Sve prolazi, samo Paraf ostaje!
NOVEMBAR 1999. GODINE
On: Pre godinu dana se vratio iz Holandije. Za vreme bombardovanja se sklonio kod roditelja koji su nakon penzionisanja otišli da žive na selu. Posle ostao, ne zna šta da radi u Beogradu, nema posla, a i ne bi li se skinuo sa raznih stimulansa koje prethodnih godina uzimao.
Ja: U fazi ponovnog buđenja emocija, posle par godina potpune obamrlosti i tuposti. Sa neretkim izlivanjem nesvesnih sadržaja u svesno.
Uz jutarnju kafu, slušam vesti. Obaveštavaju koji će delovi grada u kojim periodima ostajati bez struje. Napolje je siv kišan dan. Osećam da ne mogu više da izdržim, moram negde iz Beograda. Setim se da me je, kada je letos svratio u Beograd, pozvao da dođem. On tamo nema telefon, ne mogu da mu se javim, tada mobilni telefoni još nisu bili toliko zastupljeni. Znam samo ime sela i u okolini kog grada se nalazi. Uprkos tome, hvatam prvi autobus, pa onda lokalac preko Morave, u brda. U selu mi objašnjavaju, gde je kuća, u pitanju je zaseok pod brdom u jednoj ušuškanoj dolinici. Prvo mu naletim na oca u dvorištu, a onda se pojavljuje i on na vratima lepe predratne kuće, skoro renovirane. Stoji na pragu u vunenom pletenom džemperu i istim takvim čarapama i smeška se.
Odlazimo u kuhinju, koja je objekat za sebe, kafa, rakijica, sve po redu. Posle ručamo, sedimo i časkamo sa njegovim roditeljima. Dugo ih nisam video, omatoreli su. Ipak, ne žale se, kažu da im prija seoski život.
Uveče, nestaje struje i sedimo pod svetlošću sveća. Pijuckamo rakiju i ložimo peć. Pričamo o bombardovanju, o ratovima u prethodnih deset godina, ljudskim sudbinama u sveopštem ludilu. Na jednom zidu svetlost sveća obasjava ikonu. Na drugom je slika Bogorodice, tipično katolička. Majka mu je polumađarica. U jednom trenutku uzima kasetu i stavlja je u neki stari kasetofon na baterije. Vidi šta sam pokupio u Topoli (Bačkoj prim. vrabac), kaže, priznaj koliko dugo ovo nisi slušao.
Paraf, "Zastave".
Jako dugo, zaista. Nastavljamo razgovor, raspitujem se kako je u ovom kraju izgledao četničko-partizanski sukob u onom ratu. Onda se ponovo vraćamo na skorašnje ratove, iz razdrndanog zvučnika odjekuje " I doje nove heroje! I doje nove heroje!…"
Razmišljam o tom patrijarhalno-herojskom modelu, o Balkanu, o gusto nataloženoj istoriji. Da, model. Što bi rekao onaj Irac, od našeg mentaliteta i iz našeg blata. Razmišljam o onome što Crnjanski u "Romanu o Londonu" naziva geografskom sudbinom čoveka, ili već tako nekako.
Napolju je mračna i maglovita noć. Pred očima mi prolaze slike blatnjavih rovova, izbezumljenih izbegličkih kolona, depresivnih lica ranjenika. Slike bosonogih ljudskih tela koja leže na vlažnoj travi u jutarnjoj izmaglici. Tela ljudi izvedenih noću i streljanih tu, pred kućom, iz nekog razloga. Bilo kog razloga. Slike bede. Ljudske bede, pre svega.
Imam utisak da će mi grudi eksplodirati od težine emocija. Grabim flašu sa rakijom i odlučujem da se napijem.
Paraf – "Kada se oglasi"
Zastave, 1984
Kada se zimom iz žuta vrča
izlije sunčani dan
ljudi kao iz rupa izlaze
i njuše zrak
Kada sa kula
otkuca pozni sat
ljudi duboko dišu
samo straže čuvaju konje
Paze na konje!
Kada se oglasi truba
muški se dižu i kreču
pijevaju junačke pijesme
žene im rade i čuvaju spilje
I doje nove heroje!
I doje nove heroje!
NAPOMENA: Ja album "Zastave" smatram jednim od najboljih izdanja celokupnog ex-YU novog talasa, mnogo boljim od nekih izvikanih. Muzički nije zaostajao ni malo za onim što se tada u "žanru" radilo u belom svetu. Tematski je bio ispred svog vremena, usudio bih se da kažem, pomalo i proročanski. Svoje pravo čitanje je mogao da doživi tek u narednoj deceniji. Na žalost, kako piše u ovoj nadahnutoj recenziji, svojevremeno ga je pojeo mrak mediokriteta i lošeg ukusa.
LETO 1984. GODINE
On: Završio prvi razred srednje škole, došao sa roditeljima na more. To ga mnogo nervira. Rođen je i živi u Zagrebu.
Ja: Završio šesti razred osnovne škole, došao sa roditeljima na more. Još uvek sam klinac da bi me to nerviralo. Rođen sam i živim u Beogradu.
Malo ostrvo na Jadranu, između Šibenika i Zadra. U tom uzrastu, razlika u godinama između nas je velika ali smo se ipak nekako pronašli. On je visok i suvonjav, plavu kosu stalno maže želatinom da bi postigao onaj "jež" efekat. Svaki dan menja bedževe, ponekad obesi neki lanac da mu visi sa pantalona. Uglavnom je obučen u crno, ima neke majice na kojima piše Sex Pistols ili Exploited. Na plažu nosi kasetofon, ljudi uglavnom pobegnu dalje od nas zbog muzike koju pušta. Priča mi o koncertima, o bendovima za koje nikada nisam čuo, o tome kako su on i njegova "škvadra" u ratu sa zagrebačkim šminkerima. Ja sve to slušam širom otvorenih očiju, ceo taj svet mi izgleda opčinjavajuće.
Na rastanku Tomislav mi je poklonio kasetu na kojoj su bili prvi i drugi album Parafa, "A dan je je tako lijepo počeo" i "Izleti".
Paraf – "Javna kupatila"
Izleti, 1982
Veseli narode,
čekaju vas konjaci,
čekaju vas vaši snovi,
navijajte sportski!
Naprijed promatrači odlučni
čekaju vas stadioni
praznite se, praznite se!
Sad!
Pazi šta vičeš!!!
Juriš u javna kupatila
tu su vaše strasti
tu su tajne kamere
i zato pazi šta vičeš!
Ipak pazi šta vičeš!!!
A evo kako je to zvučalo uživo u to vreme:
NAPOMENA: Naravno, ova pesma nije samo o stadionima, a u današnje vreme, skoro 30 godina kasnije, može imati i neka nova, zanimljiva čitanja.
PLANINA TARA, 2004.
Ona: Stranac je u ovoj zemlji i sve joj je zanimljivo.
Ja: Nisam stranac u ovoj zemlji, ali se često tako osećam. Mnogo toga mi nije zanimljivo.
Žalim se što Tara nije malo više stenovita. Zeza me, kaže da sam mountain goat. Njoj je sve ovo čudesno, njena zemlja je potpuno ravna. Smešno mi, vodim je na vidikovac, na Kozje stene. Odozgo gledamo Drinu.
I preko Drine.
Pričam joj. O reci, o ratovima, o vojskama koje su je prelazile iz različitih smerova. Sluša me pažljivo, neki tužan pogled joj je u očima. Pita me za one spaljene kuće na drugoj obali, koje smo videli iz Bajine Bašte. Obaram pogled, suzdržavam se da ne izgovorim "i oni su nas", nije opravdanje. Mislim, jesu, ali nije opravdanje. Gledam u zemlju.
Spuštamo se do jezera, pronalazimo neki jako uzak a dugačak rukavac, ona kaže fjord. Smejem se. Pita kako uspevamo da nam jezera imaju ovako nestvarnu i predivnu zelenu boju. Tvoje oči imaju još nestvarniju i divniju. Mislim, ali ne kažem.
Vraćamo se do Mitrovca. Uz sam put, majušna stabla tek izniklih omorika. Zanimljiva su joj. Ja mislila da se samo Japanci bave bonsaiem, kaže u šali. Pa da, odgovaram, to i uzgajaju potomci zarobljenika iz crnogorsko-japanskog rata 1904. godine. Gleda u mene sa čuđenjem i nevericom, otvorenih usta. Kada posle nekih pet minuta uspevam da zaustavim smeh, objašnjavam joj o kakvom se ratu radi.
Predveče, postaje hladno, u kući ložim peć. Pada gusta magla. Imam utisak da smo potpuno sami na celoj planeti . Kasnije, perem sudove, ona sedi pored. U jednom trenutku se okrećem, gledam je u oči i postavljam pitanje.
"I dobro Marik, šta ćemo na kraju?"
Paraf – "Napunjeno vrijeme"
Zastave, 1984
(ovde neću da vam pišem tekst, poslušajte pesmu)
SEPTEMBAR 1991.
On: Skida se nekoliko dana pre mene. Kada kaže, idem kući, misli na Zagreb. Izjašnjava se kao Hrvat.
Ja: Skidam se nekoliko dana posle njega. Kada kažem, idem kući, mislim na Beograd. Izjašnjavam se kao Srbin.
Srećan je, konačno se završilo. Ne zna kako će do Zagreba, u Slavoniji, oko Vukovara, već se ozbiljno ratuje. Pratim ga do kapije. Prelazimo preko ogromne piste za postrojavanje. Ovo je nekada bila velika kasarna. U maju smo, na toj istoj pisti, pod punom opremom stojali postrojeni i čekali da nas pošalju da intervenišemo u Sloveniji. Onda je bila povučena ona naredba. Na kapiji se rukujemo, suvo "vidimo se", a onda se jako dugo gledamo u oči i ćutimo. Naglo se okreće i kreće nizbrdo ka gradu. Pokušavam da se našalim, dovikujem mu da se bar jednom okrene i pogleda u kakvim govnima je proveo godinu dana. Ne mogu, kaže, ne okrećući se. Kao da mu je glas malo zadrhtao.
Vraćam se kroz kasarnu, ka našem paviljonu. On je bio neko na koga sam se u prethodnih godinu dana mogao u svakom trenutku osloniti. I kada smo se "džorali" za požarstva i kada je trebalo da se pobijemo u gradu i kada smo se smrzavali na minus trideset na straži i kada smo puzali kroz sneg i blato na Krivolaku. Prelazim ponovo preko piste, dok mi je u grlu zapela neizgovorena misao.
"Jebote, Dubravko, pa nećemo valjda…"
Ne usuđujem se da završim rečenicu ni u sebi.
Paraf – "U pobijede nove"
Zastave, 1984
Otvaram prozor
nad gradom bukti plamen
radio kaže, rat je
srce gomile lupa, rat je
Narod me zove u pobijede nove
Požuri, oj junače
vrijeme neće čekati
poslušaj svoje snove, rat je
srce gomile lupa, rat je
Narod me zove u pobijede nove
Sloboda neće sama doći
k njoj treba odlučno poći
stijena moje su pesti
uzimam pušku, jurim
Narod me zove u pobijede nove
NAPOMENA: Ja sam za taj rat bio prilično "nezainteresovan". Mislim da ova pesma govori više o tome kako se on tada osećao. Ovom prilikom ne bih da ulazim u opravdanost ili ispravnost tog njegovog osećanja, kao ni moje nezainteresovanosti. Imali smo samo po devetnaest godina.
A radio kaže: "Rat je."
2008. GODINA
Ona: Živi na jednom ostrvu blizu Rijeke. I dalje se zove Pavica ali se više ne preziva Mijatović. Sada se preziva Čabrijan. Ipak, većina je pamti po pseudonimu Vim Kola.
On: Živi na jednom ostrvu blizu Rijeke. Oduvek se prezivao Čabrijan. Ponekad ponovo uzme bas gitaru u ruke.
Kako stoji u uvodniku ovog zajedničkog intervjua datog 2003. godine, Pavica i Zdravko Čabrijan "danas uživaju u primorskom miru Baške, vođenju svog restorana i ribarenju". Zanimljivo je uporediti sudbine članove Parafa sa sudbinama članova Ekatarine Velike. Na primer, Valter Kocijančić, prvi frontmen benda, i danas živi u Rijeci, radi kao učitelj, oženjen je i ima dve ćerke.
Toliko o zdravlju.
Kada smo već kod njega, kopajući po internetu, naleteo sam na njegovu izjavu o Prljavom Kazalištu "kućnom HDZ rok bendu": "…čuj,oni su uvijek bili šminkeri, ne samo kasnije kada su postali totalno režimski band. Kada su na tom koncertu vidjeli nas kako izgledamo,odmah su otrčali kući, presvukli se i razderali odjeću jer tada su prvi put vidjeli kako izgleda punk band…” ("Večernji list")"
Valter je oduvek bio car!
U februaru ove 2008. godine Paraf su se privremeno okupili i zajedno sa Termitima, u znak sećanja na "Riječki novi val", održali koncert u riječkoj Dvorani mladosti. Nekoliko nedelja kasnije usledio je koncert i zagrebačkoj Tvornici. Žao mi je što nisam bio, pre svega na onom u Rijeci, nisam bio u toku. A baš su mogli da dođu i u Beograd.
O tome kako je koncert izgledao možete pročitati ovde.
A evo kako to zvuči, poslušajte, uprkos malo lošijem kvalitetu snimka, može se osetiti količina energije koju su emitovali uprkos tome što su svi negde oko pedesete. Pavičin glas je i dalje onako hladan i čeličan. Sa godinama je još samo dobio na dubini.
Da se smrzneš.
Paraf – "Nestašni đački izleti"
Izleti, 1982
Rijeka, 15.02.2008, uživo
Hvala na pažnji i navijajte sportski!
* Tekst iz 2008. godine preuzet sa bloga Vrabac u steni