Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (7)
Cevipi 02 S

Photo: chefsopiniondot.org

Svi ćevapi moraju biti ravnopravni

Kiselo dete

Došla je i zima, prvi je snijeg zapao žestokim bjelilom i kao da je sam nestrpljivo dočekao taj 21. decembar da i zvanično otpočne zima pa da nas sakrije od Collinovih talibana. Pahulje su od jutra padale u svojoj krivudavoj putanji, nošene vjetrom, kako bi sakrile selo od nepostojećih pogleda nepostojećih okolnih radoznalaca. Ali baš tog dana, neočekivano sam ugledao najljepši par radoznalih očiju; dva plava oka koja su me opčinila.

Oprosti, moram da otpijem još jedan gutljaj, emocionalno se trošim dok ovo pričam.

Hoćeš gut? Alles gut, ne moraš. Nego, di sam stao? Kod snijega...

Bez obzira na snijeg, netko se ipak uspio probiti. Dugo već u selu ne čusmo zvuk motora, a kad smo ga začuli, mislili smo da je trgovina ili bibliobus, iako im nije bilo vrijeme. Ali vremenske prilike nisu ostavljale previše mjesta za red. Nered je zavladao, nered je i ostao, ali tog dana zvuk motora nije pripadao niti jednom od dva motorna vozila koje smo možda mogli očekivati. Crni automobil se probijao kroz sve gušće snježne pahulje, kao da je bojom i brujanjem htio pobiti bjelinu i tišinu istovremeno. U prvom nije imao šanse, ali u drugom je sigurno uspio. Uskoro je cijelo selo bili izvan kuća, lopatama je grabilo snijeg kako bi oslobodilo put. Trubio je vozač, brisači su radili najbrže šta su mogli, a iza stakla sam ugledao poznatu glavu koja je puno ličila na mene u mlađim danima. Pored te glave ugledao sam ta dva plava oka. Alijina oka, ona moje unuke. Morao sam ih odmah zavoljeti.

Moj sin je trubio i mahao, a ja sam bio toliko opčinjen da su na trenutak svi pomislili da sam hipnotiziran. Prestao sam disati. Iz auta je dopirao Branimirov glas.

"Čisti, stari, bolan, 'oš da zaglavimo ovdje?"

"Čisti, Ibro, nećeš, bre, valjda da ti dete zatrpa?" čuo sam ja i Dušana, ali ništa nije pomoglo. U tom trenutku sve je stalo i konačno dobilo smisao. U svojoj životnoj slagalici naletio sam na dio koji sam tražio cijelog života i sad je sve bilo na mjestu, ne znam kako to drukčije da opišem. Ne znam od čega li, osjećaja hladnoće ili sreće, ali trgnuo sam se i krenuo lopatati taj snijeg kao da mi je život o tome ovisio. I uspio sam uz pomoć cijelog sela prokrčiti put do Safetove česme. Iza Milanovog fiće, Branimir je parkirao crnog passata.

Odlučno je izašao, a iza njega se skrivala Alija.

"Dođi", rekao joj je Branimir. "Dođi upoznati svog djedu."

Toliko je bila zabundana da sam joj oči jedino i mogao vidjeti. Na glavi je nosila rozu kapicu sa likom nekakove čudne mačke, a imala je u istoj boji i šal koji joj je prekrivao cijelo lice. Dugačka zimska jakna jedva joj je otkrivala stopala. I dalje me je radoznalo gledala tim svojim okicama pa mi sramežljivo mahnula. Ja sam mahnuo njoj pa krenuo prema njima.

"Pa đe si, babo? Kako si?" reče Branimir i zagrli me.

"Ja sam dobro", rekoh više zbunjeno i suzdržano nego šta sam namjeravao.

"Jesi barem iznenađen?"

"Iznenađen?" ponovih za njim i dalje zbunjeno, ali ovog puta odlučnije. "Ja sam oduševljen! Nego šta stojite tu u snijegu..."

"Tata, tata", progovori Alija. "Onaj čiča nam dira auto."

"Dušane, jebem li ti sunce, izlazi iz auta", viknuo sam više u šali nego ljutnji.

"Pusti me, bre, Ibro, da se barem ugrejem u švapskim kolima. Dobra su ti, dobra", reče Dušan i izađe iz auta pa ponese torbe u kuću.

"Dušane, nemoj", viknem ja sada već malo i ljut. Taj se Dušan vazda u nešto morao petljati. "Ja ću uzet' torbe."

"Pusti, Ibro, pusti. Znaš da si slab. Evo, zlato, čiča Dušan će ti torbe ponest', tako da kad se vratiš u Evropu možeš da kažeš da smo mi Srbi ipak dobar narod. Evo", reče i odloži torbe. "A sad ću da vas pustim na miru da porazgovarate. Ako bude šta trebalo, čika Dušan je uvek u blizini. Jel' tako, komšija?"

"Je, je", rekoh sad već prilično ljut. "Ajde lijepo sad, Dušane, odi ti kući, a vi sjedite tu pored vatre", rekao sam i ostao ukipljen kao kakav partizanski spomenik koji odolijeva vremenu i demokratskim režimima. Alija se i dalje skrivala iza Branimira.

"Ajde, ajde, to ti je djed Ibro. A i ti, bolan, ne moraš glumiti kip slobode. Trgni se i pojačaj tu vatru, a ja idem po još drva."

Alijine oči nemoćno su promatrale njegov izlazak pa su se tužno okrenule prema meni.

"Zdravo, Alija", rekoh i gotovo briznuo u plač od muke. Palo mi je na pamet u tom trenutku, ludoj glavi, da bi se tako sigurno Milan osjećao da je kojim slučajem Tito ipak došao u Jaovorlak. "Znaš li ti da ta mačka živi ovdje u Jaovorlaku?" blebnuo sam iz očaja.

"Hello Kitty živi u Japanu", odgovori Alija.

"Može biti, može biti", rekao sam tobože mudro i prislonio prst na čelo glumeći da sam se našao sa nerješivim problemom. To je donekle i bila istina. "Ali ona samo ponekad ide u Japan, na odmor. Zapravo živi ovdje."

"Šta stvarno?" upita Alija i raširi svoje velike oči.

"Naravno. Sutra je javila da će biti ovdje. A znaš li ti tko je Alisa iz zemlje čudesa?"

"Znam", kimnula je glavom.

"E pa i ona živi ovdje", jezik je radio brže od mozga.

"I zec?"

"I zec."

Uto se vratio Branimir. Činio se sretan šta se vratio u Jaovorlak. Time se vjerojatno iznenadio jednako kao i ja. Znao sam koliko je žudio za time da napusti selo i nisam mislio da će često dolaziti, šta se pokazalo istinitim. Ali nisam očekivao da će biti sretan, ponovno u svojoj rodnoj kući. E, vala, pa nek' je tako. Ipak je on moj sin, i njegovim venama teče seljačka krv.

Alija je zaspala odmah nakon večere. Bila je umorna od puta, a ja sam je prije spavanja poljubio u čelo i obećao da ću je upoznati sa bijelom mačketinom. Branimir i ja smo do duboko u noć govorili o svemu, a opet ponajviše o mom odlasku. A ja sam po tko zna koji put odbio napustiti selo.

"A vidiš", nastavio je Branimir, "tu je sad i Alija. Ne bi li htio provoditi više vremena sa njom?" Mudar je taj moj sin, ima on dosta Rajkinog u sebi.

"Naravno", odgovorio sam. "A to znači da će morati češće dolaziti ovdje."

"Ali, babo, nije taj Jaovorlak tako blizu. A nemaš ni telefon. Može se svašta dogoditi, nitko ne bi ni znao."

"Kako nitko? Kao prvo, ja bih znao. A tu su još Dušan i Ante i ostali. Cijelo selo je sa mnom."

"Do kad? Dok svi ne pocrkate ovdje izvan svijeta?" bio je ljut.

"Sine", rekoh smirujući ga, "Mi smo tako sami odabrali i sretni smo zbog toga."

"Znam da jeste, ali ja se svejedno brinem."

"Nemoj se ti brinuti za mene. Ja sam ti dobro."

"Evo, vidi šta sam ti kupio", pruži mi nekakvu crnu kutiju. Na njoj je bila nacrtana nagrizena jabuka.

"Šta ti je to sine, kad ni jabuka cijela nije ostala?" "To ti je telefon, babo."

"Šta će mi to, znaš da ovdje telefon ne radi."

"Ovaj će radit. To je mobitel i za njega ti ne treba žica, samo signal." Branimir upali tu kutiju koja na tren zasvijetli pa se ponovno ugasi. "Jebiga, ovdje nema ni signala."

"Ne brini, Branimire, nama ne trebaju signali, mi imamo cijele jabuke i to nam je dovoljno."

Sutradan sam se prvi probudio pa pojurio kod Hasanaginice da zajmim njenu bijelu mačku, a od Dušana zeca. Dušan radoznao kakav već jest, nije mi htio posuditi zeca ako sam ne bude tamo kad ga budem pokazao Aliji.

Tiho smo se ušuljali u kuću dok je vani još sniježilo. Branimir i Alija oboje su spavali. "Stavit ćemo životinje na pod", rekoh šapćući.

"Ih, bre, Ibro, ti k'o da nikad decu nisi im'o. Stavi na krevet da bude iznenađenje."

Moram ti priznati, Barte, kako je Dušan imao pravo u vezi mog odnosa sa djecom. Ja sam Aliju odmah zavolio, ali kad je trebalo da nešto komuniciram ili pokažem nježnost, tu sam se opet pretvarao u kip. Tako da sam poslušao Dušana i stavio životinje na krevet.

Mačketina je bila nezainteresirana, ali barem zahvalna šta sam je stavio na toplo, dok je zec odmah počeo njuškati oko Alije koja je polako počela otvarati pospane oči.

Vrisak je bio toliko prodoran da i danas vjerojatno odzvanja dnom Safetove česme.

Mačketina se sakrila iza peći, a zec nije znao šta bi pa se od panike počeo vrtjeti u krug. Alija je plakala i vrištala istovremeno, Branimir je bio u šoku, a ja sam se ponovno ukipio.

"Šta je, šta je bilo?" vikao je Branimir.

"Ništa, bre, šta si se uzbudio tol'ko. Samo smo joj doveli zeca i belu macu, kako ono beše?"

"Hello Kitty?"

"Tako, bre, Helo Kiti. I belog zeca", činjenično doda Dušan dok je Alija još uvijek vrištala, a zec i dalje ganjao samog sebe u krug. Mačka je sada uplašeno grebala po vratima.

Dušan joj otvori vrata i ona nestane u bjelini snijega. "Odjebi, bre, Helo Kiti", reče ravnodušno i zalupi vratima.

"Vi niste normalni", reče Branimir tješeći Aliju. "Oprosti, ljubavi, nemoj se bojati, to su samo male životinjice. Neće ti one ništa."

"Ja se bojim", kroz suze je rekla, a meni srce puklo šta sam dijete tako uplašio. "Ej, bre, Ibro."

"Šta je, Dušane?"

"Ovo ti je neko kiselo dete", reče i izađe van.

Tog popodneva napravio sam najvećeg snjegovića pa tako konačno pridobio ljubav svoje unuke. Igrali smo se cijelo popodne u snijegu, a srce mi je raslo ispod grudi da je moglo iskočiti. Konačno sam znao da sam sve napravio kako treba. I bio sam sretan.

U ili NEU

Snijeg se nakon dva dana smirio i ponovno je cijelo selo lopatalo, ovoga puta tužnije.

U ta dva dana, Alija je svima ušla pod kožu, pa čak i tvrdokošcu Dušanu. Kasnije je tvrdio kako se zapravo jako uznojio po licu iako je i on, kao i ostatak sela, zajedno sa mnom plakao i lopatao istovremeno. Bio je to tužni ispraćaj iako nam je Alija svima veselo i nasmijano mahala. Lijepo je biti dijete jer samo dijete može tužni događaj popratiti sa nevinim osmijehom.

Hasanaginica mi je kako bi me utješila ipak poklonila Hello Kitty koja više nikada nije htjela ući u moju kuću, a od belog je zeca Dušan napravio gulaš koji mi baš i nije prijao, ali bio sam mu svejedno zahvalan na prijateljskoj gesti. Na kraju je Hello Kitty riješila problem gulaša od belog zeca.

Snijeg se dolaskom proljeća polako topio, ali studen u mom srcu zbog Alije nikakvo proljeće nije moglo otopiti. Moram ti, Barte, priznati, kao šta sam ti već i divanio, kako sam jedino tih dana razmišljao o odlasku u Europu. Mislio sam ja poć' do te Švicarske. Koliko to uopće teško može biti? Ionako su i za Bosnu govorili kako će postati nova Švicarska, pa kad sam već živio u novoj nisam vidio problem da posjetim i staru.

Ali nisam ja morao do Europe jer je tog proljeća Europa došla u Jaovorlak.

Čitali smo mi u Dnevnom avazu o tim nekakvim visokim predstavnicima i uvijek smo se čudili da ako su toliko visoki zašto pobogu nisu išli košarku igrat' nego šta se po Bosni igraju tobožnjih predsjednika. I zašto, k vragu, svugdje imaju urede samo ne u Visokom?

Bilo je 1. maj i meso se na roštilju već peklo kad je u Jaovorlak ponovno došao crni passat.

"Ibro, Ibro", vikala je Hasanaginica i trčala dok se marama vijorila za njom poput zastave. "Ibro, Ibro", vikala je loveći dah.

"Šta je, Hasanaginice? Šta se događa?" upitah zabrinuto.

"Alija..."

Na sam spomen Alijinog imena ona studen u srcu još više stvrdne i jače probode. "Šta je sa Alijom?" upitao sam dok su se uzbuđenje, strah i radost isprepletali nutrinom poput duševne oluje.

"Pa došla je", reče Hasanaginica.

"Lepotice!" vikne Dušan, pusti ćevape da izgore i potrči prema autu. Ja sam krenuo za njim pa Hasanaginica za mnom, pa i Živkica, i Marica, i svi ostali.

Na prvi pogled automobil je bio isti, a na drugi sam uočio razliku. Ovaj je passat umjesto malih švicarskih tablica imao ove naše konfuzne bosanske, za koje ni NASA ne bi shvatila iz kojeg grada automobil dolazi. Sa prednjeg su nas sjedala umjesto dva Alijina zelena oka, promatrale crne oči pune sumnje, nevjerice i gađenja.

Zaustavio se passat pokraj Safetove česme, blizu roštilja sa kojeg se sada širio smrad izgorjelih ćevapa, na veliku radost okolnih muva i Hello Kitty koja je već bila zaboravila na belog zeca.

Iz auta su izašla tri muškarca u crnim odijelima i tamnim crnim naočalama. Jedan od te trojice otvorio je stražnja vrata auta, cijelo vrijeme unezvijereno promatrajući okolinu i nebo, kao da sa neba vreba neki opasni bosanski golub koji se, eto, baš odlučio posrati na njegovo novo odijelo. Iz automobila tada izađe proćelavi muškarac. On isto prvo napravi grimasu gađenja ogledavši se oko sebe, a onda ugleda nas još zapuhane od trčanja i izraz gađenja zamijeni lažni osmijeh.

"Hello. Zdravo. Živjeli ljudi moji", reče proćelavi muškarac.

"Koji ti je, bre, pa sad ovaj?" upita me Dušan kao da se ja dopisujem sa proćelavim. "Pojma nemam", odgovorim.

"Hello! Vi velkom ju. Dobro došli", diplomatski kaže Ante k'o da mu je ona bivša premijerka časove engleskog davala. "Ja sam Ante, a ovo je Jaovorlak", reče Ante i ispruži ruke u zagrljaj pa krene ka proćelavom, ali ga ostala trojica u crnom u tome spriječe.

"Okej, okej", reče Ante tobože pomirbeno.

"Drago mi je, Ante", reče proćelavi pomirujućim tonom kako bi ublažio situaciju. "Ja sam vaš predsjednik. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu."

"Pa i nije baš nešto visok", reče Dušan.

"Jebem mu sveca", reče Ante razočarano. "Izgleda da je Slovenac." "Idi, bre, Ante, pa di Slovenac može da bude precednik Bosne?"

"Da, da prijatelji. Ja kao Slovenac. Mi ćemo ovdje dovesti mir i Europu u vaša dvorišta."

"Pa da imamo prokletu avliju", pridodam ja.

"Ne, ne prokleto. Progresivno", reče visoki predstavnik i namršti se na Titov natpis na stijeni te nešto prišapće svojim ljudima u crnom. "Kad opet dođem, onaj natpis tamo ćete prefarbati i napisati moje ime", reče i pruži nam vizitkartu sa svojim imenom.

"Jok. Mo'š si mislit, brate, kako ću ja napisati tvoje ime", reče Dušan. "Molim? Molim?" upita visoki predstavnik.

"Ne razumem te, bre", reče Dušan. "Ja samo ćirilicu čitam."

"Oh, pa nema problema", reče visoki predstavnik. "Okrenite kartu, s druge je strane ćirilično pismo. No, no", nastavi visoki predstavnik. "Skupite se svi oko mene, hajde pozovite i ostale."

"Kako, bre, misliš ostale? Pa svi smo tu", reče Dušan.

"Molim? Samo vas deset?" u nevjerici upita visoki predstavnik.

"U planu je da se otvori kineska trgovina tu iza česme, a do tada smo svi tu", reče Dušan koji se baš bio namjerio na visokog predstavnika.

"Kineska trgovina?" oduševljeno će visoki predstavnik. "Jako dobra ideja. To je Europa i Europa vas želi. Samo morate ispuniti nekakve... ovaj... kako bih to rekao", na trenutak zastane, "da, sitne uvjete."

"Kakve sad uvjete?" upitah jer se ni meni ovaj visoki predstavnik nije činio baš simpatičnim.

"Pa, recimo ova vaša... hm, hm... se kaže bijela cesta? Tu treba napraviti autoput koji ćete poslije dati hm, hm, recimo Austrijancima u koncesiju."

"Šta li ga ovaj, bre, priča? Da nije neki Helgin rođo?" upita me Dušan. "Pojma nemam". odgovorio sam mu.

"Da, da Austrijanci", oduševljeno reče Ante.

"Eto vidite", reče oduševljeni visoki predstavnik. "A koja je vaša kuća?" upita Antu. "Ona tamo", reče Ante i prstom pokaže na svoju kuću pokraj moje.

"Jako lijepa kuća."

"Hvala vam, gospodine predsjedniče visoki predstavniče", reče Ante.

"Eto, upravo ćemo u vašoj kući napraviti poslovnicu Ljubljanske banke. A od ove kuće ovdje", reče visoki predstavnik i prstom pokaže na moju kuću, "napraviti ćemo veliki shopping centar. Hura!"

"Ovaj stvarno nije normalan", rekoh.

"A tako će vam doći i struja, i telefon, i kablovska televizija, i mobiteli i pametni mobiteli... Sve ćete to vi nama plaćati, ali prvo želim znati gdje su vaša djeca?"

"Ovdje nema djece", rekoh ljutito sjetivši se Alije. "Ah, baš šteta."

"A šta će vama, visoki predstavniče Europe", drhtavim glasom započne Hasanaginica, "naša djeca?"

"Meni? Meni vaša djeca ne trebaju. Vaša djeca trebaju Afganistanu."

"Pa gde ti je, brate, ta vukojebina?"

"U Aziji, prijatelji moji, i tamo se ratuje, a vjerujem kako svi vi znate što je rat. I vaša djeca za dobro Europe moraju ići u Afganistan braniti mir i čuvati vaše selo od neprijatelja."

"Jebate, ovaj je gori od onog garavog Amera", reče Dušan.

"Jes, jes", pridoda Ante "Collin je bio ovdje iz Amerike i mi sve znamo o prljavim talibanima."

"Pa dobro, bre brate", upita Dušan, "Šta ćemo mi da radimo u toj Europi?"

"Vi da radite u Europi, ha, ha. U Europi nema posla. Vi ćete ovdje saditi paradajz i krastavce."

"Mi ćemo saditi paradajz i krastavce?" zbunjeno ponovi Dušan "Ma, bre, to i sad radimo."

"Ah, ne, ne. Ne takve obične različite krastavce."

"Nego kakve krastavce?"

"Europske. Svi moraju biti identični i jednaki, kao i svi narodi u Europi. Kakav je prvi, takav je i zadnji. I nema više ćevapi da je jedan veći, a drugi manji. Mi smo u Europi i svi ćevapi moraju biti ravnopravni."

"Di je sad medvjed kad ga čovjek treba?", glasno se upitam.

"Ah, ne, ne medvjedi. Oni moraju u zoološke vrtove i onda ljudi plaćaju kako bi ih vidjeli. Sve je kapitalizam u Europi."

"A da mi, bre, ovog zavežemo za bunarče pa da i mi nešto zaradimo, ako neko uopšte i želi da ga vidi?" upita Dušan.

"Nije loša ideja", rekoh. "Nije loša ideja."

"A sada kada smo se dogovorili oko dolaska Europe u vaše selo nakon što ispunite sve te uvjete, za koje će vam trebati jedno deset do dvadeset godina, možemo se počastiti ovim vašim neravnopravnim ćevapima. Neka to bude umjesto prve rate članarine, prijatelji moji."

"Ibro, ubij ga, bre, ti da ja ne moram", ljutito reče Dušan. "Ma pusti ga", rekoh. "Ćevapi su ionako zagoreni."

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.

Oceni 5