Univerzijada ’87: Dani kad se cijeli svijet divio Jugoslaviji i Hrvatskoj
Univerr 05 S

Promoter Univerzijade: Dijego Maradona

Photo: Pinterest

Sve je bilo zajedničko, naše, jugoslavensko

Novinar koji se opredijeli pisati o Univerzijadi unaprijed je izgubio bitku jer je umjesto žurnalističkog zadatka ušao u pravu avanturu. Neće mu uspeti dočarati cijelu sliku onoga što se ovih dana događa u gradu pod Sljemenom pa iako odlučio da o svemu piše telegrafski. Toliko bi toga trebalo reći, a to se praktično ne može učiniti na standardnom novinskom prostoru. O tome će se vjerojatno pisati knjige. Možda i doktorati, tko zna!

Univerzijada se, naime, može obraditi kao sportski fenomen, ali i kao politički, sociološki, ekonomski, prometni, turistički, zabavni, vjerski, opće jugoslavenski... I svaki od ovih aspekata bio bi jedna prava studija. Ovome se nitko nije nadao jer je dosad održano 13 priredbi pod nazivom Univerzijada ali nijedna nije bila ni ovolika ni ovakva.

Možda sve ovo izgleda interesantno samo onima koji ovu priredbu vide i doživljavaju iznutra. Izvana , s distance, to vjerojatno izgleda drugačije. Kažu da ni nezaboravnu Univerzijadu u Kobeu nisu upoznali ni sami Japanci. Na dvjesto kilometara od Kobea nije se ni znalo da se održava svjetska studentska sportska priredba. Pa zašto je onda ova naša Univerzijada izazvala takvo divljenje i sjajne komplimente? Izgleda da je tu ipak u pitanju naše podneblje i jedan poseban pristup naših ljudi kad je riječ o organizaciji masovnih manifestacija.

Prisjetimo se samo Mediteranskih igara u Splitu, a da ne govorimo o Zimskoj olimpijadi u Sarajevu koja je od samog predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Samarancha proglašena za najbolju olimpijadu uopće. Što je, u stvari, to što su ovim priredbama dali naši ljudi? Odgovor na ovo pitanje pružit će jedna svestrana analiza iz koje bi možda trebalo izvući i neke određene pouke, to jest da su mogućnosti i kreativnost naših ljudi znatno veće i kvalitetnije od onog što obično daju u svakodnevnom životu. Prosto je neshvatljivo kojom brzinom i u kakvim rokovima su se završavali neki i najsloženiji poslovi a poznato je, na primjer, da su kod nas rokovi i termini najbolnije točke prilikom ostvarivanja mnogih važnih zadataka.

Možemo, kad hoćemo: Zbog svega ovog odlučili smo se da ovaj tekst bude samo nizanje nekih detalja i pojedinosti, događaja i dogodovština, po mogućnosti onog što TV kamere nisu uspjele zabilježiti, a recimo da je baš televizija napravila pravi gigantski posao u Zagrebu i okolnim mjestima gdje se održavaju igre.

Televizija je na jugoslavenskom nivou uložila maksimalan napor. Angažirani su doslovno svi raspoloživi kapaciteti i dok se istovremeno održava i četiri-pet takmičenja i priredbi, snimatelji i komentatori su prisutni na svim borilištima i terenima. Najveći je problem kako sve to dati da dođe do gledatelja. Što direktno uputiti na male ekrane, a što odloženo kao snimak. Vrlo često se to radilo u hodu, scenarij se mijenjao prema događajima na terenima, dvoranama, stazama.

O kolikom se tehničkom potencijalu radi dovoljno je navesti samo neke tehničke podatke. Univerzijadu opslužuje 13 reportažnih kola s po četiri TV kamere. Na stalnim pozicijama fiksirane su 42 kamere uz 7 pokretnih. Radi se s 14 reportažnih uređaja "slow-motion" (usporeno ponavljanje snimka), postavljeno je čak 160 komentatorskih mjesta, a tu su i dvije opreme za podvodno snimanje i još koješta, ali bi nabrajanje samo zbunilo. Recimo da su tu i dva studija s jednom i dvije kamere i osam "slow-motiona". Kamere, naravno nisu mogle da zavire na sva mjesta ali su komentatori informirani tako da i to što nije snimano prenose gledateljma.

O tim događajima, susretima, incidentima, zapažanjima pišu novinari. Njih ovdje ima više od 1400. Ali ima novinara i "novinara". Akreditirani su mnogi izvještači tvorničkih listova, radnih organizacija i ustanova. Neke redakcije su bile umjerene i poslale pet-šest ljudi, a bilo je slučajeva da neki ugledni tjedni listovi imaju samo jednog izvjestitelja. Bilo je, međutim i onih koji su tražili i dobili i više desetina akreditacija. Spomenimo ovdje da nije uvijek bilo lako dobiti akreditaciju jer je ipak pravljena selekcija. Organizator je tako neke neumjerene zahtjeve svodio na razumne. Ali bilo je i onih kojima je odbijena akreditacija bez objašnjenja, odnosno, kako reče jedan kolega - "bez povratne informacije".

Na primjer, jedan mladi novinar imao je neku mrlju avanturističkog tipa. Sa svojim kolegom je sudjelovao u "pozajmljivanju" motora koji je poslije skrivio nesreću. Nadležni, koji su procjenjivali, zaustavili su akreditaciju ovog mladog momka. Kad je riječ o novinarima navedimo izjavu prvog sportskog novinara sveta. Riječ je o Franku Tayloru, predsjedniku AIPS (Međunarodnog udruženja sportskih novinara) koji kaže da ovakav press-centar još nije vidio i da smo mi Jugoslaveni zaista u mnogim stvarima nedostižni.

U znaku Zagija: Suveniri za uspomenu na Zagreb '87Možda bismo mu mogli ipak kao prijatelju Jugoslavije zamjeriti, kako rekoše neke kolege, što se pored sjajne šljivovice nije odrekao svog viskija, čiji je vjerni poklonik. Novinari zaista imaju fantastične uvjete. Dovoljno je sjediti u press-centru (onom glavnom) i na televiziji promatrati takmičenje na veslačkoj stazi udaljenoj više od 15 km. Zahvaljujući elektronskoj obradi podataka novinar tri minuta poslije završene trke ima na stolu kompletne rezultate, u međuvremenu i ostale podatke o toj disciplini.

Ali, ponekad, kad se umiješa "faktor čovjek" novinar se nađe na sto muka jer pred njim je, na primjer, program fudbalskih utakmica na kojem piše da se u Samoboru u isto vrijeme igraju dvije utakmice. Greška je očigledna jer se jedna utakmica igra na nekom drugom terenu. Ali treba saznati koja utakmica i na kojem terenu. Toga je ipak bilo manje.

Duh mladih:  Ili, recimo, ako prilikom traženja akreditacije zabunom pogriješite samo jedan broj osobne karte kompjuter vas "proguta". Nastaju tantalove muke dok se pronađe kartica koju treba obvezno objesiti o vrat jer se bez nje ne može nigdje.

Univerzijada je sastajalište mladih, ovdje se misli o takmičarima jer treneri, rukovodioci ekipa, suci, novinari i ostali ne spadaju u ovu kategoriju. I ti mladi daju pečat čitavoj atmosferi. Ljudi se zabavljaju, šale, raduju i naprosto žive jednim ljepšim i ugodnijim životom. Treba slušati samo "Omladinski radio" ili "Radio-Sljeme" i uživati u reportažama koje ovi mladi reporteri serviraju slušaocima. U ovu atmosferu su se uklopili i TV reporteri koji su najzad i zvanično prešli "na ti" pa se nazivaju i nadimcima. Stvorena je jedna drugačija atmosfera. Radi se ležerno, duhovito ali i profesionalno. Kad se prisjetimo, na primjer, nogometnog prijenosa iz Belfasta koji je radio slavni BBC, onda slobodno možemo reći da je naša televizija dostigla zaista vrhunske domete na pojedinim prijenosima, iako je naš običaj da tražimo samo greške, a da sve ono drugo smatramo normalnim, iako se radilo i o podvizima, kao što su snimci iz helikoptera ili ispod vode.

Čini se da nema novinara ni reportera koji ne priupita stranog gosta kako je zadovoljan hranom u Sportskom selu. I uvijek je odgovor: sjajno, fantastično, neočekivano. U selu se pojedu tone hrane. Sve je kvalitetno i majstorski pripremljeno. Ilustrirajući ovo primjerom prisjećamo se šefa plivačke ekipe američkih studenata koji na konferenciji za štampu u šali reče da mu je jedan plivač za dva dana dobio tri i po kilograma. O hrani su mišljenja nepodijeljena. Niko ne spominje i to da ima problema sa smještajem, pa čak ni mnogobrojni dvometraši. Ovdje spomenimo izjavu dr. Prima Nebiola, predsjednika FISU koji je samokritički priznao da su njegovi zemljaci najrazmaženiji i najnezadovoljniji gosti na svim priredbama: "Kad sam čuo da su veoma zadovoljni svime u Zagrebu, bilo mi je dovoljno da zaključim da ste sve organizirali zaista perfektno."

Komplimente za spremanje hrane i ugostiteljske usluge zaslužuju oni iz ekipe koju su formirali ugostiteljski i kulinarski stručnjaci i radnici iz cijele zemlje. Na konferenciji za medije prije igara čuli smo i jednu primjedbu. Naime, pozivu se nisu odazvali samo ugostiteljsko-turistički radnici Slovenije. Razlog nije poznat, ali je komentirano da se baš u ovoj republici nalaze mnogi naši vrhunski stručnjaci iz ovog područja.

Guinnessovi rekordi:  Pored sportskih rekorda za Univerzijadu su vezani i neki drugi rekordi koji nisu evidentirani u biltenima. Tako se, na primjer, naslućuje da su rukovodeći ljudi Univerzijade imali rekordan broj prijema i susreta, po desetak i više na dan. I prije početka Univerzijade, kad su bili završavani pojedini objekti (njih šezdesetak) najveći problem je bio kako oformiti toliki broj komisija za dobivanje upotrebne dozvole.

Za Guinnessovu knjigu su i dvije akcije slikara. U Zagrebu je na "Zagrepčanki", najvišoj zgradi u gradu, postavljena najduža slika od preko 100 m. U Branimirovoj ulici kod željezničke stanice na zidu dugom oko 500 metara postignut je rekord u horizontalnom smislu jer je čitav zid islikan od strane dvadesetak zagrebačkih i drugih slikara. U gradu su možda zabilježeni i neki drugi rekordi. Na primjer, po propisu koji vlada za vrijeme igara svi dućani su otvoreni do 22 sata a neki (u centru) i duže. To važi i za nedjelju. Imali smo priliku da čujemo od jednog poslovođe da od 20 do 22 sata nije u njegovom dućanu blagajna otkucala ni jedan jedini dinar.

Gradom kruži oko dvjesto autobusa iz svih krajeva zemlje. Sportaši se zaista mogu voziti na sva mjesta gdje se održavaju takmičenja jer autobusi idu svakih deset minuta. Ovdje bilježimo neke antirekorde jer se mogu vidjeti autobusi koji ne prevoze nijednog putnika ili možda dva do tri.

Možda u rekorde spada i broj sati TV programa (više od 90) a svakako je tu vodeći Omladinski radio koji radi non-stop. Igre su zaista maksimalno sigurne. Za to su se pobrinuli organi koji su za to nadležni. Po ulicama možete susresti policajce iz svih krajeva zemlje. Svi su oni predusretljivi i ugodni, ali i energični.

Na ulazima na sva borilišta, domove i press-centre je stroga kontrola. Ne može ući ništa metalno a da to ne registrira specijalni aparat. Ovdje se sjetismo jednog našeg golmana (ime nije važno) koji u koljenu ima metalnu šipku i kad god prolazi pored ovih uređaja javlja se signal da nije "čist". Ne znamo je li na Univerzijadi bilo takvih slučajeva. Međutim, protiv ovakvog režima organa sigurnosti nitko nema ništa. Takva je praksa na svim velikim svjetskim priredbama, jer nitko ne želi da se neki manijak svojim akcijama "proslavi" na štetu onih drugih koji su došli na ove priredbe u najboljoj namjeri. Zbog zaista korektnog ponašanja ljudi koji kontroliraju sve najvažnije punktove i puteve prisutnost njihova nikom ne smeta i svi se osjećaju sigurnijim i mirnijim.

Gosti su i riječju, izuzetno zadovoljni. Ljudi nailaze na izvanredan smještaj, fantastičnu prehranu u enormnim količinama, sjajno uređen i renoviran grad, sportske objekte koji po standardu premašuju svjetske norme, susreću vesele mlade ljude, simpatične momke i šarmantne nasmijane djevojke.

Susreću jednu civilizaciju koju nisu očekivali (što pred TV kamerama priznade i američka atletičarka Gwen Torrence), prolaze i ulaze pored dućana bogato opremljenih svim artiklima - i tko da nam sad vjeruje da smo mi zemlja s troznamenkastom inflacijom, s velikim dugovima, s velikom stopom nezaposlenih, sa ... da ne nabrajamo, tolikim problemima - a Univerzijada nam je "super".

Zato je i pitanje na mjestu: što treba očekivati na sljedećoj Univerzijadi u Sao Paolu u Brazilu, gdje je inflacija dostigla 1000 posto. Možda je organizacija naše Univerzijade potvrda da mi možemo mnogo više i bolje od onog što sada imamo. Možda bi neke recepte trebalo potražiti od onih koji su realizirali ovu velebnu priredbu pa da riješimo ono što nas tišti.

Kao prvi uvjet za to je ostvarenje onog za čim najviše vapimo. To je zajedništvo. Ono je doživjelo najbolju afirmaciju ovdje, na igrama studenata svijeta: televizija, promet , sigurnost, ugostiteljstvo, sportsko vođenje, stručno viđenje... Sve nam je bilo zajedničko, naše, jugoslavensko.

* Tekst objavljen u TV reviji, jula 1987.

Oceni 5