Svjetlucaj vlastite duše

Američki dirigent i pedagog Michael Tilson Thomas rekao je jednom da je na pitanje „koja su nam tri omiljena kompozitora“ nemoguće odgovoriti: Bach, Mozart i Beethoven.

Ovu rečenicu, duhovitu a istinski duboku zapravo, ne bismo trebali objašnjavati, onako kako se ne objašnjavaju čak ni uspjele dosjetke, briljantni vicevi, a pogotovo ne velike, epigramatski sabijene mudrosti. Bukvalnošću objašnjenja umanjila bi se i nagrdila nepovratno i ljepota izraza i inteligencija izrečenog, pa makar i po cijenu da se ne shvati odmah. Neka ostane na razmišljanje, zato.

Ali ako bih, sasvim osobno, morao izabrati jednoga, Ludwig van Beethoven bio je oduvijek taj jedan, izabrani, najviše “moj” od svih skladatelja. Ova rijetka obljetnica, godišnjica od četvrt milenija rođenja (16. XII 1770 – 26. III 1827), dvjestogodišnjica je bila 1970, slučajno godine kad sam se rodio, zato me natjerala da nešto napišem i izazvala jednu dvojakost: potrebu da se nešto kaže o kompozitoru na ovakvu rijetku priliku u ljudskom vijeku. No, potrebu u isto vrijeme da se ne piše akademski i odmaknuto, nego iz osobne neke točke, želju da se nešto podijeli, a u isto vrijeme ta je želja donijela neobičan i paradoksalan osjećaj nelagode i uzmicanja, zazor od toga da se nešto tako delikatno stavi pred ljude. Ipak, pretegnulo je prvo. Pa neka bude onda.

*

Ova zemlja inače nije dosad imala sreće s godišnjicama tri najveća kompozitora u historiji čovječanstva, s tim “Svetim Trojstvom” muzike. Mozartova godina, dvjestogodišnjica njegove smrti, pala je od svih datuma baš u 1991. Tako, u godini kad su ovdje gorjeli gradovi, svijet je posvuda slavio i izvodio, divio se toj apsolutno savršenoj ljepoti muzike, stotinama čudesnih, delikatnih, formom savršenih djela jedne neobjašnjive pojave, tog od Boga dodirnutog djeteta – Amadeusa uostalom, “onog od bogova voljenog” – od onih ličnosti koje su izraz najvećeg mogućeg dometa čovjeka i čovječanstva, a što jednako tako potvrđuju svoju vlastitu potpunu jedinstvenost, razliku od svih, osobnost i talent koji kao da nisu s ovoga svijeta.

Od te godine, Mozartove, koju je čak i Arsen u svojoj istoimenoj pjesmi potresnom tekstualnom i muzičkom gestom obilježio, uvijek sam imao osjećaj da nam je svijet – zapadni svijet to jest, onaj kojem je Mozart pripadao prije nego je postao univerzalni simbol muzike – svijet tada u samom zenitu historijskog trijumfalizma, nesvjesno pokazivao da smo od tada otpali od njega, da smo izgubili onaj ključni dodir i sponu s civilizacijom. Jer kad se po La Scali, Metu, Covent Gardenu, Concertgebouwu, dvoranama od Tokija do Buenos Airesa, od Helsinkija do Cape Towna, Moskve i New Delhija, izvodi “Čarobna frula”, “Le nozze di Figaro”, 40. i 41. Simfonija, koncert za klarinet i klavirske sonate, a usred Kontintenta, na nekoliko sati od Mozartova dva grada, gori sve, onda se tu prekinulo nešto što je teško i objašnjivo po posljedicama i još teže da se takvo prekinuto opet sastavi, čak i kad izgleda drugačije, i da sve zaliči opet na vrijeme kad je sve bilo dio jednoga.

Za pet godina bit će godišnjica rođenja Bachovog. Vidjet ćemo gdje ćemo mi, kultura i civilizacija biti tada.

Za ovu pak, 2020., kad na današnji dan upravo pada 250. godišnjica rođenja Ludwiga van Beethovena, svijet se pak dugo spremao, kao nikad u recentno vrijeme. Očekivalo se da će se po čitavom globusu izvoditi u najrazličitijim kontekstima, najinventivnijim i rutinski-retoričkim, obaveznim i voljnim jer svjesnim ogromnosti Djela i čovjeka, važnosti datuma, da će dijelu publike koja voli muziku, bavi se kulturom ili je prati, Beethoven maltene (iako je to nebitno i sporedno) izlaziti na uši tokom 2020.

I onda se sručilo i slučilo po planetu ovo što vidimo, i s čim se ovako mučno i naporno i opasno i dosadno maltretiramo evo već najveći dio godine.

Sve je otkazano, koncerti i izvedbe, simfonije i klavirski recitali, svečanosti i simpoziji.

Ima neke ironije u tome, ali ima i dublje, snažnije poruke da je ta godišnjica Genija “pokvarena” borbom za preživljavanje, pa makar to bila borba s jednim tupim, nezanimljivim virusom koji je paralizirao svijet kao nijedna druga stvar još od svjetskih ratova i bolesti. Pa čak ni tada.

Jer Beethoven, i to je jedna od suštinskih razlika s Bachom i Mozartom, znači i uvijek je značio i to – borbu. U najreduciranijem, što znači ne apsolutno preciznom i poopćenom obliku, ako se može izreći u odnosu na drugu dvojicu: Bach, i sam zvan “Starim zavjetom muzike”, kao istinski vjernik zna da je svijet napravljen na božju sliku i njegove ingeniozne inovacije odvijaju se unutar postavljenog sistema, društvenog, religijskog, metafizičkog – i muzičkog. Mozart je apsolutna radost, neprestana afirmacija života, ali i stalno prisutan strah od zemaljskog života i njegove ograničenosti – u jednom predubokom i prekompleksnom problemu za ovako mali prostor, u njegovoj muzici naslućuje se želja, nostalgija za povratkom u raj, u “predživotno stanje”, stanje uterinskog raja sigurnosti.

Ludwig van Beethoven – predstavlja borbu. Borbu kao stanje, sudbinsko, kao konflikt, kao konfliktnu potragu i proces, bitku, probu i iskušenje. Ličnu, muzičku, umjetničku, stvaralačku, ali i kulturnu, političku, povijesnu, civilizacijsku.

Borbu samog kompozitora najprije, s biografijom, s očajnim uvjetima i počecima osobnim i kasnije općedruštvenim, s nepravdom da je genij još bio osuđen na sponzore i mecene, uravnivši rođenjem tik pred pojavu kompozitora-profesionalaca koji stvaraju na tržištu, što počinje u njegovom, devetnaestom stoljeću. Borbu također s vlastitim karakterom, okolinom, odnosima, potragom za ljubavlju. I najvažnije: borbu kompozitora – kao rješavatelj muzičkih problema, objektivnih, i onih koje si je sam postavljao u skladanju.

Iznad svega, borba koju vodi kao Stvaralac sa zamahom i ambicijom kao nijedan, kao kompozitor koji je revolucionarizirao muziku kao formu i kao izraz, koji je – hegelovski, unaprijed i unazad – izokrenuo i promijenio povijest muzike i pokazao prstom u budućnost, daleko u budućnost.

Ali ta konstanta, ako se može u najsabijenijem obliku reći (jer, kako uopće pisati o Beethovenu u jednom tekstu? To je kao pisati o oceanu, o sili prirode.), stalnost njegova života i djela, parabola je neprestane borbe, onoga koji se bije s bogovima i otima im vatru da bi je dao čovječanstvu i stvarao novu civilizaciju i drugačijeg čovjeka.

Beethoven nije slučajno nazvan Prometejem muzike.

On je izvršio obrat, upravo betovenijanski obrat, prvi puta u povijesti muzike – svjesno: u kojoj stvaralac više ne “služi” samo muzici, muzika više nije čisti ton, a kompozitor onaj koji vlada onim što se u klasičnom svijetu zvalo “techne”, niti je samo “medijum” preko koga muze i bogovi pjevaju, i iznad svih jedan, kršćanski Bog. Jedan citat, dijelom stvaran, dijelom fikcionaliziran, citat Beethovenova i Mozartova učitelja Josepha Haydna, kaže to briljantno. Nakon premijere monumentalne Treće simfonije, one što se, ne slučajno, zna kao Eroica, gdje neki još nespreman slušatelj-plemić kaže da je “čudna, zar ne?”, na što stari kompozitor odgovara: “Čudna? On je učinio nešto što nijedan kompozitor nikada ranije nije. U središte svoga djela postavio je sebe. On nam daje svjetlucaj vlastite duše. Mislim da je simfonija zato tako i bučna. Ali ovo je nešto sasvim novo. ‘Od danas, sve je različito.”

Suviše visoke su to sfere za čovjeka, za većinu nas koji nismo obdareni takovim genijem. Ali Beethoven je za one koji ga slušaju, barem neke – znam da meni jest – dao u tom pogledu nešto ključno.

Njegova djela koja su sinonim borbe – takve su simfonije prije svega: spomenuta Treća, naravno Peta (“sudbinska”, kasnije nazvana), Šesta (“Pastorala”), Sedma i, iznad svega, Deveta – svakome tko je imao sreće da zna osjetiti, da zna čuti i slušati (jer te dvije stvari nisu iste), mogao je i u vlastitim borbama, kroz Beethovenova djela pronaći identifikaciju, metaforu vlastite borbe, koliko god bila sitna, pogotovo ako se poklopilo da prolazi kroz put iskušenja u “simetriji” s muzikom koja je sama skladana, pravljena kao takva, kao borba i iskušenje. Heroizam može biti veliki, historijski, koji mijenja svijet. Ali život je stvoren i od malih “heroizama”, od borbi koje, kad bi se odnegdje odozgo, iz savršeno objektivne perspektive gledale, imaju u sebi nešto od scenarija kojima treba malo herojstvo.

Čovjek je mogao na dubok, nekad težak način, kao što su teški u periodima privatni životi, slušati i tek u borbi razumjeti, možda spoznati, što je Beethoven “htio” ovim dijelom svoga opusa. Jer borba, ako se ne predaje unaprijed, traži i heroja. A samo i jedino se uz Beethovena, kao ni uz jednog kompozitora, uz uzor njegova ličnog i umjetničkog herojstva, i iznad svega herojskog karaktera njegove muzike može poistovjetiti na takav način, može osjetiti i svoj napor i bitke kao nešto veće, što ima smisla.

Ta vrsta “autoheroizacije” kakvu slušatelju može dati i kakvu je kroz dva vijeka davala Beethovenova muzika bitna je. Ona može biti ozbiljna i velika: možemo zamisliti scenu intelektualca u borbi sa sistemom, kao u tolikim momentima historije i ideologije, ili u borbi sa samim sobom, kako sluša Petu simfoniju ili sonate. A može, kao i u većini naših života, na momente takva identifikacija biti i komična, i po tome i baš zbog toga tako ljudska, kao ono kad čovjek sebe vidi kao mitskog titana koji vodi arhetipske bitke, a zapravo je često kao Walter Mitty, kakav čuči u većini nas. To je već naše građansko društvo i materijal za “La Comédie humaine” balzakovski, kad nam se čini da vodimo herojsku borbu, a zapravo smo tada sitni i krhki i pretjerujemo van svih proporcija, da se kasnije i nasmijemo sami sebi.

Ali to je i test ljudskosti također, i razumijevanja nečega suštinskog ako se čovjek skloni u identifikaciju, ako emotivno i intelektualno shvaća na tren titansku bitku kakvu je na toliko frontova vodio Genij rođen prije dva i pol stoljeća, u prosincu 1770, u nesigurnoj dataciji (je li 16. ili 17. XII, ne zna se sigurno – kršten je potonjeg datuma što znači da je mogao biti rođen i dan ranije).

Uz njegovu muziku, istinski herojsku, mi možemo prolaziti vlastite muke ili “muke” – i u takvoj autoheroizaciji možemo biti i odsjaj beckettovski (Samuel Beckett je Ludwigovu 6. Simfoniju, “Pastoralnu”, inače zvao “barbarskom”), boreći se s egzistencijalističkim pitanjima, a možemo, češće, biti “heroji svakodnevice” koji se van društvenih sukoba tuku povremeno s okolnostima, s osnovnim, s preživljavanjem, koji se sudaraju s kontradikcijama privatnih svjetova vlastitih, s teškim vezama i romantizirajućim greškama ljubavnih izbora (treba pročitati Beethovenovo pismo takozvanoj “Besmrtnoj ljubavi” – njegovoj enigmatskoj “Unsterbliche Geliebte”). Možemo biti u bitkama sa samoćom (na koju je Beethoven svojim karakterom, svojom prijekošću i, fatalno, svojim idealizmom, bio osuđen). Ili teže još, s bolešću, kao što je, što svaki školarac (valjda?) još zna, Beethoven počeo rano da gubi sluh, da bi svoje formom najveće i najradikalnije stvari napisao – potpuno gluh.

Ili, kad, iz prošloga, u sretnoj okolnosti, makar privremenoj, stignemo u prve trenutke i sate neizrecivog stanja kad bolest ili bol prođu, i kad se, osim liječnicima, naravno, da se ne šalimo – čovjek zahvaljuje i Nečemu što je iznad nas. Ne postoji djelo u historiji čovječanstva koje o stanju poslije krize nastale uslijed bolesti, o trenucima kada boli više nema – tonom, notom govori kao što govori treći stavak gudačkog kvarteta br. 15. u A-molu, opus 132. – onaj neopisivi “Heiliger Dankgesang eines Genesenen an die Gottheit” – “Sveta pjesma-zahvalnica jednog izlječenika Božanstvu”, iz 1825., u tren mira napokon nakon strahovite fizičke i umne patnje kakvu je Beethoven proživio zadnjih godina života.

*

A možemo biti i kao Schroeder, onaj iz Peanutsa, iz stripa o Charlieju Brownu (i stoga već da se i ne uzimamo uvijek ozbiljno – Beethoven, kontra klišeja sam je bio duhovit i ironičan čovjek, i na taj način također ga honoriramo, mičući ga iz dehumanizirajuće slike monumenta i nadčovjeka zagledana trajno u nedohvatljive dubine, kakva se, mada je naravno istinita najvećim dijelom, u romantizmu kasnije perpetuirala). Možemo biti dakle i kao divni Schroeder, smušen, ne uvijek socijalno najpametniji, ali iskreno i duboko zaljubljen u muziku, kome je heroj sam Beethoven.

Iako svira u dječji klavir, on je talentiran pijanist, no iz svoga udivljenja prema Ludwigu, okorjelom neženji, i on onda kad naraste namjerava ostati “stari dečko” i zato ne primijećuje i odbija Lucy koja ga obožava, zaljubljena nametljivo i samoljubivo doduše, videći u njemu samo objekt koji nosi talent, ali koja ga obožava svejedno. Mnogi od nas bio je na svoj način Schroeder ponekad, i imao svoju Lucy van Pelt.

*

Nekad se među herojima javljaju i monstrumi, čak i neki koji su s isto tako prometejskom misijom i namjerom poboljšanja svijeta i čitavog čovječanstva, najprije morali ubiti čovjeka u sebi. Lenjin je čuveno volio Beethovenovu “Appassionata” sonatu. Po Maksimu Gorkome, jednom je u stravičnoj opasci upozorio i prekorio sebe sama: “ne smijem slušati muziku suviše jer utječe na nerve, čini da čovjek radi nježne, glupe stvari, da mazi po glavi one koje živjeći u ovom prljavom paklu mogu stvoriti takvu ljepotu…Bolje je udariti nemilosrdno po glavi, mada bi idealno bilo da se borimo protiv upotrebe sile u ljudskim odnosima.” Revolucija ne trpi sentiment, osjećaj, pa u jednom trenutku više ni ljepotu, ona je u revoluciji smetnja, i od metafizičke kategorije i estetske čudestvenosti u korak bude najprije teoretski svedena na “malograđanski” element, kakvoga je još jedan dogmat, Lukacs “detektirao” u Beethovenu.

Zanimljivo je u povijesnoj ironiji da ideološki i politički revolucionar ovako govori. Pitanje slobode i ropstva kod Beethovena, revolucionara muzike i čitave umjetnosti zapadne civilizacije uopće, ideja bratstva i konzekutivno oslobođenja čovječanstva od svake vrste tiranije, jedna je od determinanti kompozitorovih, njegovog svijeta ideja i lične i građanske svijesti, njegova osjećaja, stavova i djelovanja kao društvene ličnosti – Beethovena u tom smislu i kao dijela i djeteta prosvjetitetljstva i romantizma, u epohi prve istinske i brojne evropske građanske klase. Štoviše, u glazbi, takav angažman počinje od njega.

Eroica, posvećena je prvo Napoleonu, tom “Svjetskom Duhu na konju” u parafrazi čuvene Hegelove rečenice, pa je kasnije prekrižena i iskrižana olovkom do probijanja i pucanja papira. I naravno Deveta, odnosno Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125, to djelo iznad svih, taj “pjev milionima”. Najprije je, revolucionar i inovator ponovo uveo novost – zbor i vokalne soliste u simfoniju, u 4. stavak dakako – u svepoznatu “Odu radosti”, po Schillerovom tekstu. A onda je kroz taj golemi finale napravio himnu kakva nije napisana – himnu univerzalnog, svjetskog bratstva ljudi, čitavog humaniteta. Nikada nijedan kompozitor nije s takvom ambicijom pokušao da obuhvati sve čovječanstvo, slaveći ga u njegovom postojanju, bitku, i slaveći ljubav prema čovječanstvu: “Freude, schöner Götterfunken Tochter aus Elysium“ („Radosti, krasna Božanska iskro, Kćeri iz Elizijuma“).

Pjeva u onom ekstatičnom, nadzemaljskom i jednako tako životnom, ovozemaljskom, sveljudskom refrenu, čija je melodija sastavljena od samo pet nota, pjeva čovječanstvo u njegovu potencijalu i idealu svijeta kao jednoga, gdje:

“Alle Menschen werden Brüder,

Wo dein sanfter Flügel weilt“

(„Svi će ljudi biti braća

Gdje god tvoja lebde meka krila”)

To nije romantičarska naivnost i tupi idealizam: Beethoven proživio je doba strašnih izazova i ratova, on, suvremenik Napoleona, koji je gledao der Totaler Krieg evropskih koalicionih i osvajačkih ratova u periodu 1803-1815, pohoda na Rusiju i najuzaludnijih gubitaka ljudskih života u epohi u kojoj već dolazi suvremenost i industrijska revolucija, a gdje je u tih deceniju i po pobijeno preko četiri milijuna duša.

On traži i pjeva bratstvu i zbog i usuprot uzaludnosti toga, kao slobodan čovjek, zazivajući pad svake tiranije.

*

Tu je nešto bitno reći. Njegova muzika, dio opusa koji se obraća neslobodnom ljudstvu, koji slavi oslobođenje i bratstvo – ne trpi retoriku, ne trpi zloupotrebu. Jer svaka retorička gesta svaki put rađa samo jedno, suprotnost muzici i njenoj dubini – rađa kič.

Neizdrživo je, u tom smislu, sa svake strane, etičke i metafizičke, pa nećemo ni početi govoriti o najvećoj zloupotrebi Eroice i Devete simfonije u doba Trećega Reicha.

Iako kasniji, benigniji primjer, i bez analogije s gornjim, da se ne bi krivo shvatilo, ali kič svejedno jest i upotreba “Ode radosti” kao himne Europske unije, i prvi put kad se intonirala, pa onda svaki put kad birokrati i realpolitikeri u plavim odijelima pod plavom zastavom sa zlatnim zvjezdicama retorički predstavljaju jedan, kad se očisti od svega lošega, u svojoj namjeri velik, historijom težak i suštinski human politički projekt. No, intoniranje “Ode radosti” u trenu kad je gorjela Evropa devedesetih, himne ne kao simboličnog čina nade, negacije statusa quo i okolnosti, simbola nastojanja, političke i društvene volje, da će se neljudskost prevladati – to je intoniranje bilo kao negacija samih činjenica i stanja, kao zaborav i negiranje okolnosti – to i u tome je bio kič.

Izvađena iz konteksta “Oda radosti” je uvijek i nužno takva, i svaki se put osvećuje retoričkoj gesti, čak kad je ta gesta privremeno “kanonizirana” ideologijom –  kao egzemplarni moment uvijek mi pada na pamet jedna, opsceno narcisoidna kvazipolitička gesta i intervencija Bernsteinova. On ravna simfoničarima kod tek srušenog Zida u Berlinu, u onom premoćnom ponesenom tutti uzviku, u dva sloga i dvije note, kad veliki zbor u finalu poziva i zazove: “Freunden!” – Lenny Bernstein, taj salon-socijalist s Manhattana, “plava čarapa” i snob, mijenja Schillerov uzvik vulgarno u – “Freiheit!”

To je i politički i lični kič. Ali, nesreća ovoga vremena, što za razliku od doba kad se “Oda” također dakle znala izvoditi i zloupotrebljavati retorički u povijesti dvadesetog stoljeća, danas nema kritičara koji bi u centru kulturne hegemonije interpretirao i postavio retoriku na pravo mjesto.

Kritičar New York Timesa danas evocira kako je Virgil Thomson 1945. kritizirao Szellovu izvedbu Pete simfonije kao “potpuno demagošku i militarističku verziju”. Ali Bernsteinov “Freiheit!” u Berlinu kao simbol rušenja komunizma nitko se u kulturnom establišmentu neće usuditi izazvati (ne računajući tu naravno “kritiku svega postojećeg” od strane gluhe i autistične, pomodarske ljevice danas, koja ionako u najvećem broju ne zna nijansirati apsolutno ništa).

*

No, pored toga dijela Beethovenovog opusa, pjesnika sveljudskog, univerzalnog i univerzalističkog, rođenog iz krajnje individualnosti – a Beethoven je jedna od takvih individua ljudske i umjetničke povijesti, kao Dante, Shakespeare, Michelangelo ili Tolstoj –postoji i ogroman dio radova njegovih koji su ponirali u najdublje ponore vlastite ličnosti. Upravo u samoj eri romantizma, koji je kodificirao i postavio figuru umjetnika i njegovu doživljajnost, izraz i Weltanschauung u centar stvari, čega je jedan od nositelja i sustvaratelja kao poetičke vrijednosti i stila bio Beethoven sam, ne znam postoji li skladatelj koji je svoja stanja, intimnost, muzički, tonski, fiksirao, ponekad samo u naslutu, kao što je on.

Otud, osobina odnosa slušatelja s Beethovenom je i takav element i osjećaj krajnje intime, ulaska u privatni svijet, s jedne strane dalek i impenetrabilan, vremenski, kulturalno i kao što može biti svijet takve apsolutno originalne ličnosti i stvaraoca, i s druge strane blizak i blažeći, ponekad i u iluziji stvaranja odnosa “potpunog” razumijevanja s umjetnikom. Kraće i jednostavnije: osjećaj da njegova muzika govori samo tebi, kao individui, kao čovjeku – da te razumije, i da je razumiješ.

Ovu sam varijaciju, stoga, i intonirao i mogao je intonirati jedino tako – osobno. Razmišljao sam u tom pravcu i kako bih stvorio i ponudio eventualnom zainteresiranom slušatelju, bilo početniku u stvarima beethovenijanskim, bilo iskusnom slušaču i muzičaru-profesionalcu, svoju listu, makar i kratku, djela koja nose autentične, istinske, objektivne potvrde o genijalnosti Beethovenovoj, kao i podijeliti ona koja su stekla neprocjenjivu važnost za vlastiti intimni svijet. I shvatio da je to nemoguće skoro.

Njegove 32 sonate, među njima br. 8, znana i kao Pathétique, i br. 14. – “quasi una fantasia”, takozvana “Mjesečeva”, pa sonata br 23., ranije spomenuta “Appassionata”. Klavirski koncerti (Treći i Peti – zvan “Carski”, iznad svih). Uvijek simfonije – herojska Treća i Peta, životonosna Šesta i Sedma, temeljna i finalna, najdaraža Deveta. Monumentalna Missa solemnis. Gudački kvarteti – posebno, do danas zapanjujući kasni kvarteti – naročito opusi 131, 132, 133 (Große Fuge) i posljednji 135. – djela zastrašujuća i gotovo nemoguća za dešifriranje, nastala u sporo i teško umirućeg, i moguće u ludilo tonućeg Beethovena (povjesničar umjetnosti i muzičar Gaetano Benčić kaže briljantno da je Beethoven “imao sreće” da je umro prije nego je potonuo u nihilizam)…

Pored toga, koje interpretacije i izvedbe? Oko toga traju natjecanja i nadgornjavanja decenijama.

Ali evo, najličnije: Karajan za simfonije čisti volumen i oblik, za zvuk, Kleiber za neusporedivost, Cluytens, izvedba samo Sedme iz 1963., Arrau, Barenboim i Zimmerman za pijanizam, Takacs kvartet za Kasne kvartete..

Ma, zapravo ne, neka svatko traži i pokuša sam. Samo nek pokuša, od bilo kuda.

Jer potreba za Beethovenovom muzikom u vremenu ponovnog barbarizma, atomizacije društva i naročito kulture, doba vulgarizma i opasnih, destruktivnih ideja, u doba pošasti i ograničenja svakovrsnih, takva potreba za izrazom Duha veća je nego ikad čini mi se.

Beethoven je mjera humanosti, mjera individualnog talenta, individue kao privatnog i društvenog bića. I metafora čuda stvaranja. Zato mu se treba stalno vraćati, i zaplivati u oceanskom tamnom zvuku njegove muzike ili zračnoj vedrini što se artikulirala notno iznad njegovih tamnih glavobolja, vraćati se privilegiji spajanja s najplemenitijim zvukom koji je nastao kroz lomove, sukobe, unutarnje i vanjske, pa ipak isplivao, kao što je i sam humanitet, i ostao za budućnost svijeta, za nas.

Proći će pošasti. Beethoven ostaje.

(napisano 16. prosinca 2020.)

*S dozvolom autora tekst prenosimo sa sajta Radio gornji grad