Iz dnevnika
Abrac 01 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Sve mi izgleda teško

Moje uobičajeno stanje je mučno osećanje postojanja. Sve mi izgleda teško, i samo sporo i sa nepoverenjem u sebe odlučujem se da se poduhvatim bilo čega; često mi obično pismo zadaje muke i stvara mi teškoće. U radnoj sobi i napolju, kinji me osećanje pomešanog gađenja i  nestrpljenja zbog kojeg moje misli, kao i pobude, postaju užurbane, i onemogućava me da te ideje i pobude sprovedem ili izvršim prema odgovarajućem redu i meri; svestan sam te nevoljne žurbe, te nepotpunosti koju ne umem da ispunim, tog nereda koji ne mogu da  popravim, i to me muči. (...) Svakodnevno osećam kako mi izmiče svaki spoljni oslonac. Ne umem da ga nađem ni u jednom predmetu izvan sebe; nemam više, kao nekada, onu veliku želju da se dopadnem, da budem voljen, zato što me stalna poređenja, kao i moj intimni osećaj, upozoravaju da sam izgubio sve što je na meni bilo privlačno, sve što mi je davalo prednosti u svetu. (...)

27. decembar. Danas nastavljam dnevnik prekinut pre mesec dana. Tokom celog tog mučnog meseca bio sam uznemiravan iznutra i spolja, tako da sam izgubio svaku sposobnost mišljenja;  bolešljivo stanje, krajnja obeshrabrenost, napregnutost i uobičajeni osećaj straha, a ipak i uporan i tvrdoglav rad, bez ikakvog uspeha, na velikom pitanju o slobodi štampe, što je bila moja opsesija tokom tri nedelje. Svakoga dana odlazio sam u Skupštinu da slušam govore; odatle sam izlazio sa još mučnijim osećanjem, slab, obeshrabren, a ipak prinuđen da mislim;  da ispisujem i prepravljam svoje stranice. Tako sam došao do predstave o mišljenju koje još oklevam da objavim.Ovo je jedno od najtužnijih razdoblja u mom životu. Osećam kao da više ni na šta ne mogu da se oslonim, ni iznutra, ni spolja. Padam ka zemlji svom težinom, nisam više  ništa. Umirem svakim trenutkom, ne samo za svet i za spoljašnja zadovoljstva, nego i za samoga sebe, za svoje sposobnosti, za onaj unutrašnji život moga Ja u kojem sam nekada nalazio pribežište kroz meditaciju, a u koji više uopšte ne verujem, koliko ni u kakvu senku. Nema više uživanja u samoljublju; negovanje duha izgleda mi kao uzaludan trud od kojeg više  nemam šta da očekujem. Oslonac treba potražiti u nekom drugom svetu. (...)

Šta da se radi, kako da se izađe iz ovog stanja srozavanja ili poništavanja moralne vrednosti? Da li čovek treba da se što je više moguće odvoji od svakog trenutka osećaja svoga tela u svim prilikama, da ne dozvoli da oni njime ikada ovladaju, da se u svakom trenutku pita, poput Marka Aurelija: šta sada radi moja duša, ili kakvu dušu imam? Da li je to duša životinje, deteta, ludaka? Ali, gde li se nalazi oslonac duše kada treba da reaguje na samu sebe odvajajući se od osećaja svoga tela? Taj utvrđeni oslonac može se naći samo u Bogu... Duša treba neprestano da teži Bogu, koji je jedini nepromenljiv.

(...) Trećeg, četvrtog i petog februara, blaga i vlažna temperatura, kiša.

Ovih dana nalazio sam se u mučnom stanju tuge, obeshrabrenja, teskobe i gotovo odsustva života. Velika napetost. Želudac kao da mi se stegao oko samog sebe; varenje je tegobno, misli spore i mračne; svet mi nestaje pred očima, ništa me ne zanima. 

*Gradac, broj 160-161, Dom kulture Čačak, Umetničko društvo Gradac, 2006-2007; Prevela sa francuskog Aleksandra Mančić

Oceni 5