Sve religije su suštinski bliske jedna drugoj

Jasna Šamić je ugledna francusko-bosanska spisateljica, orijentalistkinja i prevoditeljica. U svom naučnom radu bavi se naročito sufizmom i sufijskom književnošću, derviškim redovima i osmanskom književnošću (na primjer bosanskom književnošću pisanom na osmanskom-turskom jeziku), ali i modernom turskom književnošću. Objavila je prevode književnih djela sa turskog, arapskog, perzijskog, francuskog, engleskog i talijanskog jezika. Naučno-istraživačke tekstove objavljivala je u raznim evropskim, američkim i ex-jugoslovenskim listovima i časopisima. 

*Proučavala si mnoge oblasti, kao što je orijentalistika, posebno zanimanje imaš za mistiku, to jest sufizam – na tome si i doktorirala na Sorboni u Parizu, bavila si se književnošću, muzikom, filmom i pozorištem …

Sve to za mene je povezano, i sve je prvenstveno rezultat moje radoznalosti. Postoji jedan izraz kod «nas» za to: «svestran», «svestrana» ; on je krajnje pežorativan, a i za mene je takav. U francuskom postoji sličan, «touche-à-tout», a označava onoga koji se dotakne raznih područja. Takav je po definiciji površan čovjek, umjetnik ili naučnik, i smatra se da ne može biti dubok. Ja mislim da tako nije uvijek, iako može biti, a što se mene tiče, izvjesno sam u stanju da se predam do kraja svakom sižeu i projektu koji me zaokuplja u tom času, da mogu da potonem u njega. Ne zaboravimo da stručnjaci smatraju  područja kojima se bave još uvijek feudima u koje drugi nemaju pravo da zaviruju. Ti drugi, koji se «petljaju» u tuđe posjede, domene, područja, profesije, važe za uljeze i nepoželjni su. Mislim da mene prati takva sudbina, iako ja tvrdim neprestano da je ono čime se bavim od djetinjstva u stvari vrlo usko povezano. A od djetinjstva sam učila strane jezike, pa tako i strane književnosti, pohađala muzičku školu, klavir, zanimala se za teatar, pravila predstave u još u osnovnoj školi na osnovu svojih, dječijih tekstova, glumila u tim predstavama, pravila izložbe na terasi našeg nebodera u centru grada takođe kao dijete, jer smo brat i ja slikali, i kasnije nastavila da pravim predstave tokom cijelog svog života, smatrajući sve to i kao i igru i kao neophodnost, praveći takođe i dokumentarce, prvo o sufijama – derviškim redovima u Bosni, a potom obrađujući i druge teme. Kao dijete, u svim tim mojim kreativnim izletima, pomagala mi je više majka, nego otac, budući da je ona imala bujnu maštu i bila izuzetno talentirana za slikarstvo, a bila je sporadično i dramaturg... Izabrala sam, dakle, studij orijentalistike i tu otkrila mistiku/sufizam, koji nije daleko od mog shvatanja života. Nosilac «sufijskih ideja» i «sufijske filozofije» je prvenstveno poezija, a poeziju sam oduvijek voljela. 

*Što je, zapravo, sufizam? Godine 2011, mi smo u PLIMI objavili tvoju knjigu „Mistika i 'mistika'"? Što te navelo toj temi?

Za sufizam mnogi kažu da je to paralelni islam. Iako se oslanja na ajete iz Kurana i poštuje islamske dogme, sufizam ih nerijetko prevazilazi, i općenito slobodnije gleda na svijet. Osnova sufizma je ljubav, to jest Ljubav prema Apsolutu; jedina Stvarnost je On, Bog, Tajna koju čovjek nikad neće dokučiti svojim umom. Istovremeno treba reći da je u sufizmu sve Bog, sve njegov odsjaj; ovaj svijet je samo san, a jedina stvarnost je onostrano. Da, i ja sam postala vjernik te religije, one zvane tajna. Drugim riječima, jedina Istina za mene je da čovjek nikad neće saznati do kraja istinu, iako će ići prema njoj. Sufijski koncepti (koji se oslanjaju na strast bez koje nema ni ljubavi , ni «boli», neophodne za duboka osjećanja, pa ni života, odnosno nema ni "umiranja prije smrti", što znači doživljavanja krajnje ekstaze još za života), svi ti koncepti, izraženi obavezno u sufijskoj poeziji, vrlo su bliski mom poimanju svijeta, mene kao laičkog mistika, kako sebe definišem. Svi tvrde da je sufizam – mistika – komplikovano područje, nerazumna filozofija, pogotovo za stanovnika Evrope. Ja sam u knjizi Mistika i «mistika» koju ste vi objavili u Plimi, pokušala pokazati da stvari ne stoje doslovce tako, jer su u suštini svi ljudi bliski, jer su suštinski sve religije bliske jedna drugoj, odnosno imaju više sličnosti nego razlika. Drugim riječima, mističko-sufijsko poimanje svijeta i onostranog nije strano Evropljaninu. Pogotovo velikim zapadnim umovima, pa i piscima kod kojih nailazimo na ono što nalikuje na sufijske koncepte, iako su ti koncepti kod njih "asufijski".

Stihovi velikih majstora pera i velikih sufija služila je drugima kao neka vrsta udžbenika za izučavanje sufijske misli. Iako u sufizmu postoji mnogo redova, ti redovi, ili bratstva u osnovi imaju svi istu ideju: potragu za Ljubavlju, nestajanje u njoj kad je nađu

Da bi se shvatio sufizam, i uopšte mistika, naročito orijentalna, treba poznavati orijentalne i zapadne filozofije i religije, napose budizam, nestorijanstvo, zoroastrizam, treba znati islam i njegove škole, treba poznavati orijentalnu poeziju i njenu komplikovanu poetiku i metriku, poznavati arapski, perzijski i turski-osmanski jezik, i tada neće biti teško da se razumiju i djela najvećih sljedbenika ideje o Ljubavi, kao što su bili Džalaludin Rumi, Hafiz, Omer Hajjam, Junus Emre i mnogi drugi majstori stiha, zaljubljenici onostranog. A svi oni su mogli spoznati Boga, to jest Tajnu samo u određenim trenucima i samo na tren, u svom srcu. To srce, qalb, čije je sjedište u grudima, krije u sebi drugo srce, fuad, u ovom poslednjem je skriveno, u skrivenom – još skrivenije, u ovom posljednjem je tajna, sirr, u njoj tačka, suveyda, u kojoj mistik osjeća Boga, Realnost, Tajnu…. Ono što je mene najviše, pored tajne i Tajne zanimalo u sufizmu – kao što uzgred gore pomenuh - jeste poezija, sufijska poezija. Ona je imala monopol nad svim ostalim žanovima, a pisali su je najveći mistici. Stihovi velikih majstora pera i velikih sufija služila je drugima kao neka vrsta udžbenika za izučavanje sufijske misli. Iako u sufizmu postoji mnogo redova - u Bosni i bivšoj Jugoslavjiji su postajala brojna sufijska ili derviška bratstva (tarikati) još od osmanskog doba -  ti redovi, ili bratstva u osnovi imaju svi istu ideju: potragu za Ljubavlju, nestajanje u njoj kad je nađu. Ovo posljednje se dešava za vrijeme njihovog zajedničkog rituala zvanog zikr i moguće je  tek na trenutke. Kako je za Ljubav kojoj teže potrebna strast, izgaranje u vatri, nije poželjno ostati dugo „blokiran" u ekstazi  u kojoj se dešava susret s Istinom, jer bi u tom sličaju derviši, ili sufije, skrenuli sasvim pameću i ne bi se više mogli vratiti ovome „snu", našoj realnosti.

Ja nisam inicirana nikad bila, ali mnogi elementi te filozofije ljubavi su mi bliski. Odnosno, bliski su mi jer sam ih ja svjesno prilagodila svojoj a sufijskoj ideji o svijetu, tj. realnosti, snu, tajni, ljubavi, itd. Bliski su mi sufijski paradoksi i misao o realnosti kao snu, kao i mnogi drugi koncepti. Ono što me ne zanima, jeste dogma i repetitivnost u toj filozofiji, koja je prisutna čak i u poeziji.

*Ko su bektašije, čega se drže i čemu uče; što je od tog religioznog reda ostalo danas?

Bektašije su jedan od velikih sufijskih ili derviških redova, koji su mnogo slobodniji od ostalih, tzv. ortodoksnih derviških bratstava. Saznati pravu istinu o njima, mogu samo inicirani, ali oni su dužni da o toj istini šute. Bektašije tvrde da postoji bektašijska tajna. Nju su znali samo oni najveći među njima i nikad je nisu odavali. Njihova sloboda ogleda se i u tome što su žene ravnopravne s muškarcima i što mogu prisustvovati njihovom zajedničkom ritualu, za razliku od ostalih redova u kojima je žena, kao i općenito u islamu, i svim monoteizmima, niže biće i nema pristupa ritualu, zikru, nego ga može samo posmatrati iza rešetaka. Ja sam o ovom redu napravila i film prije posljednjeg rata na Balkanu, i prikazala ga na međunarodnom kongresu u Strasbourgu. Film se zvao „Ou son les Bektachis de Bosnie", ili u prevodu Gdje su Bektašije iz Bosne. Drugim riječima, pronašla sam bila samo jednu bektašijsku familiju u Sarajevu, koja je gajila još uvijek mnoge bektašijske običaje, među kojima je jedan od najznačajnii hašura; ova porodica je bila albanskog porijekla, a mnoge, ako ne i sve Bektašije iz Bosne bili su u stvari istog tog porijekla. Bektašije su postojale najviše u Albaniji, a kod nas, ubivšoj Jugoslaviji, na Kosovu.    

*Ko je idealni čitalac knjige "Mistika i 'mistika"?

Prvo želim reći da je ta knjiga rezultat mog dugogodišnjeg bavljenja Orijentom, orijentalnom književnošću, ali i zapadnom literaturom. Oslanja se na moj istraživački rad, kojim sam se bavila kao profesor na Filozofskom fakultetu i direktor istraživanja pri Nacionalnom istraživackom centru u Parizu (CNRS).  Za nju se, dakle, može reći da je i naučna, jer je krajnje dokumentovana. Ipak, kako sam nastojala da budem jasna, i da jednostavno pišem o tim komplikovanim stvarima, filozofiji i osjećanjima (u sufizmu  je Ljubav  podignuta na nivo filozofije a filozofija na nivo osjećanja), mislim da  knjiga može podjednako zanimati i takozvanog običnog čitaoca, i specijaliste. Bez lažne skromnosti tvrdim da takvih knjiga nema u regiji, i da još niko u svijetu nije obradio sufizam na ovaj način, poredeći, odnosno kontrastirajući sufijska djela sa djelima zapadnih autora. Nema ni knjige koja obrađuje osnovne sufijske simbole, koji su u sufizmu koncepti, na način na koji sam to uradila …

I ja poput mistika mislim da su plamen i vatra vrlo važni, da možeš živjeti jedino goreći, da se stvarni mir, za kojim i mistik teži, nalazi putem vatre, i u onom što uzbuđuje

Knjiga nosi naziv Mistika i «mistika» upravo zbog toga što sam pisala i o djelima zapadnih autora u kojima su neki koncepti, kao na primjer koncept Ljepote i smrti, vrlo bliski sufijskim konceptima, iako to u suštini nisu. Otud «mistika».

*Sufijske ideje su svakako prisutne u tvojim umjetničkim knjigama…

Mislim da jesu, i to ne samo u poeziji, nego i u romanima, iako se tako ne čini na prvi pogled; i ja poput mistika mislim da su plamen i vatra vrlo važni, da možeš živjeti jedino goreći, da se stvarni mir, za kojim i mistik teži, nalazi putem vatre, i u onom što uzbuđuje. Iako je sve, treba reći, asufijsko u onome što sam napisala, jer ja, ističem ponovo, ne podnosim dogmu, i nikad neću biti njen adept. Sufijska poezija me je inspirisala, kao što sufiju nadahnjuje islam, da odem dalje od njenih koncepata i da ih samo iskoristim za svoje viđenje svijeta, Ljubavi, smrti, realnosti, a iznad svega Tajne i sna. Moja posljedja knjiga poezije, pisana najviše na francuskom, objavljena 2017. kod M.E.O. izdavača, nosi naslov „Dans le lit d'un rêve", odnosno „Na postelji od sna"; takođe je nadahnuta nekim konceptima iz sufizma. Tu ja, međutim, pominjem i zoroastrizam koji me takođe inspiriše. Mogla bih čak reći da mom pogledu na svijet najviše odgovara taj dualizam Zaratustre, ili Zoroastre, iliti Zardušta. Najzad, Yasna je prva knjiga iz Aveste i ja sam koketirajući s tim, napisala nekoliko pjesama direktno inspirisane Avestom. Šam na perzijskom inače znači noć. Kad mi je otac davao ovo ime koje nosim, nije znao za ovaj, gore pomenuti podatak iz Aveste, a nije znao ni da naše ime znači u osnovi Noć, jer je kao i cijela moja porodica bio okrenut prvenstveno zapadnoj kulturi, a ponajviše francuskoj.
Evo jedne od tih pjesama:
 
I SVETOG PROROČANSTVA PJESMA SAM
 
I svetog proročanstva
Pjesma sam
 
Yasna Avesta
 
Za mjesec odavno vjerena
Posejdonu
Sluškinja i kraljica
I svim kometama 
Što se po mojim nebeskim baštama
Rasuše
 
Svjetlucave pahulje
U ružičnjake ovostranog
Šaljući
 
Iz Aveste pjesma sam 
Za pjesmu ne mareći 
 
Tek poljubac
Vreo poput svjetlosti -
Kada se gore urušavala -
Na koljenima slavih
 
Moja vatra neće zgasnuti
Ovozemnim kišama zalivena
 
Gorim i nastaviću  
Kroz tmicu nesanica
Proročanstva dolje sijati 
Ljubavi svoje zasipajući
Blještavim prahom krila  
 
Kočoperne mužjake
Odavno napustivši
 
Žarom ću podojiti i
Cvjetovima pričina   
Krilatog Amora
Iz sna
 
Prolaznosti prkoseći svoje snove  
Plamenom ću ponovo
Opšivati 
 
Poput kandila
Iz crkvene tame uteklog
Njišući se među sokacima
Zaturene mladosti
U neznano ću se otisnuti
I pozlaćivati uspomenu
Slašću
 
Gospodine iz sna
 
I vama na Vi
Se obraćam
Kao i svemu što je bogato
Kao nar crvenim zrnima
 
Zovite me kako hoćete al
Opsjenu Edena  
I ne pokušah narisati
Suzom svojih zvijezda
Dok Venerin brijeg
U vječnom požaru zahvaćen
 
Bukti
 
Gospodine
Josef K.
Kafka naivčina je
U ovome kazanu
 
Tmuše
Gadosti i
Zla
 
*Živiš i Francuskoj. Po tvome: gdje su uzroci a kakve su posljedice radikalnih ispada islamista. Ko su, po tvome, te grupacije? Ne leži, valjda sve, u socijalnoj ravni.

Teško je vrlo kratko odgovoriti na ovo pitanje, a izgleda da je nemoguće naći pravi odgovor. Po svoj prilici, onaj pravi uzrok leži u kolonijalizmu, potom je direktni uzrok pojave islamizma u najnovijoj istoriji Bushovo bombardovanje Iraka, potom  francusko bombardovanj Libije, što je doprinijelo sveopćem haosu u svijetu, pa i terorizmu u Francuskoj, iz koga je danas teško izaći i u kome stradaju, kao i uvijek, nevini. S druge strane, stanovnici magrebskog porijekla i njihova djeca žive u getoima, nemaju posla, ili je mnogo teže njima naći posao nego „pravom" Francuzu. Zbog svega toga, nije bilo teško strancima, posebno onima iz Saudijske Arabije i Katara, da manipulišu mladima, i nagovore ih na osvetu i ubijanje. U osnovi njihove filozofije i religije stoji vehabizam, koji se rodio u 18. vijeku u Saudijskoj Arabiji, pokret koji mnogi stručnjaci za islam smatraju jedinom sektom u islamu, a koji se želi vratiti „izvornom islamu", oslanjajući se na one najmjračnije dijelove iz Svete knjige muslimana, gdje se poziva na ubistva nevjernika. Novci koji najviše stižu od dijela bogataša Saudisjke Arabije i Katara, koji su i izgradili džamije u velikim gradovima Francuske, uspio je da manipuliše Francuze iz takozvanih senzibilnih kvartova, koji umjesto da rade, konzumiraju drogu, ili su dileri, ili samo besposličari, puni ogorčenja i mržnje.

Mora se reći da je mržnja obostrana i da je sve žešća, a da se gaji sve više se s obje strane ektremizama, i kod tzv. čistokrvnih Francuuza i kod onih čiji su roditelji magrebskog porijekla

Pojava islamizma je poseban fenomen, jer njemu ne prilaze samo sirotinja i mladi bez posla, nego i djeca iz bogatih, buržujskih porodica, a ima tu čak i Jevreja. Riječ je, ponavljam, o manipulaciji mladima kad se nađu u najtežim i najdelikatnijim godinama svog života, naročito u krizama koje vladaju na Zapadu, krizi ekonomskoj koliko i moralnoj. Islamisti koji ih vrbuju pokazuju se kao spasioci, koji im nude i raj na ovom i na onom svijetu, dajući pri tome prednost onom svijetu. I bez obzira na to što islam osuđuje samoubistva, ona su postala legitimno oružje islamista. Mnogi mladi delikventi su radikalizirani i u zatvorima. Neki mladi magrebskog projekla okupljaju se sve više oko nekih organizacija, a njihov govor je užasni  govor mržnje. Oni su rođeni Francuzi, u toj zemlji su  završavali škole, izučavali  francusku kulturu, nisu uvijek besposličari, ali njihova mržnja prema samim sebi, Francuzima je nevjerovatna. Mora se reći, naime, da je ta mržnja obostrana i da je sve žešća, a da se gaji sve više se s obje strane ektremizama, i kod tzv. čistokrvnih Francuuza i kod onih čiji su roditelji magrebskog porijekla.

Kako stvar riješiti, kad je glavni finansijer jedan od glavnih saveznika cijelog Zapada, posebno Amerike, pa i Francuske? Niko nije u ovom času u stanju dati pravi odgovor na to. 

*Vjeruješ li onima koji govore o sukobu civilizacija, hrišćanske i islamske, ili je, narodski rečeno:uopšte i po svemu danas, đavo odnio šalu. Jer su ti krakovi terora i fanatizma koji ga pokreće već poprimili planetarne razmjere?

U  posljednje vrijeme dolazi sve više do sukoba civilizacija, i kultura, taj sukob izazvan je iz vana, manipulacijama, i govorom mržnje. Tako nastaju sukobi, prvo se sve pripremi riječju, a potom se prelazi na krvoproliće, koje se više ne može zaustaviti riječju.

*Kako se Bosna drži u tom kolopletu, ako se upšte vlast u Bosni i Hercegovini ičega valjano dohvaća, pa i tog fenomena?

U Bosni se brzinom svjetlosti razvija ista ta makabarska ideologija Daecha, a laicitet je odavno ugrožen i polako nestaje. U većini slučajeva je takođe to plaćeni islam, uvezeni islam, koju su najviše prihvatili seljaci koje je Karadžić potjerao iz njihovih ognjišta. Mahrama je prvi simbol te ideologije. Ja sam u jednom tekstu rekla da je to znak pokornosti muškarcu a ne Bogu, budući da nema nigdje u Kuranu ni jedne sure i ni jednog ajeta u kome se izričito govori o pokrivanju žene, a bukvalno se nigdje ne spominje  da se ženska kosa mora pokrivati. Zato već godinu dana dobivam razna vulgarna pisma i razne prijetnje, pa i prijetnje smrću. Zaključak je da je u islamu tobože slobodno i moguće biti do kraja vulgaran i prijetiti ubistvom, ali je najgore od svega dirnuti u mahramu i otkriti žensku kosu.
Sve veći broj islamista na ovom tlu, i Arapa koji kupuju zemlju promijeniće naravno i lice ove zemlje, gdje će cvati samo korupcija i ropstvo.   

*Što je novo u 'književnoj radionici' Jasne Šamić? Ipak, ti si, po svemu što znam o tebi, savremena evropska književnica, koje se dotiču i tiču i druge društvene neuralgije.

Moja posljednja knjiga, prikazana upravo na Sajmu knjige u Sarajevu, zove se Predjeli lutajućih duša, to je prvi dio trilogije, u kojoj govorim od jednoj porodici čiji su članovi došli iz raznih krajeva svijeta, našli se u jednom trenu u Sarajevu, da bi ih ratovi i krvoprollića ponovo raspršili na sve strane svijeta. U fizičkom pogledu, radnja se proteže od Novosibirska do Vankuvera, a vremenski pokriva mnogo više od jednog stoljeća. Počinje naime s krajem 19. stoljeća i završava se današnjim trenutkom.

Na francuskom su mi izašle pjesme, knjiga Dans le lit d un reve, koja broji oko 250 strana, i koja je dobila do sada vrlo laskave kritike na francuskom. Pored toga što sam prevodila neke knjige s francuskog jezika, u ovom času pišem bajke za djecu. Još kao mala, ja sam djeci pričala bajke i govorila im da su to priče velikih pisaca, potom sam priče izmišljala i sinu, ali ih nisam zapisivala, da bih nedavno dobila potrebu da se upustim i u taj žanr i da svojoj mašti dam da se razmaše bez ikakvih zapreka. To mi veoma godi i pomaže da lakše podnesem ovo crno doba puno neizvjesnosti i zla. Imam naravno i drugih projekata koji su u toku, ali vidjećemo šta će od toga ugledati svjetlo dana.

*Često kažu da se prepoznaju u tvojim  knjigama čak i oni o kojima nikad nisi razmišljala; da li su tvoje knjige autobiografske? Ti  pišeš "kao što govoriš", jednostavno, ali ipak su iza toga ozbiljne teme i događaji; uz to se ne libiš jasnog izražavanja emocija. 

Mislim da su sve knjige autobiografske, ili su sve autobiografije fikcija. Teško je podvući liniju razdvajanja između fikcije i fakcije. U literaturi postoji samo jedna istina, a to je literarna. Laž, ona literarna, lako se prepozna u knjizi. Mene inspiriše moj život, ali i sve ono što vidim i čujem oko sebe. Pisac je kradljivac, to je izvjesno, a većina čitalaca su voajeri i misle da je sve bilo realnost u tvom romanu. A realnost, znamo, općenito je nešto neuhvatljivo. Ako se je neko prepoznao u mojim romanima, to za mene ima vrijednost navećeg komplimenta. I dalje mislim da je literatura u dobroj mjeri ogledalo, makar ono bilo nekad i iskrivljeno. Ja se zapravo u svojim knjigama držim onoga što je rekla Marina Cvetajeva: da je svako djelo samo prevođenje vlastitih osjećanja. I kad pisac uzima za modele ljude iz vlastite okoline, njegovi likovi nikada neće biti identični stvarnim modelima, odnosno pisac nikad neće uspjeti, čak ni onaj najveći, obuhvatiti svu složenost jedne ličnosti, nego će iz nje izvući samo neke dijelove, ono što njemu, u tom času, odgovara. To je kao kad fotograf osvijetli određene "predjele" lica, ili tijela neke osobe, a druge dijelove, i druge ljude stavi u drugi plan, pa oni postanu poput sjenke.  

Ništavilo koje je čovjekov jedini dom, nastao iz pitanja da li smo mi predodređeni da budemo takvi kakvi smo, ili nas formiraju vanjski događaji, u ovom slučaju tragedija kao što je rat devedestih godina u Bosni

Čitalac se često razočara kad sazna da neki pisac nije doživio sve to o čemu je pisao. Pisci primaju sa najvećom nervozom ono redovito novinarsko pitanje: "Jeste li vi to doživjeli?" I njihovi odgovori su stalna pravdanja. Mene ta pravdanja više iritiraju nego očito glupa novinarska pitanja. A u stvari moglo bi se reći i ovako: da svaki pisac upravo doživljava sve to o čemu piše, njegov virtuelni doživljaj često je snažniji , snažnije i bolje prenesen na papir. Prema tome, svaka knjiga , dopustite da ponovim, jeste istovremeno i autobiografija. Sve umijeće je u tome da treba znati "lagati istinito". Ja se istovremeno držim još jedne devize, one Oscara Wildea po kojoj  "samo oni koji nemaju mašte izmišljaju".

*Jesi li iz tih razloga i knjigu o svojoj majci, CARSTVO SJENKI, nazvala romanom?

Ta knjiga je životopis moje majke, ali u njoj nije sve doslovno tačno, ono o čemu sam pisala nije se doslovce tako dešavalo ni u njenom niti u mom životu. Zato je ta knjiga roman. I mislim da niko ne može prepoznati gdje je stvarni život i lik majčin, a gdje je narator intervenisao.  

To  dakle samo jedan aspekt  ličnosti moje majke, iako sam se trudila da knjiga ne bude linearna i da ličnost bude bogata. Roman je nastao najviše iz moje začuđenosti pred tajnom, u ovom slučaju pred bolešću, efemernošću života, pred ništavilom u koje se život, odnosno čovjek pretvara. Ništavilo koje je njegov jedini dom, nastao iz pitanja da li smo mi predodređeni da budemo takvi kakvi smo, ili nas formiraju vanjski događaji, u ovom slučaju tragedija kao što je rat devedestih godina u Bosni. Vjerovatno je istina i u jednom i u drugom. Iako se možemo složiti da je to fikcija, ostaje pitanje da li ona komunicira sa drugima, je li univerzalna, ili ostaje u području privatnosti. Ovo posljednje bi bilo porazno i za tu knjigu, i za mene kao autora. Kada bih danas pisala o majci, ja bih je sasvim drukčije opisala i to bi bila sasvim različita osoba.

*Intervju prenosimo s portala Plima uz dozvolu urednika Andreja Nikolaidisa