Sve smrti Ruždije Škrijelja

Te je godine u Zenici prvi put pao bijeli snijeg. Prvi put od kada ja pamtim zime u gradu, a došao je iznenada, nenajavljeno i donio je val nezaustavljivog negodovanja. Svima je već postalo jasno da se rat neće završiti prije proljeća, a teška zima bila je neminovnost. Čak ni roditelji nisu mogli više sakriti zabrinutost i iz njhovog držanja nestalo je prijetvornog optimizma i usiljene sreće. Ljeto je bilo furiozno, puno događaja i niko nije imao vremena misliti o onome šta se zbiva oko nas. Za nas, djecu iz ulice Omera Maslića, to je bilo savršeno ljeto, puno raznih dogodovština, još uvijek nevinih i bezazlenih, pa iako smo polako počeli osjećati psihozu rata i oskudicu, koja je nagrizala produženi mirnodopski život, naši su životi nalikovali Twainovim pustolovnim knjigama.

Na Ruždiju Škrijelja, sve do te zime, nisam obraćao pažnju, bio je povučen i tih čovjek koji je držao upaljenu cigaretu, u ustima, čak i dok je hodao. Brkat, tamnoput, mršav i koščat nalikovao je Turčinu iz stripova, a kada bi se rukovao s mojim ocem jasno mu se moglo vidjeti debelo žutilo na prstima. Otac je govorio, dobro sam to upamtio, kako nije sreo čovjeka koji je više i pogubnije pušio, a sam Ruždija često je znao stati na sred ulice, zaustaviti se u hodanju, i teško, bolesnički, kašljati, tako sumorno i morbidno strašno da su prolaznici sa užasom gledali u njegovu nimalo privlačnu pojavu.

Znao sam da je bio zaposlen u gradskoj mrtvačnici i da je bio jedini čovjek koji je umio obredno okupati mrtav muslimanski leš. Ruždija je kupao mrtvace i to ga je zanimanje u očima djece, koji su svijet doživljavali očima stripovskih sižeja, trebalo učiniti potpuno posebnim, ali on svojom pojavom, u nama, nije budio strah ni bilo koju drugu asocijasiju na sadržaje horor priča u kojima smo uživali. Cijelom svojom pojavom, Ruždija je bio blagonaklon čovjek, a kada bi pričao, s nama djecom, radio je to s puno razumjevanja uspješno se spuštajući na naš intelektualni nivo. Zanimalo ga je uglavnom bavimo li se ikakvim sportom i ko od nas trenira fudbal, za ragbi, koji je u Zenici bio latentna opsesija, nije uopšte mario govoreći, često, kako u svemu tome nema pravih para. Šta je pod tim mislio tada nismo razumjeli, kada su njegove poruke, napokon, doprle do naše svijesti bilo je prekasno.  Za ozbiljne sportske karijere svi smo već bili izgubljeni.

Pamtim da je bio pomalo povučen čovjek, ali ne na osobenjački način, jer je u društvu znao biti ugodan i prijatan. Nije se drtžao po strani od zbivanju u ulici, baš naprotiv bio je veoma aktivan na sastancima mjesne zajednice i nije propuštao priliku da pomogne svaku zajedničku akciju svojih komšija. Ali, uprkos svojoj otvorenoj prirodi i iskrenoj susretljivosti, osjećalo se da je drugačiji, vjerovatno zbog prirode posla koji je obavljao i koji je ljude odbijao i plašio. Upamtio sam nekoliko trivijalija povezanih sa Ruždijom Škrijeljom, sitnih uspomena koje ne govore ništa o naravi njegove ličnosti, ali držim da su zanimljive da ih pomenem. Otac je često za Ruždiju govorio da je bio jedini čovjek, kojega poznaje, iskreno ubijeđen da je Bane Toskić pošteno osvojio boksersko prvenstvo. Imao je za to i objašnjenje, koje je znao pomenuti i pred samim Ruždijom. Njemu, opet, nije smetalo što ga se zavičajno povezivalo sa Toskićem iako nisu bili porijeklom iz istog mjesta.

Petnjica je od Bijelog Polja bila udaljena širinu palca dječije ruke, kada se spusti na kartu Jugoslavije printanu u školskom atlasu. Vjerovao sam tada da je ta udaljenost mnogo manja nego udaljenost naše ulice od Drvenog mosta na Bilmišću i tek sam na fakultetu uspio shvatiti semantičke razlike između Bosanaca i Sandžaklija. Ruždija je bio iz Petnjice u Crnoj Gori, a gdje je završio srednju školu i kako je dospio u Zenicu nikoga nije pretjerano zanimalo. Za oca su svi ti brkati tipovi, kako ih je s prezirom nazivao, bili jednostavno Crnogorci i on među njima nije pravio vjerskih i nacionalnih razlika. S Ruždijom je pričao, tako sada vjerujem, više iz neke neobjašnjive potrebe da ističe svoje bosansko porijeklo, ili da istakne kako je neko iz Petnjice, ipak, došljak. To što je njegova vlastita supruga bila iz bosanske krajine ocu nije nimalo smetalo posebice kada bi pokušao izglaviti neku korist za sebe; tada bi igrao na emociju zavičajne i zemljačke povezanosti glumeći prisnost sa ljudima, koje jedva da je i poznavao.

Ruždija je u ulici bio neka vrsta jedva vidljive prisutnosti, čovjek koji je donosio razočarenje, jer ništa u njegovom držanju nije sugeriralo da se bavi tako neobičnim poslom. Svijet mrtvih bio je njegov svijet, a taj smo svijet mi zamišljali onako kako ga je predstavljao Tiziano Sclavi u Dylan Dogu. Samo je povremena Ruždijina odsutnost u razgovoru i zamišljenost kojoj nismo moogli utvrditi porijeklo dala naslutiti kako se on u svom poslu susreće sa nečim nesvakidašnjim. To nesvakidašnje nije bio svijet živih mrtvaca, nije bio svijet u kojem su se prelamale stvarnosti različitih dimenzija zbilje, to je bio samo svijet od kojeg su svi zazirali, a koji je on obavljao jer mu je to bila dužnost. Naravno, da nikoga od nas nije zanimalo Ruždijino porijeklo, niti je iko od nas mogao zamisliti prave razloge zbog kojih je radio u mrtvačnici, to su bile beznačajne tričarije svakodnvenice, nezanimljive i neinteresantne mašti gomile besposlenih desetogodišnjaka.

Još je neobičnije bilo štto je odmah početkom rata, kada su svi, bez razlike i povoda, počeli navlačiti na sebe vojničke uniforme Ruždija počeo odalaziti na posao u plavom radničkom mantilu. Činilo se da se svijet okrenuo naglavačke za sviju, tako i za Ruždiju, ali za njega u suprotnom smijeru i dok je većina svoju ratnu psihozu ispoljavala upečatljivim isticanjem ratničkih boja Ruždija je, ko zna zbog čega, na sebe odjenuo radničku uniformu mira. Pognute glave i zamišljeniji nego prije dolazio je i odlazio u ulicu uvijek noseći na sebi radni mantil samo što je sada hodao brže, odrješitije i nervoznije. Posmatrajući ga moglo se pomisliti da se utrkuje s nekim, da ili bježi ili proganja neku nevidljivu silu.

Proljeće i ljeto prve ratne godine protutnjali su u nekom nedefinisanom uzbuđenju, događaji su prestizali jedan drugog, a budućnost niko više nije mogao jasno zamisliti. Jesen je došla iznenada, nakon miholjskog ljeta, bila je kišna i hladna, bila je turobna i strašna, a kada su kiše prestale padati i suha zima počela, već krajem novembra, utjeravati strah u svaki ljudski mozak ulicu potrese prva velika nesreća. Ko je bio i na koji je način poginuo teško mi je i danas reći, ali pamtim da je Ruždija zbog pogibije brata Faka, u opkoljenom Sarajevu, sedam dana sjedio u stanu primajući goste i izraze saučešća u tuzi. Već tada, u svakom stanu se, napravljena od komada isječenog lima, nalazila limena peć na loženje, a posvuda oko nje bila bi poslagana iscjepana drva. Peć je služila i kao šporet za kuhanje i pečenje i kao termo jedinica za grijanje prostorija, a kada nije bilo struje, što je bilo veoma često, držala bi se širom otvorena vratnica ložišta tako da sjaj vatre baca svjetlo po prostoriji.

Možda je bilo kasno poslijepodne i mrak samo što se supustio u ulicu kada smo otac i ja otišli Ruždiji na žalost. Kuća je bila mirna, nije bilo nikakviih glasova, a pokreti ljudi koji su se nalazili unutra svedeni samo na neophodnost. Osim svjetla iz otvorene peći gorila je i jedna svijeća, sablasno, a njen je plamen često titrao na propuhu, koji je strujao stanom. Ruždija je sjedio u fotelji, a ispred njega se nalazio stolić sa pepeljarom prepunom opušaka. Kafe nije bilo da se posluži gostima, a jedino čega je bilo da se čovjek može okrijepiti bile su sitne kriške jabuka izrezane i poslužene na veliki porculanski tanjir. Ne sjećam se do u tančina svega šta se zbivalo tog dana ni kako je tekao razgovor, mučan, težak i neprijatan, ali pamtim skoro svaku riječ onoga šta je Ruždija izgovorio skoro pa u jednom dahu.

Možda zbog potrebe da događaje pamtimo uz velike melodramatične geste sjećam se tog predvečerja u njegovom stanu kao posebno jezivog. Ruždija je u jednom trenutku, nakon što je olizao jednu njenu stranu, pripalio cigaretu stišćući je prstima kao da pokušava da je udavi. Pričao je nezaustavljivo, ali samo kada bi povukao snažan dim i otpuhnuo ga iz umorniih pluća boreći se sa plamenom cigarete i vlastitim riječima, koji su ga neprestano gušili. Govorio je glasom koji kao da nije bio njegov, glasom koji nije imao ton i boju, glasom koji je dolazio odnekud iz gladne i prazne utrobe. Ni jednom riječju, koliko pamtim, Ruždija nije pomenuo mrtvog brata, nije uopšte govorio o drugim članovima svoje porodice, nije pomenuo okolnosti smrti ni gdje je i na koji način umrli brat pokopan. Ruždija je samo govorio o drugim mrtvacima, o onima koje je svaki dan obredno kupao i pripremao za ukapanje.

Samo ja znam šta je rat, govorio je, vi ovdje ne znate ništa. Za vas je rat još uvijek igra, nešto daleko i nedefinisano, za mene je rat opipljiva stvar, hladna koža mrtvog čovjeka, blatnjava kosa leša koji se raspada, ukočeno lice devetnestogodišnjaka kojem su geleri granate odbili obje ruke i pola stomaka. Rat je prekobrojnost u umiranju, rat je toliko puno posla da nekada ne možeš odrediti koje je doba dana. Rat je kada si gladan, a ne možeš jesti i kada ne osjećaš glad, a znaš da moraš jesti želiš li ostati živ.

Kada bi pravio pauzu u pričanju Ruždija se naginjao nad stolić ispred sebe i otresao pepeo sa cigare, a onda bi se vraćao u prethodni položaj i nastavljao bi pričati. Sve sam vidio u životu, barem tako ja vjerujem, ali ovakve stvari donosi samo rat govorio bi neometan pitanjima ili upadicama. Kada su počeli dovoziti tijela iz okoline Maglaja i Novog Šehera bila su još uvijek mlaka, još se u njima mogao vidjeti trag života, ali poslije, kada su počeli pristizati leševi iz Ilijaša i sa naše strane Vogošće bila je to uglavnom ukočena masa ljudskog mesa. Svako lice bilo je iskrivljeno u grimasu, nigdje nije bilo utisnuto osjećanje spokoja, samo agonija i ništa više. Njih smo morali lomiti, pa smo im cijepali skorenu odjeću, a kada bismo došli do površine tijela ono je bilo žuto kao boja Krašovih napolitanki.

Zadnjeg dana augusta Armija je izvela neku akciju, šta su htjeli, ne znam, ja nikada ne postavljam pitanja, moje je posao da leševe pripremim za ukapanje. Tog dana, pričao je Ruždija, došla ih je masa, pokušao sam ih prebrojati, ali nisam uspio, jer je u prosekturi vladao haos. Nekoliko je puta nestajalo struje i zajedno sa doktorima i medicinskim sestrama stojali smo u mraku, čulo se samo disanje ljudi oko mene, niko nije izgovorio ni jedne riječi. Na tom je mjestu zastao sa pripovijedanjem i jedno je vrijeme gledao mene i oca, ali pogledom koji nije nalikovao ničemu što sam prije u životu vidio. Okrenuo se u stranu i tako okrenut nastavio je opisivati ono što je, pretpostavljam, bila slika najvećeg užasa u njegovom životu.

Kad nije bilo struje vodu smo grijali u velikim kazanima posuđenim iz bolničke kuhinje. Poslagali bismo ljudska tijela u jedan niz i onda bismo grabili vrelu vodu kantama i njome zapljuskivali leš po leš. Radili bismo tako dok ne bismo saprali skorenu krv, blato i mokraću. Tijela su u sudaru s vrućom vodom ispuštala plavičastu maglu, koja bi se iskupila u prostoriji prosekture stvarajući atmosferu sličnu onoj koju proizvodi upaljena neonska lampa. Mrtva tijela su svjetlucala kao da su bila posuta fluroscentnom prašinom i zanimljivo, dodavao je iskreno se čudeći, nisam osjećao nikakvog smrada. Prije bih rekao da sam u nozdrvama osjećao miris osušene žalfije i razvodnjenog sapuna. Jedan mladić crne kose bio je bez oka, drugo, lijevo, bilo je svijetlo plavo; samo to pamtim na njemu i ništa više. Jednom, nije bilo vremena da se voda zagrijava, ili nije više bilo goriva za loženje i leševe smo ispirali šmrkom hladne vode, a vodena prašina je iskričala kao čestice leda kada se lomi zaleđena cesta.

Samo je to rekao, bez povoda i bez nekog očiglednog razloga, a kada je završio sa pripovjedanjem nagnuo se nad stol i dugo, tupo, gledao u kristalnu pepeljaru. Mislio sam da nastoji vidjeti nešto što nama ostalim u sobi nije bilo moguće vidjeti, ali Ruždija je samo nijemo gledao u romboliki oblik pepeljare. Nalikovao je indijanskim vračevima kako su ih opisivali stripovi, koje smo čitali i vjerovao sam tada, pomalo vjerujem i danas, da je radeći u mrtvačnici stekao sposobnost da razgovara sa dušama mrtvih ljudi. Sjedili smo tako još neko vrijeme, a onda je otac odlučio da je vrijeme da se posjet završi. Ostavili smo ga da sjedi u toj zlokobnoj pozi, u mraku, nadvijen nad nečim što je mogao biti portal u zagrobni svijet. To u šta je buljio mogla su biti vrata iza kojih su se nalazili svi ti mrtvi ljudi koje je Ruždija opremao za pokapanje.

Kada sam ocu iznio svoje misli nije ništa rekao, gledao me nekim nejasnim i nedefinisanim pogledom i činilo se kao da ulaže mnogo intelektualnog truda da dokuči šta mu ja to pokušavam reći. Poslije je samo rekao, bez neke vidljive emocije, da je Ruždija izgubio brata i da su to teške stvari i stvari koje čovjek teško može podnijeti. A još poslije toga je dodao, ne znam iz koje pobude i sa kakvom namjerom, da je poginuli Fako bio Ruždijin brat blizanac, tri minuta stariji, to je znao, to je znao cijeli komšiluk. I na tome se sve završilo.