Poezija bunta i otpora
Pokri2

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Svjež pogled na moju ustajalost

U meni je zeleno drvo
koje neće da umre,
ono moli
da mu iz opreza ne pokidam grane,
ono moli da ne omane
da bacim svjež pogled na moju ustajalost.

I nužan je
svjež pogled na moju ustajalost,
na male sobe nekada velikog srca
i na sve što se unutra koprca
i neće od sebe da odustane
neće.

Okrećem, od svog drveta, glavu,
ima mnogo načina da mu ne gledam lišće,
ima mnogo načina na koje se stišćem
u maleno.

Ali u meni je
zeleno drvo koje u sumraku cvili,
i korijenje kao projektili
oni me hoće cijelu raznijeti
i sa tim raznijeti
moju ustajalost.

Ne znam kako se dotle dolazi
kako nas preodgoje porazi,
ne znam kako se takvom postaje,
naprečac,
kako male stvari postaju nevrijedne stvari,
ni kako se stari,
u neku figuru koja priča o probavi,
a ne o rastu duše
koji mora da obavi
ili nikad ne obavi.

Ne znam kako se od toga liječi,
kako se tako drugačiji postane,
i ne znam šta preostane,
osim tog drveta
koje, oh ne,
neće da
ugine,
niti da omane.

Oceni 5