Svi smo mi izbjeglice

Kada sam navečer stigao iz Poznana u Berlin požurio sam na Prenzlauerberg gdje ću spavati kod prijateljice, jer sam ujutro imao rani avion za Tuzlu. Bilo je ledeno vrijeme, puhao je snažan vjetar i podsjećao me da sam se samo nekoliko dana prije Berlina pržio na plažama Bodruma i grčkog ostva Kos.

Prvi put sam se Berlinom vozio tramvajem, jer inače koristim U-Bahn ili S-Bahn. Tramvaj je vozio direktno do ulice gdje sam trebao prespavati nekoliko sati i odakle sam trebao započeti povratak kući nakon mjesec dana tumaranja bijelim svijetom. Nakon višegodišnjih putešestvija više ni ne znam gdje mi je dom. Tamo gdje mi je laptop i jutarnja kafa iz moke.

Muški par je sjedio ispred mene. Jedan je bio njemački plav a drugi smeđ. Smeđi je nježno naslonio glavu na rame plavog partnera, ovaj ga je zagrlio dok se tramvaj sporo vukao meni nepoznatim berlinskim ulicama, jer tramvaj otkriva sasvim novi nadzemni grad. Onda sam izišao iz tramvaja i stajao na raskrsnici pogledom ciljajući naziv ulice na putokazima i ugledao lice i kosu mladića koji mi je išao u susret. Zaista je izgledao kao varijacija Isusa Krista s dugom kosom u dredloksima, obučen u dugu haljinu od organskog materijala. Šetao je bosih nogu, iako je bilo hladno čak i ako hodate u tenama.

Moj slučajni jaro, berlinski Isus, odlazio je svojim putem. U njegovom hodu je bilo nečeg ležernog i samopouzdanog, ali sam se sjetio da jaro-Isus nije stražario na minus 20 stepeni Celzijevih kao što sam ja stražario na Padežu kada je od hladnoće pucalo drveće. U ratu nisam volio nositi vunene kape pa sam stražario gologlav slušajući kako puca grab i bukva na smrznutom ratištu gdje je svaki dan bio dug kao biblijski stih, pun smrti koja je vrebala svake sekunde.

Tako mi je rat uskratio mogućnost da bos hodam berlinskim ulicama u mračne sate prije ponoći kada gradom fijuče ledeni vjetar sve tamo od Rusije i iz pravca Sjeverne polarne kape. Svakom njegovo iskustvo ili neiskustvo.

Kada sam konačno prijehao u sarajevsku bus stanicu i tu je bilo hladno, plus je padala pretpotopna kiša a znamo da ona ne staje tako lako, sve dok se ne desi biblijski potop i dok čovječanstvo ne bude restartovano onim bićima što su preživjela na Nojevoj barci.

Nije bilo teoretske šanse da mi se iko javi na telefon svih taksi službi čije sam brojeve imao u imeniku mobitela. Činjenica kaže da svaki put kada zapada kiša u Sarajevu nećete moći nazvati taksi. Ne znam zašto je to tako ali to smo odavno prihvatili kao datost, isto kao što je datost da je sutradan, nakon potopa, u mojoj ulici nestalo vode baš kada sam se spremao pod tuš. Fatum, jebiga.

Kiša je padala ukoso. Kisnući pod pleksiglasom bus stajališta vidio sam takozvane migrante kako spavaju pod tendom terase napuštenog grila. Morao sam ući u odvratnu zgradu bus stanice da bih otvorio veliki kofer i izvadio kišobran, jer je bilo suđeno da ću sa dvadesetak kilograma stvari na leđima, u rukama, morati pješačiti dva kilometra po orkanskom pljusku. Još sam morao sve to uzvući uz skoro devedeset stepeni nagiba u svojoj ulici. Nagib je bio dug pola kilometra.

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga.

Nije bilo druge nego pješke kući, pomislio sam da je to mala žrtva u odnosu na to šta sve doživljavaju ovi nesretni ljudi. Prije toga, kada sam čekao da bus krene iz Tuzle, vidio sam jednu putnicu kako izlazi iz busa, kupuje hranu i daje je nekim putnicima za koje sam mislio da su turisti iz Irana. Onda im je ista putnica dala i novac. Mlada, crnokosa djevojka, koja me licem podsjećala na kurdske borkinje iz Rojava pustinje, isprva je rekla na engleskom da oni imaju dovoljno novca, da bi zatim uzela novac. Bili su to nevjerovatno prijatni ljudi; djelovali su uglađeno, lica su im bila pametna, pokreti smireni.

Kada smo stigli u Sarajevo gledao sam kako su obučeni, i teško mi je bilo pojmiti da su izbjeglice sve dok nisu izvadili ruksake iz prostora za prtljag u busu. Ruksaci su bili blatnjavi i puni stvari. Onda su sjeli u taksi i nestali. Razmišljao sam o vlastitim predrasudama spram izbjeglih ljudi, jer sam im zagledao odjeću. Onda sam izašao na kišu i odlučio vući stvari po najvećem pljusku, znam da je to bilo glupo, ali drukčije se nisam mogao solidarisati s njima, i drukčije se nisam mogao sjetiti da sam i sam bio izbjeglica skoro četiri godine. I da veća muka od te ne postoji na kugli Zemaljskoj.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana