Fridine fijeste (2)
Frida Kalo

Photo: www.net-a-porter.com

Svet oko nje bio je više nego dovoljan razlog za stalno radovanje

Nekoliko meseci kasnije, Dijego je dobio obećanje da će predsednik Emilio Portes Gil finansirati mural s temama iz meksičke istorije, koji je trebalo oslikati na stepeništu Nacionalne palate.

Do tada, odnosi između mojih roditelja i njihovih supružnika postali su dovoljno prijateljski da bi zajednički mogli da žive u istoj kući. I tako su dva para – i njihovi „privesci“ Rut i Lupe (ili Čapo i Piko, kako smo ih zvali) – počeli da žive u maloj stambenoj zgradi, koju je moja majka nedavno podigla. Moj otac i Frida su živeli u prizemlju, a svi mi ostali na trećem spratu. Prostor između dva stana samo simbolično nije bio nastanjen; u stvari, tu smo se stalno sastajali pri ručku ili kako bi provodili večeri, osim ako nisu navraćali prijatelji.

Moj otac, koji nikada nije prestajao da radi, počeo je da slika murale u Nacionalnoj palati i s vremena na vreme odlazio u Kuernavaku. Istovremeno, radio je na muralima u Ministarstvu javnog zdravlja, gde mu je najmlađa od devojaka Kalovih, Kristina, pozirala naga. Horhe Kuesta je svoje vreme podelio kako bi se posvetio poeziji i karijeri hemičara. Frida je slikala na štafelaju. A moja majka je preuzela na sebe da svima šije odeću i podučava Fridu kako da kuva.

Stanovi su imali veoma male kuhinje. Kuvalo se na šporetu na ugalj i s drvenim priborom, u kotlićima i keramičkim loncima. Kada su Lupe i Frida radile zajedno jedva da je za obe bilo mesta. Dok je Lupe zauzimala prostor svojom visinom i dugačkim rukama i nogama, Frida ga je pokrivala svojim bogato naboranim i uštirkanim suknjama. Podjednako su uživale kuvajući na seoski način pripremljene hladne paprike (chiles en frio), punjene iseckanim mesom i potopljene u slatko-kiseli sos od paradajza s kriškama crnog luka, ili romerito (1) s palačinkama (tortite) punjenim škampima i kiselim bodljikavim kruškama, (2) ili spremajući zaprženi pasulj prekriven sirom i garniran hrskavim trouglovima tortilje (totoposima).

Sve su to bila omiljena Dijegova jela. Većinu ovih jela Fridu je naučila Lupe, koja je opet to naučila od moje bake, Isabel Presijado. Poput mnogih dama iz tog doba, baka se oslanjala na kuvar, koji se poštovao kao tradicionalan u Gvadalahari. Njegov naslov je bio Praktični recepti za domaćice i štampan je u dva toma. Frida se kasnije služila kuvarom, u formatu rečnika, koji je pripadao njenoj majci. Bio je to Novi meksički kuvar, skup najlepših i najukusnijih tradicionalnih recepata. Sticajem okolnosti, nasledila sam ove knjige od bake i Fride, zajedno s njihovim ličnim receptima i kulinarskim tajnama – istim onim koje se nalaze u ovoj knjizi.

List iz sveske u kojoj je Frida zabeležila prodaju svojih slikaNaizgled idiličan život, koji su vodili Riverovi i Kuestasovi, nije dugo potrajao. Pod ogromnim pritiskom meksičke vlade, zbog njegovih političkih ideja, Dijego je prihvatio poziv da učestvuje u projektu na Berzi u San Francisku i Školi lepih umetnosti. Frida je iskoristila novi život u Kaliforniji, kao i nekoliko nedelja koje su kasnije proveli u Njujorku, kako bi upoznala Sjedinjene Države i eksperimentisala s vlastitim slikarstvom. Pošto su ona i Dijego živeli u hotelima i nameštenim sobama bez kuhinja, morali su da se hrane po restoranima. U pismima koja je slala kući pisala je koliko joj je nedostajala meksička kuhinja i kako je bilo teško da se navikne na jednoličnu hranu u Severnoj Americi.

Nekoliko meseci kasnije, kada se oporavila posle perioda lošeg zdravlja, živeli su u Detroitu, i Frida je ponovo počela da sprema meksičku hranu. To je uspela jer je sve neophodne sastojke mogla da pronađe u prodavnicama koje je pretražila u meksičkom kvartu toga grada.

Ljudi su zapanjeno gledali kada je Frida stigla u Institut umetnosti Detroita, noseći ogromnu korpu punu hrane, koju je voleo veliki majstor; njegovi asistenti i prijatelji su se poslužili, tvrdeći da im je baš po ukusu. Riverovi su se vratili u Meksiko krajem 1933. godine. Njihova izuzetno moderna kuća u San Anhelu, koju je projektovao Huan O’Gorman, bila je gotova, i oni su se odmah uselili u nju. Pokućstvo je bilo potpuno moderno, sa stolovima, stolicama i drugim nameštajem izrađenim od poliranog čelika, s jastucima i presvlakama od fine kože, limun žuto-zelene boje. Sve to je bilo u živopisnom kontrastu sa crvenim crepom na krovu, belim zidovima i žutim podnim pločicama, prekrivenim asurama od trske (petates). Šarena platna Dijega Rivere, koja su zauzimala veći deo prostora na zidovima, izgledala su još upadljivije.

Bila je tu i kuhinja sa svim električnim aparatima, toliko tesna da bi svakoga odvraćala od toga da u njoj kuva, pa je Frida napravila i drugu kuhinju u kojoj je mogla da uživa u pripremanju hrane. Riverovi ipak i dalje nisu bili srećni. Došli su do zaključka da bi bilo najbolje da preurede Plavu kuću u Kojoakanu – Fridinoj porodičnoj kući. Kuća u San Anhelu bi onda bila zajednički atelje, a Plava kuća njihov dom.

Godine 1942, zbog prilika u porodici, bilo mi je ugodnije da odem u Kojoakan i da živim s ocem i Fridom Kalo. U Plavoj kući proživela sam najvažnije događaje svoje mladosti. Upoznala sam ljude koji su izvršili ogroman uticaj na moj život, ali najvažniji od svih bio je što sam naučila da posmatram svet kroz način na koji su Dijego i Frida živeli.

Frida je bila entuzijasta; iz svega je izvlačila najviše što se moglo. Svet oko nje bio je više nego dovoljan razlog za stalno radovanje. Slavila je sve svece, rođendane, krštenja i većinu narodnih praznika, kako verskih tako i svetovnih. Sve je okupljala – prijatelje i porodicu, studente i kolege – a volela je i da se druži s ljudima na pijaci o tradicionalnim praznicima. Običavala je da odlazi do Garibaldijevog trga gde su marijači, njeni stalni pratioci u dobru i u zlu, pevali, jednu za drugom, Fridine omiljene pesme. Do tada sam živela prilično zaštićeno, i to je za mene bio novi svet.

Stavila sam na hartiju neke od najznačajnijih i najuzbudljivijih trenutaka u životu Fride Kalo, one koji su ostavili neizbrisiv trag u mom sećanju. Takođe govorim i o Fridinom svakodnevnom životu, njenim navikama i njenoj ličnosti, i umetničkom talentu, koji je toliko vidljiv u delima koja je stvorila između 1940. i 1943. godine. Pišem o njenom oduševljenju hranom i o pripremanju jela, koja su Dijegu bila omiljena. Sve te događaje sam nazvala Fridine fijeste, iako moram priznati, da smo moj otac, svi koji su poznavali Fridu i ja, učestvovali u proslavama zajedno s njom. Beleženje svih tih događaja nije bilo previše bolno, ali nije bilo ni lako. Ipak, moram priznati da mi pričinjava veliko lično zadovoljstvo što ih vidim prenete u rečima koje čine ovu knjigu.

(1) Romerito je tradicionalno meksičko jelo tipično za južni Meksiko i služi se tokom božićnih praznika. Sastoji se od krompira u mole sosu i sušenih škampa. Naziv potiče od biljke koja izgleda kao ruzmarin, a ima ukus mladog spanaća. (Sve napomene u ovoj knjizi su napomene prevodioca.)

(2) Tropski kaktus pod imenom opuncija ili nopal jestivi je kaktus, deo tradicionalnih meksičkih obroka i smatra se poslasticom. Može se konzumirati i kao sastojak salate (sirov), kuvati u sastavu nekog jela, a koristi se i za pripremu džemova i želea.

Oceni 5