Feljton: O književnosti i piscima (15)
Mobi Dik

Photo: lithub.com

Svijet koji uzalud teži apsolutnom, a plovi ka svojoj vlastitoj katastrofi

Márquez, Gabriel Garcia

Mnoge meni drage knjige čitao sam više puta, sve mislio nešto će se drugo desiti, zapazit ću nešto što ranije nisam, a ponekad priželjkivao i da se sam tok priče promijeni, naročito da se priča drugačije završi. Tako je bilo i sa Márquezom. Njegovu knjigu 100 godina samoće čitali su mnogi, a onda je rado jedni drugima prepričavali, „Sjećaš se kako je...“, „A zar nije divno...“, rijetko kada su ljudi toliko zajednički, „kolektivno“ uživali u dogodovštinama jedne knjige. Osobina svakog velikog djela je da ostaje trajno otvoreno za interpretaciju, a osobina svake zanimljive priče da se uvijek nanovo može pričati. Književno djelo je pogodno za priču, prepričavanje, verbalno artikuliranje. Rado i lako s njim komuniciramo, a i drugom o njemu kazujemo. Zanimljiv sadržaj knjige lako i rado postane sadržaj konverzacije. 100 godina samoće je takva knjiga. Druge knjige su obično imale nekoliko značajnih, lijepih ili dramatičnih momenata; ova je bila niz nevjerojatnih priča, mozaik čudesnog, magija jednog svijeta, čudo jedne kulture. Márquezovo pisanje je sve što je prava komunikacija: lijepo, zanimljivo kazivanje, osvajanje pažnje sugovornika i točna slika doživljaja. 100 godina samoće jest zbirka zgoda i anegdota. Piščevih, mjesnih. Macondo, mjesto u kojem se sve događa je izmišljeno mjesto, premda mi je bilo stvarnije od mnogih stvarnih. Svako izmišljeno mjesto je autorova pozitivna ili negativna slika utopijskog. Tako je i u Márquezovom slučaju. Književnost je moguća realnost koja se još nije ili već jest desila. Márquezova slika i život imaginarnog mjesta slika je mogućeg mjesta i njegovih stanovnika, stvarna utopija i utopija u stvarnosti. Jest u pitanju magični, ali također realizam. Kasnije su drugi pisali slične priče, ali su često bile lažne, neuvjerljive, jer su bile bez temelja, jer se nisu nikome, nigdje dogodile, a i kada jesu nije bilo Márqueza da ih opiše.

May, Karl

Bio je na „divljem Zapadu“ (i ja i sva djeca iz mog dvorišta s njim), nema koga tamo nije susreo (i mi s njim), kakvim sve avanturama i čudesima svjedočio (tako smo i sami sve „doživjeli“ i „saznali“), nema kroz koju preriju nije jahao (i ja s njim, pa bih jedva u školu poslije stigao). Tek je kasnije otkriveno da se to sve dogodilo u mašti, u stanu pisca, adresa ta i ta, Njemačka. Baš kao što se u domu dogodilo i ono mnogo ozbiljnije, dalekosežnije putovanje, onog učenog profesora, dr. Immanuela Kanta. Daleko se može od kuće doći, rekao je treći, još ozbiljniji pisac i mudri kancelar, također Nijemac.

Melville, Herman

Napisao je mnogo dobrih knjiga. Za njegova život su se slabo prodavale. To je sigurno jedan od razloga što je kao pisac u Americi, svojoj domovini, dugo bio gotovo potpuno zaboravljen. Ja sam najprije čitao Billy Buda, potom Pisara Bartlebyija i nešto slabijeg Sljepara, ali većina čitatelja Melvilla zna i pamti po jednoj knjizi, po Moby Dicku, po priči o bijelom kitu, odnosno po priči o potrazi i potjeri za velikim, moćnim bijelim kitom. Po modelu postojećih osoba ili stvarnim događajima nastala su neka čuvena djela. Takvo djelo je priča o Robinsonu Crusoeu, takva je i priča o podvojenoj ličnosti doktora Jekylla i gospodina Hydea, u Tolstojevom susjedstvu su živjele ličnosti koje će postati likovi u njegovim knjigama, a i bijeli kit je postojao. To ove priče svakako čini barem dijelom uvjerljivim, premda estetsku istinitost tih djela možemo nadasve zahvatiti daru njihovih autora. Melvillova priča o Moby Dicku, zasnovana na piščevim osobnim iskustvima pomorca (koja je drugi veliki pisac-pomorac, Conrad, smatrao slabim) i svjedočanstvu jednog pomorskog kapetana, čiji je brod napao i uništio „bijeli kit“ („I ja jedan ostadoh, da ti javim“). Melvillova priča je nadrasla i njegovo osobno iskustvo, i iskustvo nesretnog kapetana. Nadrasla, i postala priča o sudbonosnom, neminovnom, apsolutnom. Sve je u tom romanu dvostruko: opsesivna, a manijakalna ličnost kapetana Ahaba, veličanstveni, a strašni bijeli kit, profesionalna, a okrutna posada, koja je cijeli narod na moru, koju vodi uzvišeni, a demonski zadatak, strasni i zato sudbonosni lov.

Jedna vrlo obrazovana gospođa mi je rekla da je Moby Dick zapravo isključivo „muški roman“ (možda čak suviše „muški“!), ona prema njemu nema nikakav odnos. Ja sam pak volio tu dramatičnu priču, mnoge likove, neki su me rastuživali, neki nasmijavali, volio sam i jezik tog kolosalnog romana i shvatio da dobro vladam engleskim kada sam počeo razlikovati sve vrste engleskog koje se u njemu govore (stručnjaci nabrajaju šesnaest vrsta engleskog koji se govori i upotrebljava u knjizi), jezik koji svaki put karakterizira osobu, klasu, sredinu... Posebno me fascinirao Ahab, glavni lik ovog romana, ali je to ipak jedini roman o kome počeh i sam misliti drugačije kada spoznah što se zapravo dogodilo, kada saznah da je u stvarnom događaju, po kojem je roman građen, bila u pitanju ženka kita, koja je od napadača štitila svoje mlade, za njih se prepala, u samoobrani na njih nasrnula i na kraju proganjala svoje gonitelje, sve dok ih nije potpuno uništila.

Ali, taj podatak ne čini ovaj roman manje u njemu samom velikim. Melville je izgradio sebe čitajući Bibliju i Shakespearea. I u njegovoj priči o bijelom kitu ima nešto biblijsko, nešto od starozavjetnih priča o ljudskom udesu. Takav je i centralni, a negativni junak ovog opširnog romana, kapetan Ahab, taj Macbeth mora (zato ga nikako nije trebao igrati na filmu izgledom dobroćudni Gregory Peck, puno je kasnije bio bolje izabran Patrick Stewart, inače vičan u tumačenju Shakespearovih likova), Ahab koji je zarobljenik svog vlastitog ega i nakupljenog zla, svoje želje za osvetom i opsesije bijelim kitom, koja postaje i opsesija samog pisca, a u nekom obliku može biti i čitateljeva. Ovaj kapetan je slika mnogo čega: opsesije, đavoljeg u čovjeku, zloće oštećenih, čovjeka koji hoće da vlada i pritom uništava svoj okoliš, despota koji sve žrtvuje eda bi ostvario svoj naum... A cijela ova knjiga je cijeli svijet na moru, cijela jedna zajednica, svijet koji uzalud teži apsolutnom, a plovi ka svojoj vlastitoj katastrofi. Kada to pomisli, čitatelj stane: je li Moby Dick priča o nemoralnosti progona, o okrutnosti i odvratnosti ljudske želje za posjedovanjem, otimanjem i vladanjem, je li to priča o nerazumijevanju naše prirode, priča o našem svijetu, koji neumitno juri u svoju vlastitu propast?

Modiano, Patrick

Za njega sam po prvi put čuo u Parizu, od mog susjeda, koji mi je rekao da je gospodin Modiano „ugledan u našem kraju“, pa je brzo dodao „on je pisac, dobio je i nagradu“, a to je značilo poseban, pametan, značajan. Otišao sam u obližnju knjižaru i kupio dvije Modianove knjige, Trg Étoile i Noćnu smjenu, pročitao drugu isti dan, dosta mi se svidjela, mada sam nekako mislio da je Danilo Kiš njemu u pisanju sličan, ali bolji. Poslije sam čitao i Mali dragulj. U svim Modrianovim knjigama osjetih isto: da su sve tuge koje čovjeka zadese, sva turobna raspoloženja i sva spoznaja o ljudskoj ranjivosti eho osobne prvobitne rane; što nam je u djetinjstvu oteto, što nas je tada povrijedilo, tada ranilo, nikada ne prestane da tišti. Zato sam mislio da su njegovi junaci emocije, a ne osobe.

Modiano je prije koju godinu dobio Nobelovu nagradu, Francuzi nisu krili zadovoljstvo i osjećaj ponosa, siguran sam da se i moj nekadašnji susjed, ako je još živ, hvalio kako za njega odavno zna, čitao njegove knjige još u doba generala de Gaullea. Nedavno je jedan pisac, Kazuo Ishiguro, Japanac koji živi u Londonu i piše na engleskom, također dobio Nobelovu nagradu. Malo ljudi je za tog pisca ovdje, u Londonu, u Engleskoj uopće čulo, ni novinari nisu o njemu mnogo pisali, svi odreda mnogo više brinu o lokalnim i financijskim pitanjima, a još više o konačnom razlazu sa Europom, o događaju koji bi trebao da se dogodi, a ne može.

Oceni 5