, na kave, i nekad sam ih čak uspjevala ljubiti, ali kad bi došlo do najave seksa rekla bih da imam stvari, da krvarim kao da mi je netko razrezao trbuh i proparao žile, što je dovelo do toga da sam imala menstruaciju stalno, trajala bi i po mjesec dana i svatko normalan bi posumnjao, svatko bi znao da lažem, tražio izgovore da me strah, da nisam spremna, da je prvi put zajeban. A kad bih rekla majci da ne mogu, ona bi samo odvratila da još nisam našla onog pravog. Nisi lezba, govorila bi mi, ne možeš bit takva, izgledaš normalno! Drama, vika, skrika, jedva sam joj priznala a ona mi nije vjerovala, ona je o tome govorila kao da ne znam želim li kao prilog sendviču majonezu ili kečap. No onda je došao Pariz i odmak od kuće je pomogao, nedostajala sam joj i možda me zato prihvatila takvu kakvu jesam, ili smo to barem hinile i jedna i druga, i jedini uvjet je bio da nikoga ne dovodim doma, da joj ne pričam o svojim vezama.

„Gay?“, pitala je sinoć Diana, a riječ je ostala visjeti u zraku kao nekakva etiketa, uvodna riječ u još jedan obećavajući proizvod.

„Gay“, ponavlja Diana i ovo jutro, dok vozi brzo i bez kontrole i usput rukama dira moje noge, moli me za dodire.

„I ja sam lezba“, viče svako malo kao da samu sebe uvjerava u istinitost te tvrdnje, „a ne podnosim to, Eva, ne podnosim to što te želim skinuti i polizati poput tinejdžerice, ne podnosim to! Čeznem za tobom, razumiješ li? Čeznem za tvojim dodirom, glupačo jedna mala. Poljubi me, poljubi me, molim te!“

Ne odmičem njezine ruke – nastojim ih udaljiti od sebe mislima, ne povrijediti je. „Stani“, ponavljam poput pokvarene ploče, „riješit ćemo ovo.“

Stani, rekla sam joj i sinoć. Doduše, prozborila sam to onako kroz zube, gotovo nečujno, jer nisam zapravo htjela da stane, nisam htjela da stane dok mi se Helenina slika nije stvorila u glavi, njezina kosa u mojim ustima i njezin dah na mome vratu. „Stani“, rekla sam, ali Diana nije stajala.

Mama je prala suđe okrenuta leđima, razgovor je utihnuo nakon izjave da sam lezba. Diana me promatrala očima u kojima je prevladala glad u izmijenjenim ulogama, kao da ona sve otkriva u dvadesetoj, a ja kao da sam suzdržana četrdesetpetogodišnjakinja koja nije dovoljna stara da prestane žudjeti, ali se toga svejedno srami jer godine lete i već je stavljaju u određenu kutiju kojoj ona još uvijek ne pripada, još uvijek je mlada, pomalo neozbiljna, sve dok je racionalnost i ogledalo ne zakoče u mašti.

Neugodna tišina preplavila je kuhinju. Lana del Rey zavijala je svoju Burning desire na radiju. Dianu sam pročitala u sekundi i samo sam razmišljala o tome kako da se maknem na vrijeme, neka priča s mamom, neka razgovaraju o mojoj nezgodnoj istini i svemu onome što je prethodilo sadašnjoj situaciji, o pogrešnoj strukturi moje DNA. Ostavila sam ih i otišla sam u svoju sobu, na mobitelu sam gledala Helenine slike, razmišljala sam o stvarima koje kod nje volim i o tome koliko mi nedostaje.

„Ej“, rekla je Diana nakon par minuta, otvorivši vrata moje sobe. Par sekundi me tako promatrala s praga, a onda je ušla unutra i sjela je na krevet do mene, obgrlila me rukama. „Meni ne smeta što si gay“, rekla je potom, rukom me mazeći preko ramena.

„Di“, počela sam, „stvar je u tome“, ali Diana je prekinula moje riječi svojim usnama. Uvalila mi je jezik i ja sam širom otvorila svoja usta, kao da sam samo na to čekala. Zgrabila sam je za kosu, sjela sam joj u krilo. Nisam toga bila ni svjesna, a Diana mi je već otkopčavala hlače i prstima prelazila preko mojih gaćica. Uzdisala sam tiho, zaboravila sam da mi je majka na katu ispod i da može uletjeti svaki čas.

Čekaj, rekla sam kad me Diana prestala ljubiti, kad me bacila na krevet i kad se spustila na koljena – čekaj. Ali njezin jezik je već klizio preko mojih gaćica, i nastavio je svoju slatku torturu i kad ih je odmaknula. Rukama mi je prelazila preko majice – bez grudnjaka si, ljubavi, rekla je, sviđa mi se to, i uvalila mi je prste u usta. Di, pokušavala sam reći, Diana...

Eva!, vikala je majka, di ste vas dvi? Di!

Ali Diana nije reagirala, Diana me gledala i njezin pogled me još više napaljivao, njezine usne, njezina guza koju sam poželjela zgrabiti, ta moja neumorna želja da posjedujem sve oko sebe kao da sam u pubertetu, sazrela sa zakašnjenjem, s dodirom koji me navlaži samo kad prođem pored neke dobre ženske, s vezama koje traju po tjedan dana i ne više, zbog čega sam poželjela zadovoljiti Dianu dok je ona zadovoljavala mene, htjela sam joj reći što ću joj sve napraviti što joj njezin muž sigurno ne radi, čemu ću je naučiti iako se činilo da ona već sve zna jer tako me dobro obrađivala moja Diana; Diana je bila moja i ja sam bila njena, u toj proslavi života koji mi je toliko nedostajao u ovoj kući zadnjih par godina nakon očeve smrti, uzdisala sam glasno i Diana mi je začepila usta i sve mi se njezino sviđalo, njezine grudi, njezine ruke, njezin jezik, sve dok nisam ugledala Heleninu sliku i sjetila se njezinih riječi, „volim te, ljubavi, ali bojim se da ćeš me prevariti“; sjetila sam se njezine ljubomore, „ne razumijem te“, govorila bi, „sve ženske u klubu te žele, sve ih dozivaš, prekini, prekini, Eva, lomiš mi srce.“

Prestani!, povikala sam tada, a Diana me pogledala u čudu. Nemoj ići, govorila je, znam da to želiš, ali ja sam već zakopčavala hlače i bježala kao da me gone svi vrazi koji su iz pakla dobili dan slobodno. Istrčala sam vani, a kad sam se vratila kući, Diana me nije čekala, samo mama i njezina uznemirujuća obavijest da sutradan nas tri idemo na izlet.

„Ne ševim se s mužem već dvi godine“, viče Diana i juri, juri i ne pokazuje znakove stajanja, „a ni ne razmišljam o tome“, govori, „ne želim ga, razumiješ li, ne želim! Suha sam kao drvo, nemam želje, nikakve, a od jučer sam mokra, mokra, Eva, i stalno mislim na tebe. Želim te skinuti, želim te izjebati da u tebi ništa ne ostane. I slušam se dok to govorim i ne mogu vjerovati što pričam jer ti si moje dijete, moje si dijete, Eva!“

„Stani, Di, pričat ćemo“, kažem ja. „Samo stani, sve ćemo riješiti. Nas dvije smo takve, najbolje smo zajedno.“

„Najbolje smo zajedno“, ponavlja Diana, „daj nam onda priliku, Eva. Izludjet ću, poludjet ću ovako!“

U tom trenu Diana naglo koči i moja glava leti, muzika trešti, Ellie Goulding vrišti o tome da se sve može dogoditi. Sekunde prolaze i ja polako dolazim sebi, a Dianine usne ne odustaju i već me traže, no ja ih odmičem, izlazim vani.

„Čekaj me“, viče Diana. „Eva, samo me sačekaj!“

Hodam par metara pa sjedam na zidić, shvaćam da je uzalud bježati. Diana trči za mnom, smješta se pored mene, a ja je ne mogu niti pogledati.

„Smiri se, Di“, kažem napokon, „molim te.“

„Volim te“, kažem, „stvarno te volim, ali ne možemo.“

„Ali zašto ne možemo?“, pita Diana. „Jer sam stara? Jer sam prijateljica tvoje majke? Jer sam ružna?“

„Ništa od toga, Di, vjeruj mi. Volim Helene, u tome je stvar. Helene je moja ljubav i ne želim to pokvariti, a već sam sve pokvarila s onim sinoć, bilo je to pogrešno, Di. Ne želim izgubiti Helene, nju ne želim izgubiti, razumiješ li? Zaljubljena sam, volim po prvi put i osjećam se veliko, stvarno veliko, Di, kao da sve mogu. I ne znam koliko će potrajati, ali potrudit ću se da traje. Potrudit ću se i ti mi to nećeš pokvariti... Otiđi, Diana, otiđi od muža i započni neki novi život, duguješ to sebi, samo otiđi.“

Diana se smije, onim histeričnim, luda-sam-za-elektro-šokove-smijehom – misliš da sve znaš, kaže. „Vratila si se u ovu pripizdinu od grada i misliš da si spoznala svijet, život, sve velike istine? Ništa nije jednostavno, Eva, sve je komplicirano. Komplicirano je to što imam muža kojeg ne podnosim i sina kojeg je sve teže voljeti, ne mogu tek tako otići. Moje dijete me treba, a ne želi me, kao da me ne podnosi.“

„Taj mali će jedan dan završiti u zatvoru, ne znaš ti ni pola priče. Stalno me zovu iz škole, da vadi kurac usred sata i govori da mu se diže na profesoricu, ništa ne uči, psuje, svađa se, tuče, mrzi sve oko sebe, mrzi mene, mrzi oca. Nekad ga nema po cijele noći, Eva, ubit ću se zato! Moj život je noćna mora, a tvoja mama o tome nema pojma jer me sram reći, ne zna da će mi sin loše završiti i da će me to dokrajčiti, da ne znam što napraviti, a ti mi kažeš da odem. Gdje da odem? Gdje, reci mi!“

Ali ja sam nijema i ne nudim odgovore. Ja pravim tragove u pijesku kao kad sam bila mala, i kad bismo nas dvije išle na more. Crtam. Apstraktne oblike. Nejasne figure. Njezin sin mlađi je od mene i ne znam ga dobro. Nikad mi nije bio dovoljno drag. Nasilan od početka, uvijek spreman za svađu, za dokazivanje, za privlačenje pozornosti.

„On te voli“, kažem joj svejedno jer to je tako, znam to, „ali ne znam ti reći što da napraviš, Di, ne znam koliko ljubav spašava stvari.“

Diana sjedi do mene nepomično, diše sporije iako plače. Želim je zagrliti, ali ne usuđujem se. Auto je na par metara udaljeno od nas, širom je otvoreno, ljudi ga gledaju, gledaju nas, ali nitko nam se ne obraća. Sjedimo tako neko vrijeme, ja crtam, Diana roni suze, a sunce od nas bježi, povlači se iza oblaka koji govore da se sprema kiša i da je bolje sakriti se, pobjeći dok je vrijeme.

„Nadam se da te više neću vidjeti“, kaže Diana odjednom pa ustaje, popravlja suknju, kreće prema autu. Ja hodam za njom šutke, pratim njezine korake a ona me više ni ne gleda, samo se udaljava, i ništa više ne govori, mirna, kao da ničeg nije bilo, ni plača ni bijesa ni ludila ni čežnje, nikakve pomahnitalosti, nereda, buke.

Ulazimo u auto, a vožnja kući je smirenija, turobnija. Tišina važe riječi koje zatomljujemo i teško je disati pod njezinim pritiskom, pod položenom i neizgovorenom prisegom šutnje. Radio ne svira, čuje se samo šum motora koji stvara neugodnu napetost.

Pred stanom jedva čekam izaći van, Diana isto. Možda se zato udaljava i prije nego što zalupim vratima, juri unatrag i načas mi se čini da će se zaletjeti u zid. Promatram prašinu koju ostavlja iza sebe, osjećam je u grlu, osjećam težinu.

Mamu još uvijek boli glava i leži na kauču – kako je bilo?, pita, ali zapravo je odgovor ne zanima. U kuhinji uzimam čašu vina, palim radio, neka tiho svira. Kad Florence počne pjevati „You've got the love“, navijam radio do kraja, sve dok se mama ne počne derati, „koji ti je, Eva, smanji to dovraga!“ Je, je, govorim više sebi i hodam prema svojoj sobi, razmišljam o tome da se javim Helene, da se otarasim tog pritiska kojeg osjećam na svojim prsima kao da me netko zgazio nogama, da pričam s njom o Splitu, majci, Dijani, o životu koji je takva jebena zagonetka i o tome kako ćemo je otkriti zajedno, ali onda shvaćam da to zapravo ne želim, da samo želim biti malo sama, kao da nemam nikoga, slobodna, da na miru promislim o tom bijesu koji kipi iznutra i pomiče granice postojanja, koji traži alternativne puteve i broji poraze i onda kreće ispočetka, kao da mu nikad nije dosta suza i krvi koja curi iz svih slabije pokrpanih pukotina.

*Priča je nagrađena na konkursu Vranac priče 2015. godine