Od antičkog doba do naših dana
Napitak 01 S

Photo: Pinterest

Sve su to vještice

Ženska moć stvaranja života iz vlastite supstance te zastrašujući i mistični krvavi ciklusi u mjesečevim fazama pretvorili su žene u magična stvorenja u očima primitivnih muškaraca. Tako su žene preuzele ulogu posrednica između čovječanstva i nadnaravnih sila. Postale su vidovnjakinje, svećenice, iscjeliteljice, proročice, zakonodavke, sutkinje i agentice Velike Majke Boginje koja je stvorila svemir.

Nakon priznavanja očinstva i pojave kraljevskih hijerarhija u brončanom dobu, ženska povezanost s Boginjom postala je izrazito važna. Prvi sumerski, babilonski, egipatski, feničanski i drugi kraljevi nisu mogli vladati ako nisu imali hieros gamos („sveti brak“) s Boginjom utjelovljenom u kraljici. Isto tako, kada su se pojavili patrijarhalni bogovi, i oni i njihovi svećenici bili su obavezni imati ženske pandane. Brahmani nisu mogli obavljati obrede ako nisu bili u braku. Slično tome, Izraelci su svog boga sparivali s božicom Ašerom, vjerujući da su molitve svećenika beskorisne ako nije oženjen.

Stoljećima, čak i za vrijeme uspona patrijarhata, smatralo se da žene održavaju bliski kontakt sa spiritualnim svijetom (primjerice, poznata proročnica iz Delfa, slučaj Eleuzinskih misterija ili rimske Sibile). Nakon što su Apolonovi svećenici preuzeli hram u Delfima i posvetili ga svojem bogu, nisu se usudili promijeniti i spol pitijske svećenice; niti jedan muškarac ne bi mogao biti pravi prorok.

Grčka božica proročanskih moći, magije i porođaja bila je Hekata. Korijen njenog imena dolazi od pojma hek koji označava plemenskog matrijarha i mudru ženu upućenu u hekau (magiju). Hekata je mogla učiniti stvari samo govoreći o njima – kao što će stoljećima kasnije vještice izgovarati kletve i čarolije. Moć logosa kasnije su uzurpirali muški bogovi poput Jahvea. Hekata predstavlja žensko trojstvo, a često je se prikazuje s tri lica – na nebu je božica Mjeseca, na Zemlji božica porođaja, a u podzemnom svijetu vladarica mračnih sila (Perzefona). Ženska božanska trojstva poslužila su kao model za kršćansko sveto trojstvo, no to su rani kršćanski oci odbacivali kao blasfemiju. Hekata se u međuvremenu transformirala u srednjovjekovnu „kraljicu vještica“ koje su se bojali kršćanski svećenici, uvjereni kako su je žene nastavile štovati u tajnosti. Žene su svakako nastavile koristiti biljne pripravke, čari, napitke, ginekološke tehnike i brojne magične postupke koje su osmislile poganske svećenice.

Ideju iskonske maternice u kojoj su izmiješani svi oblici života preuzima i Shakespeare, čije čudne sestre u Macbethu čaraju oko vještičjeg kotla. Takva simbolika bila je suprotstavljena kršćanskom poimanju nastavka života u raju ili paklu jer je podrazumijevala da se sav život vraća u primordijalnu kašu i reorganizira u nove oblike života, što je Katolička crkva smatrala herezom zbog implikacije da postoji reinkarnacija.

Međutim, Katolička crkva sve do 14. stoljeća nije smatrala herezom i vještičarenjem narodne lijekove i čarolije koje su koristile žene. Seoske vještice ili mudre žene u srednjem vijeku bile su jedine iscjeliteljice dostupne običnom puku. Tadašnji liječnici skrbili su samo za bogate, a svećenicima je bilo zabranjeno učiti o medicini zbog vjerovanja da je bolest djelo demona te da se može liječiti samo svetom vodom i egzorcizmom. Znanje o medicini, koliko god bilo rudimentarno, prenosile su lokalne vještice koje su slijedile drevne tradicije. Alkemičar i liječnik Paracelsus u 16. st. je zapisao da sve što zna o medicini može zahvaliti vješticama.

Sve do 14. st. europsko plemstvo i svećenstvo koristilo je usluge vještica (potonji su smatrali, primjerice, da vještice mogu kontrolirati vrijeme uz „božje dopuštenje“). Suđenja vješticama u Francuskoj su počela već 1275. godine, a u Engleskoj su vještice tolerirane sve do 1542. godine, kad je uveden zloglasni Zakon o vješticama. Progoni vještica diljem Europe trajali su oko 400 godina, od 14. do 18. stoljeća. Malo ljudi zna koliko je nevinih ubijeno u tom periodu; Crkva tvrdi da se radi „samo o nekoliko stotina tisuća“, ali sekularni izvori procjenjuju da ih je bilo čak 9 milijuna. Preko 85% ubijenih su činile žene, uglavnom nepismene seljanke koje nisu ni mogle razumjeti pitanja koja su postavljali njihovi mučitelji. U jeku inkvizicije, navodno su po nekim njemačkim i francuskim selima ostale samo jedna ili dvije žene, a ponegdje su čitava sela bila uništena.

Uz blagoslov pape Ivana XXII. progonjeni su svi koji su se (navodno) bavili magijom. Heretici su dotad već bili istrijebljeni, a njihovu imovinu prisvojila je crkva, zbog čega su se inkvizitori žalili da će njihova ugledna “profesija” propasti. Ipak, uspjeli su se snaći: progoni vještica postali su velika industrija. Žrtvama je oduzimana imovina te naplaćivani smještaj i hrana u zatvoru, kao i drvo kojim će biti spaljene. U zapisima jednog kritički nastrojenog katoličkog učenjaka iz 1909. godine stoji da je crkva „izmislila zločin vještičarenja i koristila mučenje kao sredstvo dokazivanja“.

Službeni priručnik inkvizije je bio Malleus Maleficarum, u prijevodu Malj za vještice, koji su napisala dva redovnika detaljno opisujući tehnike mučenja. Inkvizitori su se morali držati sljedećih pravila: Svi postupci držani su u tajnosti. Optužene nisu imale pravo na pravni savjet i nije im otkriveno za što su optužene. Glasine, nazivane „izvješćima“, prihvaćane su kao dokaz krivnje, kao i iskazi drugih žrtava dobiveni tijekom mučenja. Mučenje se provodilo bez ograničenja trajanja i intenziteta boli. Čak i nakon što bi optužena priznala navodni zločin, mučenje se nastavljalo da bi se “potvrdilo” priznanje. Kada bi optužena osoba umrla za vrijeme mučenja, u zapisniku je pisalo kako da joj je vrag slomio vrat. Svaka žrtva bila je prisiljena dati imena suučesnica i nitko nikada nije proglašen nevinim. Žrtve su priznavale nezamislive zločine poput uzrokovanja oluja ili suša, propadanja usjeva, općenja s vragom, letenja na metli, uništavanja brodova, jedenja beba, izazivanja neplodnosti ili bolesti susjeda, transformiranja svojih demonskih ljubavnika u mačke i pse, itd.

Za to vrijeme, muškarci su više-manje bezbrižno prakticirali magiju. Crkva je razlikovala vještičarenje koje izvode žene, i čarobnjaštvo, legitimnu aktivnost muškaraca. Knjige o čarobnjaštvu Heinricha Corneliusa Agrippe von Nettesheima objavljene su pod pokroviteljstvom crkve. Istovremeno, žene su bile optuživane za sve nedaće. Papa Inocent VIII. „nepogrešivo“ je objavio da vještice uništavaju usjeve, domaće životinje i ljude te općenito „vrijeđaju Božansko Veličanstvo“.

Kako se bližilo doba prosvjetiteljstva, tako su progoni polako prestajali. Međutim, u Sjevernoj Americi, u gradu Salemu, 1692. godine izbila je nova zaluđenost vješticama. Nekoliko tinejdžerki počelo je izricati proročanstva i dobivati napadaje pod utjecajem robinje Titube podrijetlom s Karipskog otočja koja je prakticirala oblik čarobnjaštva poznat kao ‘obeah‘. Djevojke su optužile gotovo stotinu susjeda da su uzrokovali demonsku opsjednutost i cijelo je selo podleglo histeriji. Na kraju je 19 žrtava obješeno, a godinu dana kasnije guverner je pomilovao ostatak optuženih. Jedna od djevojaka priznala je da su to sve napravile “iz zabave”.

U ranom 20. st. antropolozi i antropologinje su počeli istraživati narodne običaje koji su se razvili iz europskih poganskih religija i shvatili kako neke vjerovanja potječu još iz razdoblja antike. Knjiga antropologinje Margaret Murray Kult vještica u Zapadnoj Europi pokazala je kako je tzv. dijanička tradicija preživjela u obliku čari i rituala koje oni koji su ih koristili nisu ni prepoznali. Murray je smatrala da je „vilinska vjera“ sačuvala posustali oblik štovanja Velike Boginje i Rogatog Boga, primitivnih božanstava prirode.

I današnje društvo, baš poput srednjovjekovnih crkvenjaka, nerijetko poistovjećuje “vještičarstvo” sa sotonizmom, vjerujući da vještice štuju vraga. Moderne vještice teško da to čine jer za njih vrag ne postoji te smatraju da samo kršćani mogu biti štovatelji vraga jer jedino oni vjeruju u njega.

Većina suvremenih vještica svoju religiju naziva neopaganizmom ili wiccom, od anglosaksonskog termina wicce koji označava mudru ženu ili proročicu. Wiccanska verzija “zlatnog pravila” glasi: Čini što te volja, ali ne naudi nikome. Najčešće je riječ o ekološki osviještenim osobama, vegetarijankama i politički liberalnim pojedinkama. Pod takozvane „čari i čarolije“ potpada pjevanje, formule za povećanje fokusa, privatni rituali za proširenje svijesti i samopoboljšanja.

Vještičarstvo – sve njegove stvarne i imaginarne veze s pretpatrijarhalnom religijom – zapravo predstavlja veliku temu u svim aspektima kulture. Postoje mnogobrojne vrste magije, proricanja, spiritizma, alternativnog liječenja, bacanja čarolija i ostalih funkcija vještica. Napretkom zapadnog društva prestao je lov na vještice, iako samo vještičarstvo nikada nije prestalo postojati. Čak bi se moglo tvrditi da povezanost vještičarstva s paganizmom u zapadnoj civilizaciji predstavlja sastavni dio religije. Da papa Inocent VIII. gleda s neba, vjerojatno bi ostao zaprepašten.

*Prevela i prilagodila Tara Gudović

*Prenosimo sa portala VoxFeminae

*Originalno objavljeno na portalu Church and State

Oceni 5