Kakva buka?
Pokro3

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Svi cvrčki

Svi cvrčki Splitsko-dalmatinske županije sjatili su se na jedan bor ispod mog prozora. Deru li ga deru od jutra do mraka a ja ih uopće ne čujem. Čujem ih samo kad me netko nazove na mobitel i usred razgovora upita:"Kakva ti je to buka tamo? "

Onda ja oslušnem, pa pitam "Kakva buka?"

"Kako misliš, kakva buka? Ček, čovječe pa to su cvrčci! Pa koliko ih je to?! " E, ja tek tad, po prvi put toga dana, začujem cvrčke. A ima ih otprilike dvije tisuće na tom jednom stablu. Nekoga sa slabijim živcima bi mogli i ubiti.

Čudno, kako se zvuk koji volimo pretvara u nezvuk. U nešto što čujemo, ali ne čujemo. Ne čujemo jer uživamo. A uživamo jer čujemo. Komplicirano je za objasnit.

Svako ljeto vrijeme računam po cvrčkima. I nikad ne kažem "cvrčci". Cvrčki su to. Čvrknuti cvrčki. I držim se za taj nezvuk sve čvršće kako ljetni dani isparavaju. Na samom kraju ljeta strepim, je li cvrčak kojeg upravo slušam onaj zadnji? S tim se nikad ne mirim. Ta pjesma je dragocjena, stihovi su to o vremenima kad su ljeta trajala vječno, kad nitko nije znao da sunce škodi koži i kad nas majke na plažama nisu mazale ni sa čim i jedino što se mazalo bile su paštete koje danas više ne jedem jer nisu zdrava hrana. Mijenjam sve dane zdravog života današnjice za jedan nezdravi dan iz onih vremena. Samo jedan dan, tek toliko da se uvjerim da nisam to sve izmislila. Taj spokoj postoji danas još samo u cvrčkovoj pjesmi i ponekad imam želju pokrenuti inicijativu da se moja ulica nazove po cvrčkima. Zamisli da možeš reći "Ja živim u Ulici cvrčaka". Zavidio bi mi cijeli svijet. Dobro, osim onih koji kažu da su cvrčki buka. Ali s takvima ionako više ne razgovaram.

Oceni 5