Odlazak iz Beograda, uklete zone
Pokris 09 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Svijet mržnje i šovinizma

Prošle sam zime rado čitao knjigu Klausa Manna Prekret­nica, mada je ovo godina kada sam malo čitao i malo pi­sao. Ostao sam bez radnog stola, bez pisaćeg pribora, bez svoje biblioteke, a što je najgore nisam nalazio smisla u pisanju, niti duhovne potrebe, pa čak ni utočišta i bjekstva od ove stvarnosti. U poslednjem sam času umakao goni­čima u Beogradu. Poruka da sam dospio na listu "Z" (za­klati) nije me uznemirila, jer sam znao da srpske vlasti ko­riste sve metode za širenje straha, ali me porazila činjenica da književnici sudjeluju u tim opasnim igrama.

Nisam nikoga obavijestio o odlasku, odluku sam do­nio na prečac. Bila je to studena noć u prosincu prošle go­dine. Putovao sam autobusom preko Mađarske punih dvanaest sati do Ljubljane, a odatle vlakom do Kanfanara. Unajmio sam stan u Rovinju, a i danas ne umijem odgo­netnuti zašto sam izabrao baš taj gradić u koji ranije nisam dolazio. Tko zna, možda ću to jednom temeljito objasniti, ali tu sam se osjetio sigurnim unatoč čestih uzbuna, za­mračenja i nadlijetanja srpskih aviona. Tu sigurnost pro­našao sam i u sebi samom, u osudi zločinačke armije, u svom stavu prema žrtvi na čijoj sam strani bio odmah.

Osjećao sam se bolje čim sam se odmakao od onog svijeta mržnje i šovinizma, a našao se u ozračju istarske to­lerancije i blagodati prirode. Pisao sam u dnevniku da mi je dobro, iako sam bio očajan, jer sam svakodnevno gle­dao prizore patnje i rušenja, a znao sam da je jedan od stratega ovog pakla književnik Dobrica Cosić, sadašnji predsjednik države koja ratuje. Milošević je samo mahnita glava, „demon popularnosti", kako bi rekao De Rugemont.

Kada mislim o Beogradu, o srpskom duhu općenito, uvijek se prisjetim Radomira Konstantinovića koji je još sedamdesetih godina pisao o „konfuznoj i nedorečenoj poetici srpskog nacizma". Moglo bi se još govoriti o „mi­stici zla", o paklenskom stroju koji djeluje na povijesnom planu, a izrađen je u laboratoriju SANU, od vječne tvari koja u sebi nosi „politiku krvi". Berđajev je jednom rekao da one narode koje pokreću takvi „demoni poslanja" da na svom putu čine zločinstva i nasilja, da svijetu donose nevolje i patnje, čeka imanentna kazna.

Srpski pisci, čast iznimkama koje se mogu na prste nabrojiti, pokazali su svu mizeriju duha, postali su ideolozi i slijedbenici te užasne i nemoralne „vladavine plebsa". Književnici su sve više u službi vojnog režima i policije. Onaj detalj kada su srpski pisci stigli vojnim transporterom u Sarajevo na intelektualni skup Srba, ulazi u povjest kao slika duhovnog stanja te inteligencije. Dobrica Ćosić podr­žao je svoje sljedbenike na tom skupu, poslao im pozdra­ve i čestitke, a usput ukorio Muslimane što ne prihvaćaju srpstvo. Samo dan-dva kasnije, Srbi su izvršili masakr nad Muslimanima u Bijeljini. Otada se, naočigled bespomoćne Evrope, provodi plan genocida nad Muslimanima i Hrvati­ma. Mislim da je točna misao jednog historičara da oni na­rodi koji nemaju volje da budu istiniti, nisu ništa drugo, gledano s duhovnog stajališta, do barbari. Srpska inteligencija nema volje za istinom.

Kako više nemam vlastiti radni prostor, onda sve če­šće nosim u torbi kakvu knjigu i notes, čitam u kavani ili vlaku, u nekoj čekaonici, a tek povremeno i nedovoljno i u ovoj unajmljenoj tmurnoj sobi, ali mi je ostala jedna sta­ra navada potcrtavanja pročitanog što mi je sada dobrodošlo. Bilješke i zapisi na marginama knjiga i malih notesa ovdje su mi cjelokupna dokumentacija kojom raspolažem. Nisam navikao pisati bez knjiga, kao što ne umijem čitati bez pisanja. Pa ipak, pronalazim ponešto u tim bilješka­ma, neke datume i susrete; to ću jednom srediti i pohrani­ti za neka mirnija vremena.

Ako se sada osvrnem na ove posljednje četiri godine mog osobnog angažiranja, bilanca je više nego jadna. Ka­da su jednom pitali književnika M. Vargasa Llosu što mu je donijelo političko angažiranje u borbi za principe demokratije, odgovorio je: „Ništa osim uvreda i iscrpljujućeg života." Mene prijetnje nikad nisu brinule, ali me nemoć sve više obuzimala. Ne vjerujem da sam bio klonuo du­hom, ali me sila gađenja bješe nadvladala. Možda bi sada trebalo osjećati krivnju što se ovdje napajam prozračnošću istarskog neba dok moji drugari u Beogradu, oni malo­brojni istinoljupci, iščekuju neku vrstu apokalipse. Začu­do, nemam grižnje savjesti. Činio sam što sam mogao, be­zuspješno sam se suprotstavljao, pokušao napasti mitove i zablude srpske politike, a sada mi još preostaje da se di­stanciram od te sramne stvarnosti, od cjelokupnog života te patološke države.

U Prekretnici Klausa Manna potcrtao sam rečenicu u kojoj pisac izražava gnušanje prema svemu što je imalo neke veze s Njemačkom, „jer sve je postalo neugodno i zastrašujuće". Takvi su bili i moji osjećaji, ali sam vjerovao da su prolazni. Ležao sam u tmurnoj hladnoj sobi slušaju­ći zavijanje sirena za zračne uzbune. Prisjećao sam se Be­ograda, mnogih prijateljstava, druženja, bančenja, kućnih posjeta, sijela, a onda sam za utjehu zapisao jednu rečeni­cu Jeana Delumeaua: „To je sada samo vrijeme koje se udaljava." Za mene još i ukleta zona iz koje sam umaknuo, ali ne za spas života, već za spas duše.

(„Novi Vjesnik", 16. maj 1992)

*Iz knjige "Bodež u srcu"

Oceni 5