Dan zaljubljenih
Retrov1

Photo: Victory Tischler-Blue

Sveti Valentin protiv svetog Trifuna

Ima već neko vreme kako nam, svake godine u ovo doba, mučki udare na identitet, pokušavajući da nas potkupe svakojakim slatkišima, buketima cveća, zlatnim đinđuvama. Misle da ne znamo za jadac, da ne znamo da je to unijaćenje na mala vrata. E, nećeš ga, vala, Valentine, proći, pa makar nam bio poslednji uslov za ulazak u Jevropu. No pasaran! Svaki patriJota zna da mi ne prodajemo veru za večeru. A za doručak ili ručak samo kad zagusti.

Država nam se nasukala na ona četiri klimava stuba, nemamo pojma ni kud idemo, ni s kim, ni zašto, a oni bi da nam podmeću tog jebivetra za sveca, da se s njim zamajavamo dok naši neprijatelji utvrđuju svoje granice, prave dilove s belosvetskim moćnicima i zabijaju nam nož u leđa.

E, pa, ne damo da nam se na našoj svetoj zemlji zapati taj napirlitani luftiguz i zamlata. Nije on baš tako bezazlen i naivan, kakvim se želi predstaviti. I šta uopšte traži jedan zapadnjački samozvanac, tikva bez korena, među nacionalno osvešćenim i istorijskim narodom? Ako nije strani špijun, onda jeste opasni provokator, a pošten svet se s takvima ne druži.

I kakav je to svetac koji nije bio ni čudotvorac, ni isposnik, ni misionar, niti su ga čavlima priheftali za dasku?! Čime je zaslužio da ga slavimo? Zar samo zato što je išao uz nos onom svom caru, koji nije dao mladim momcima da se žene, tvrdeći da porodica slabi borbenu gotovost regruta, pa ove zainat venčavao? Ma, bio običan matičar u mesnoj zajednici, a verovatno i svodnik. Ko je još čuo da se slavi svetac koji nema preča posla, nego da se bavi tuđim ljubavisanjima, dok otadžbina krvari?! Nije ga čak bilo sramota ni da, u tom odsudnom času, javno agituje u korist bludnih krevetskih zanimacija, bagatelišući najpreči državni interes.

Da su nam preci slušali takve, od našeg identiteta ne bi ostao ni kamen za turšiju. Umesto na sabornosnim epskim junačkim pesmama, vaspitavali bi nas na defetističkim ljubavnim baladama, svirali nam mandoline i gitare umesto gusala javorovih, a Žitija Svetog Save zamenili Memoarima Đakoma Kazanove ili nekog sličnog promiskuitetnog tipa.

Kad vam kažem, taj njihov Valentin nije ni prineti nijednom našem svecu. Ne samo onima iz prve postave crkvenog kalendara, već ni onima s klupe za rezerve. Eto, recimo, velikomučeniku Lavrentiju su gvozdenim kleštima otkidali meso i drobili kosti, bacali ga na roštilj da se peče, a on im samo mangupski dobacio: “Mislim da je vreme da me okrenete, s ove strane sam već pečen”. Faca neviđena. Nije ni čudo što je postao zaštitnik kuvara i komedijaša.

Ili, recimo, onaj frik Alimpije Stolpnik. Nasred groblja postavio visoki stub i na njemu prečučao pedeset godina, jebote! Ni jeo, ni pio, samo se Bogu molio. Ajd da vidim nekog njihovog koji bi oborio taj rekord, pa da ga odmah usvojimo, reč ne bih rekla.

To su prava iskušenja i podvizi, to su duhovnici za ponos i diku, a ne taj njihov besprizornik, Valentin, koji je više brinuo za hopa-cupa u krevetu, nego za časni dug svojoj otadžbini.

Ali nismo ni mi od juče. Imamo mi sačekušu za tog hohštaplera, koji bi da nam razori nacionalno biće – našeg Svetog Trifuna, ozbiljnog čoveka, domaćina. Knjige kažu da je čuvao guske, a i uspešno se bavio alternativnom medicinom, to jest isceljivanjem molitvama. Pored humane medicine, dao je svoj oralni doprinos i agrotehničkoj zaštiti, zbog čega je Sveta matera crkva ustanovila poseban molitveni čin škropljenja oranica, kao zamenu za tretman herbicidima i insekticidima.

Jašta da ćemo tog fićfirića dočekati na gotovs. I treba. Kad mu se nasred džade popreči naš Sveti Trifun, onako muški plećat i kosmat, raspućinovski razdrljen i malo podnapit rujnim vinom, ima da se od straha uneredi u one svoje svilene čakšire i zbriše, sve udarajuć’ petama u stražnjicu. Da zna da ovde nije dobrodošao. Ne pričam napamet; pitajte kojeg hoćete narodnog poslanika, patriJotski onesvešćenog, reći će vam da Svetog Trifuna ne bi dao ni za tuce Valentina.

I imaju pravo. Ali ne samo zato što je tuđinac, već što našeg Trifuna može da, bez straha od vaskolikog pogroma, slavi kome god se prohte, a onog njihovog samo šačica podobnih, hoćereći regularno zaljubljenih. Baš ga briga za toliko nedužne dece Božje koja vole “na crno”: udvarače, švalere, preljubnike i njihova plemenita osećanja ljubavi prema bližnjoj ili bližnjemu.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2010. godine

Oceni 5