Svi naši šesti aprili

Šesti april 1941. je, to je već svaki osnovnoškolac u Jugoslaviji znao, a uglavnom to znaju i postjugoslavenski školarci, označavao datum početka njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Točnije, tog dana je, kao reakcija na demonstracije od 27. ožujka i napuštanje Trojnog pakta, Hitler odlučio u svoje ratno djelovanje uključiti i Jugoslaviju. Posljedice tog čina su nam svima poznate, ma koliko ih različito interpretirali, pri čemu su najgore vezane uz pojavu aktivne kolaboracije s fašističkim okupatorima i njihove do tada nezamislive zločine, a najbolje uz pojavu partizanskog amtifašističkog pokreta, koji je održao ideju humanosti i međusobnog povjerenja između jugoslavenskih naroda u momentima kad to nije bilo nimalo jednostavno. To ga je dovelo do pobjede i pokušaja izgradnje jednog drukčijeg i boljeg svijeta.

Možemo sada iznova oživljavati tezu o tome je li Hitlera taj napad usporio u planovima sa SSSR-om i konačno ga odveo u poraz na Istočnom frontu pa i u samom ratu, no to nije tema koja nas ovdje zanima, jer nas priča o tom datumu vodi dalje, sve do Sarajeva. Šestog aprila 1945. je, naime, taj grad oslobođen od fašizma i slavljenje tog datuma se u Sarajevu održalo sve do danas, unatoč temeljito izmijenjenom kontekstu. Upravo iz tog razloga i danas pratimo prijepore oko Šestoaprilske nagrade i uočavamo razinu do koje se sve skupa urušilo u međuvremenu.

No, simbolika 6. aprila bitno je vezana i uz posljednji rat u Bosni i Hercegovini, budući da je tog dana ta zemlja međunarodno priznata od strane tadašnje Europske Zajednice, a današnje Europske Unije, a istog dana je u dva najveća i simbolički najbitnija grada, Sarajevu i Mostaru, počeo istinski rat. Točnije počeo je napad ostataka JNA i srpskih nacionalističkih snaga na civilno stanovništvo koje je ostalo živjeti u dijelovima oba grada koje ovi nisu kontrolirali i na samu ideju života u urbanoj sredini kao takvog.

Bez obzira na bitne sličnosti između ova dva slučaja, postoje i značajne razlike. Prva je da Sarajevo nije imalo drugi rat i uspijevalo je, ne zaboravljajući pritom zločine nad srpskim civilima koji su ostali u gradu od strane zaštićenih kriminalaca rata, održati ideju o zajedničkom otporu nacionalističkoj logici i agresiji. Ta se ideja sarajevskog ratnog zajedništva pristojnih ljudi unutar grada, barem djelomično održala i do danas, unatoč činjenici da se bošnjačka nacionalistička politika ozbiljno trudi da je potpuno neutralizira. S druge pak strane, iako je rat u Mostaru imao gotovo isti početak, HVO je na njega bio itekako spreman pa je čak za pet minuta preduhitrio napad JNA, no to je manje bitno. Puno važnije je da se Mostaru, nakon prvog rata, koji je podsjećao na situaciju, desio i drugi, između HVO-a i Armije BiH, koji ga je do temelja uništio i na jako duge staze onemogućio izgradnju normalnog gradskog života, svodeći međusobno povjerenje njegovih građana na minimum. Puno sam puta pisao o presudnoj moralnoj odgovornost HVO-a za definitivno uništenje Mostara i o stvarnim i simboličkim pucnjima HDZ-ove politike u sve simbole tog grada, Stari most, Velež, Partizansko groblje, pa nema smisla da se još jednom ponavljam.

Danas, kad je rat ostao desetljećima iza nas, ali i dalje presudno oblikuje stvarnost u kojoj živi današnja Bosna i Hercegovina, izgleda zanimljivo vidjeti kakva je ta stvarnost, ili preciznije, duh kojeg šestog aprila lebdi nad njom? Paradoksalno je da je Mostar, unatoč nezamislivom i kompletnom užasu, ostao istinski, u demografskom smislu, višenacionalna sredina, dok sa Sarajevom to nije slučaj. Istovremeno, na pojavnoj razini, ideja antifašističkog zajedničkog otpora zlu u Mostaru egzistira u malim enklavama ljevice i rasutih pojedinaca, dok u Sarajevu formalno preživljava u vodećim institucijama, ne vodeći računa o supstanci te ideje, koja u logici nacionalističkog društva nestaje.

Tako zemlja, nažalost naviknuta da ju se šestog aprila brutalno napada, još uvijek nije našla načina da antifašistički duh tog datuma iz 1945. bude taj koji će presudno obilježavati njezinu stvarnost.  Dok god ne bude tako, preostat će nam samo da evociramo uspomene na jednu samosvjesnu zemlju u čijem grbu su stajali tvornički dimnjaci, kao simboli vjere u progres, a koja danas ne proizvodi praktično ništa, doli sveopćeg beznađa i konstantnog egzodusa onih koji imaju gdje, a ne vide da će im ikad biti bolje tu gdje jesu.