Slučaj “Goran Bregović”: Sarajevska karta u jednom pravcu
Sarajevo

Photo: Bojan Mustur

Svi moji sinovi

U Pekićevom romanu Besnilo pukovnik Donovan najednom uzvikne „Neka sam proklet, ako razumem zašto Sloveni za svaki postupak razloge kopaju po nebu. Nikad sebi ispod tura. Uvek to mora biti nešto veliko i univerzalno. Nikad malo i lično“. U rečenom kriku hladnoratovskog špijuna nastalog iz pera poetičnog, a u socijalizmu kontroverznog srpskog romansijera i aristokrate među piscima, kako je književnik i esejist Mirko Kovač opisivao Borislava Pekića u svojim bilježnicama, krije se polemička i ironijska klica iz koje će izrasti tekst kojeg upravo čitate, poput nametljivog i na prvi pogled zločestog, ali vascijelom ekosistemu potrebnog mrijesta, postavljajući pitanja za čije odgovore palanačko društvo podno Trebevića možda još uvijek nije sazrijelo.

Navedenim književnim otklonom disidentski pisac rodom iz grada kojim teku Morača i Ribnica, opijen idejama lične slobode i odgovornosti, jednom naizgled banalnom replikom demistifikovao je ono što se najdobronamjernije može nazvati slovenskim fatalizmom, otkrivši svijetu kao takvom dopunu i transmisiju, uporedo preobražavajući priču koja se odvija na aerodromu Heathrow u pripovjedanje poetike. Taj odnos prema našem, najprije, unutrašnjem totalitarizmu ponukao je pisca ovih redova da se na trenutak učini Zborovođom koji, darujući mu ulogu Eshilovog Prometeja, gradu Sarajevu u retoričke svrhe postavi pitanje: „Daj otkrij, kaži nama jasno sada sve, rad krivnje kakve bog tebe popade i tako grdno, ljuto meće muke!“. Zašto si ti oduvijek i zauvijek posvađan sa svojim najvećim sinovima koji te oduvijek i zauvijek drčno napuštaju, noseći u sebi ravnodušnost ili averziju koje se kreću po osi od inkubacije do rasplamsalog bjesnila, onog pekićevskog? Zašto krivicu nikad ne tražiš ispod svoga tura, već odvajkada kopaš po nebesima, u njima tražeći tuđe zavjere, predrasude i mržnju?

Sigurno se pitate šta je konkretan povod za ovaj tekst. Prošlog utorka, u sklopu projekta Tri pisma iz Sarajeva, Goran Bregović održao je svoj dugo najavljivani koncert u sarajevskoj Skenderiji, nakon što je kiša onemogućila održavanje istog na mitskoj Bijeloj tabiji. Iako je koncert najavljen prije nekoliko mjeseci, zadah gnjevom obuzete javnosti sve više je zaudarao kako se datum koncerta približavao. Svakojaki napadi na gradske vlasti koje su potpisale organizaciju nastupa, one građane koji su najavljivali svoj dolazak na Tabiju te na samog umjetnika čije su kompozicije trebale ozdvanjati vratničkim zidinama, kulminirali su nekoliko dana prije koncerta kada je iskopano Bregovićevo gostovanje na beogradskoj Happy televiziji.

Njegovo višesatno gostovanje u emisiji Ćirilica nije zagolicalo maštu sarajevske kotline sve dok se na Youtube-u nije pojavio izrezani odlomak u trajanju od nekoliko minuta u kojem Bregović ironijski prepričava epizodu iz jedne beogradske kockarnice neposredno pred rat. Najprije, kao uvod u dogodovštinu iz hotela Intercontinental, nekadašnji frontmen Bijelog dugmeta opisao je zbilja nadrealnu scenu koja se odigrala prije mnogo desetljeća u sarajevskoj Skenderiji, kada se tokom premijere jugoslovenskog blockbustera Neretva jedan građanin pukom slučajnošću našao, sam samcat, sa drugom Titom pokraj pisoara javnog toaleta, nakon što je jugoslovenski maršal takoreći štrugnuo svome obezbjeđenju, pa je građanin instinktivno počeo aplaudirati najvećem sinu naših naroda i narodnosti dok je ovaj valjda mokrio. Nadovezujući se na ovu simpatičnu anegdotu koja je lako mogla nastati i kao neka Domanovićeva satira, Bregović je opisao kako se našao na recepciji kazina rečenog hotela s Radovanom Karadžićem, tada političkom zvijezdom u usponu i predsjednikom srpskog naroda Bosne i Hercegovine, kako mu je beogradska štampa tepala, pitavši ga „Kako stoji naša stvar?“

Odgovor je glasio „dobijamo ih sto posto“. Otkrivši ovaj sporni video isječak, sarajevska svjetina predvođena samoprozvanim intelektualcima koji, kao da su iskočili iz neke Andrićeve pripovijetke ili pak Papićevog filma „Kad te moja čakija ubode“, mašući dijelovima Bregovićevog intervjua datog Senadu Pećaninu prije petnaest godina kao što su nekoć Libijci mahali Gadafijevom Zelenom knjigom, započela je harangu na kompozitora putem društvenih mreža, smatrajući da se pitanje upućeno kasnijem ratnom zločincu i zlotvoru Karadžiću odnosilo na srpsku stvar, odnosno na rat. I da se ne lažemo, s pravom je pitanje moglo biti tako protumačeno da nije bilo uvodnika iz skenderijske ćenife.

Bregović je pak ubrzo odgovorio svojim napadačima, kazavši da se susret s nadripjesnikom desio godinu dana prije početka rata i da se razgovor nije odnosio na bilo kakvu srpsku stvar, već da su on i Karadžić zajedno kockali te da je samo htio saznati kako ih karte slušaju. Međutim, pitanje ostaje zašto je Bregović takvim dvosmislenim manirom opisao svoj kratki razgovor s Karadžićem, znajući da će time sigurno osloboditi zle duhove iz bosanske boce koji samo čekaju priliku da straše sve oko sebe. Odgovor na to pitanje, prožeto ironijom i autoironijom, može se pronaći u istom onom razgovoru sa Senadom Pećaninom kojim sarajevska svjetina na braniku Domovine maše.

Naime, Bregović u jednom od svojih odgovora Pećaninu ističe kako mu je bila strašna spoznaja da su Vuk Karadžić i Goethe drugovali po kafanama, da bi onda prvi odlazio kući i pisao pravopis, a da bi drugi sjedao i pisao Fausta. Bregovićev opis beogradske epizode, u kontekstu navedenog, predstavlja (ne)svjesni i autoreflektivni obračun sa filozofijom palanke kao personalni kontrapunkt koji, makar na nivou umjetnikovog egoizma, dijeli njega od cijenjenog sakupljača narodnog blaga kojem je sudbinski determinizam dodijelio ulogu narodnog prosvjetitelja, dok je Bregovićev ironijski otklon nužni diskurs sa svrhom rušenja učmalih opštih mjesta, uvriježenih i nedodirljivih svetinja i dizanja slobodnog pojedinca na pijedestal, sa kojeg smije sve, pa i sebe i svoje autoritete i njihove svetinje, ismijavati bez da mu se pripisuje zluradost. U kontekstu priče o Vuku i Goetheu, Bregovićeva (ne)svjesna dvosmislenost prilikom prepričavanja susreta je svojevrsni Mise en abyme postmodernog ozračja ili se makar tako može tumačiti.

Naime, Titov neplanirani susret sa pripadnikom radničke klase u klozetu sportske dvorane utkana je hićaja u samo tkivo Bregovićevog epizodnog ćaskanja sa Karadžićem – ćaskanja koje se, u svom reminiscenskom obliku i u svojoj metateksualnoj teatralnosti, pretvara u živuće pozorište pod rediteljskom palicom grotesknog Milomira Marića koji, ni kriv ni dužan, svjedoči eksteritorijalnoj polemici između sarajevskih duhova. Augusto Boal bi pozavidio Mariću! To je, dakle, jedan nadrealni igrokaz Babuška lutkica koje jedna drugoj iskaču iz utrobe, a kakav jedino postmoderna može otplesati i u kojem se granice stvarnog, misaonog i prećutnog pretapaju poput tempere na platnu, a u kojem bogohuljenje dovodi i oboljele od bjesnila do ozdravljenja, zatim do katarze, a naposlijetku i do slobode – no samo onda kada otvore oči i upiju svoj odraz u ogledalu.

S druge strane, možda sve date kvalifikacije od strane pisca ovih redova apsolutno nisu tačne i možda zaista samo učitavam sebe u tuđe postupke, no to opet ne mijenja ironijsku formu iskaza koja po svojoj prirodi ima otvoreni kraj. Čak i da je riječ o suludoj i površnoj potrebi za običnom provokacijom, mi to nikada nećemo sa sigurnošću moći znati, no možemo postaviti sebi jedno pitanje. Da je zaista sve tako, zašto bi se nekome uopšte javila potreba za neukusnom provokacijom i kakva je naša uloga u animiranju te potrebe?

Da li je ta hipotetska provokacija domaća inačica fenomena koji decenijama vlada u izraelskom društvu, po kojem se potomci druge, treće i četvrte generacije preživjelih žrtava nacističke Njemačke konstantno bave smišljanjem novih viceva na račun Holokausta, jer se jedino tako mogu nositi sa kolektivnom traumom svoje zajednice? Bregovića se redovno optužuje za navodnu indiferentnost prema svom rodnom gradu tokom njegove bestijalne opsade, no takav tekfirizam podrazumijeva postojanje univerzalno ispravnog i univerzalno neispravnog oblika patnje i saosjećanja, što nije i ne može biti slučaj.

Senad Pećanin je u spornom intervjuu čak otišao i korak dalje, ustvrdivši da bi Sarajevu bilo prihvatljivije da je Bregović sakupljao vodu iz pivare, dijeleći ratnu patnju sa svojim bivšim sugrađanima, nego što je u Parizu komponovao muziku. Riječ je o naizgled bezazlenom i emotivno nabijenom pokliču čovjeka kojeg je sudbinski vihor rata četiri godine bacao naokolo, poput jastučnice po palubi broda, da parafraziram Thomasa Manna.

Međutim,takav poklič eklatantan je primjer emotivne ucjene kojom samo sebi dovoljno Sarajevo, poput iskompleksiranog desetara koji se jedino ponižavanjem gušterova osjeća relevantnim, tobože naređuje svojim eminentnim građanima da se bespogovorno i s osmijehom na licu pretvore u zastavu kojom će svjetina mahati na sletovima i vojnim paradama, tvrdeći da tražena metamorfoza organske tvari u neorgansku predstavlja jedini vid iskupljenja i povratka u raju – tu ispraznu i mitsku floskulu. Možda pak ta hipotetska Bregovićeva provokacija upravo predstavlja njegov lični obračun sa ideološkim i identitarnim totemima klaustrofobičnog, samozaljubljenog i bolesno moralističkog Sarajeva koji zahtjeva od svakog žitelja i slučajnog prolaznika egzaltrirano ponavljanje mitova o isključivom i iskonskom pravedništvu, uz već navedeno vaskrsenje u obliku tkanine koja leprša u vjetru?

Moglo bi se, dalje, postaviti pitanje da li Bregović naprosto provocira radi provociranja ili pak uistinu jeste ono što se u postjugoslovenskoj stvarnosti naziva političkim Srbinom kojeg je te 1991. godine stvarno interesovalo stanje srpske stvari, kao što je mnoge sive eminencije današnjeg multietničkog Sarajeva zanimala isključivo bošnjačka stvar. Kako onda oni mogu demonizovati Bregovića, a ne uronuti u hipokriziju? Takvo polemičko pitanje, radi kojeg pisac ovih redova na sebe preuzima ulogu đavoljeg advokata, ma koliko bilo krivo postavljeno – a postavljeno je krivo, ogoljeva ne samo sukob Sarajeva i Gorana Bregovića, nego sve sukobe grada na Miljacki s njegovim odbjeglim sinovima, neovisno o epohi – a bog zna, bilo ih je mnogo.

Ti sukobi, transgeneracijski po prirodi uslijed silnih historijskih previranja, jedina su konstanta u društvenom životu Šehera. Mnogi kulturni radnici, umjetnici, književnici i mislioci od najvećeg značaja, prirodom svojih poziva egzistencijalno vezani za južnoslovenski kulturni i jezički prostor, napuštali su Sarajevo i odlazili u druge veće ili manje centre, danas eufemistički zvane, regije. Dakle, u sredine koje, u egzistencijalnom smislu, žive slične realnosti i boluju od sličnih boljki, a ne u zapadnoevropska ili sjevernoamerička društva blagostanja.

Jedni bi prešućivali razloge svoga egzila i rado prihvatali Ciceronov ideal Otium cum dignitate u njegovom sufijskom obličju, smatrajući da ne valja stražnjicom zatvarati vrata.

Drugi bi, napustivši grad za sva vremena, odano njegovali fatamorganu o svojoj sarajevštini tvrdeći da su, i pored odjavljenih adresa i višedecenijskog života u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani, zapravo nekim čudom ipak tu, dobrovoljno zauzimajući mjesto naturščika u monotonoj i samozabludnoj predstavi čaršije podno Trebevića.

Treći pak predstavljaju smrtnu opasnost po iluziju jer svojim odlaskom i progovaraju. Na njima se lome koplja i protiv njih se izdaju varoške fetve. Svaka njihova kritika svog nekadašnjeg doma, njegovih mitova i zabluda, njegove učmalosti i zatvorenosti, njegovih svetinja i ethosa, njegovog jednoumlja i samozaljubljenosti izaziva lančanu reakciju duhovnog bjesnila pandemskih razmjera i horskog mesijanizma koji u svemu progresivnom i pluralističkom vidi opasnost po savršenu ravnotežu svijeta i nebesa. Tada selimovići, opčinjeni polnim organima svojih supruga, bivaju vrbovani od strane mračnih sila, dok andrići u potpunosti oslobađaju svoje unutaršnje Iblise, stavljajući se u službu neprijatelja. Tada su bazdulji potkupljeni krvavim dukatima, a kusturice umiru usamljeni, kako bi im dvojnike neko zasadio nama pod nos. Poput ljubomornog muža koji uvijek sumnja u suprugino nevjerstvo, Sarajevo konstantno dovodi u pitanje čast onih koji se s njim ne slažu, učitavajući u takvo neslaganje opasnost po sebe i poredak.

Taj fenomen neodoljivo podsjeća pisca ovih redova na epizodu iz romana Idiot u kojem Dostojevski opisuje romanesknog nadritumača Biblije koji, na zaprepaštenje kneza Miškina, skakavce iz apokalipse vidi, ni manje ni više, nego u pojavi željeznice – tog gotovo mitskog prevoznog sredstva kojem je prije mnogo, mnogo godina Veselko Tenžera posvetio divnu kolumnu. Ti otrcani i drndavi strojevi dostojni da ponesu Dantea u pakao, a gasterbajtera u pečalbu nekad su služili kao čarobni sag, razvozeći nas u naše sudbine jer se većina ljudi rodi na krivom mjestu, pisao je Tenžera koji je u istom dahu, gracioznim potezima pera kojim bi pozavidili i najučeniji dvorski kaligrafi od davnina, opisivao povratak odbjeglih sinova u svoje zavičaje – makar na godišnji odmor.

Nije grijeh reći da, za razliku od slavonskih sela čije izgnanike Tenžera opisuje nagnute kroz prozor u iščekivanju rodnoga kraja, Sarajevo previše često i za sva vremena ostaje bez svoje misleće djece. Da li nam kupljenom kartom u jednom pravcu ta djeca poručuju da im je okus prokletog ruma za ćorkane ovog svijeta naprosto gorak?

* Sa dozvolom glavnog urednika, tekst prenosimo sa portala Prometej.ba

 

Oceni 5