Aleksandar Isajevič Solženjicin: U zatvorima, logorima i progonstvima
Kolim 02 S

Photo: rbth.com

Svojim rukama razmontirao je komunizam

Kažu da je umro na posve civilan način, od moždanog udara, ili kako se to u nas kaže – od izljeva krvi u mozak, s navršenih devedeset. Barem trećinu od toga proveo je u zatvorima, logorima i progonstvima, a drugu trećinu potrošio je u pokušajima da opiše, objasni i rekonstruira razloge svoga stradanja.

Aleksandar Isajevič Solženjicin imao je samo jednu literarnu opsesiju, onako ruski megalomansku, da svojim umom i tekstom uništi komunizam. Nitko to nije činio tako strasno i samoubilački, i s takvom potpunom samouvjerenošću, u vremenima koja mu baš i nisu bila naklonjena.

Većina sovjetskih disidenata, pogotovu pisaca i umjetnika, zauzimali su antidogmatski i antistaljinistički diskurs, blizak tadašnjoj europskoj intelektualnoj, pa i političkoj ljevici, oličenoj u vizijama talijanskoga eurokomunizma i jugoslavenskoga samoupravljanja, dok se on, nasuprot njima, deklarirao kao radikalni antikomunist, koji je pokušavao uvjeriti zaprepaštene domaćine po zapadnoeuropskom književnim soarejama kako nevolje nisu počele sa Staljinom, nego je već i Lenjin bio zločinac, a sama boljševička ideja duboko je zločinačka.

Samo valja zamisliti kako je takav Solženjicin, nakon što mu je Brežnjev oduzeo državljanstvo i potjerao ga u svijet, zvučao Europljanima sa sunčanije strane željezne zavjese, koji su u to doba bili koncilijantni, spremni da prihvate nevoljnike sa svih strana i sasvim obuzeti ispiranjem i klistiranjem vlastite savjesti, opterećene fašističkom, nacističkom ili kvislinškom poviješću.

I onda im dođe on, koji otvoreno i neuvijeno tvrdi, analizirajući događaje iz Drugoga svjetskog rata, kako je Staljin prema ljudima i narodima postupao gore od Hitlera. Jedni su pomislili kako se Solženjicin koristi hiperbolom, da bi prenaglasio vlastitu temu, a drugi su ga otpisali kao luđaka, opsesivnog manijaka, agenta mračnih sila. Prirodno je da se u Europi kratko zadržao, a da je utočište našao u Americi, u ledenom Vermontu.

U Jugoslaviji, i to gotovo u pravilu – u Hrvatskoj, Solženjicin je redovito i sustavno objavljivan, bez obzira na povremene, i vrlo oštre, diplomatske note što su stizale iz Moskve. Ali ipak, njegovo opsegom najveće, najambicioznije i najmračnije djelo, trotomni “Arhipelag Gulag” (oko dvije tisuće kartica teksta) dugo nakon 1973.-75., i svoje svjetske premijere, nije objavljivan.

Na kraju ga je 1988. publicirao beogradski Rad, u iznimno živom srpskom prijevodu Vidaka Rajkovića, ali čak ni tada, u predvečerje raspada Jugoslavije, kada je zavladala opća sloboda, jer se više nije znalo u čije ime valja provoditi neslobodu, “Arhipelag Gulag” nije bio tiskan bez straha, zebnje i opreza. Imena recenzenata Dragana Lakičevića, Ivana Lovrenovića i Jovice Aćina bila su ustvari imena onih koji su, beogradski rečeno, tada bili spremni “staviti muda u procep” za knjigu na kraju koje bi, ako je zbilja pročita, i Karl Marx postao antikomunist.

Nikakva “Crna knjiga komunizma”, nikakva desničarska prenemaganja novih francuskih filozofa, Sarkozyjevih velesavjetnika, hrvatskih prijatelja i pobornika čišćenja Francuske od Arapa i od minareta, koji su u osamdesetim i devedesetim pjenili protiv komunizma, ne mogu se po svom učinku mjeriti s jednom jedinom, i to gotovo bilo kojom, stranicom Solženjicinove knjige.

“Arhipelag Gulag” pokušaj je totalnog logorologijskog istraživanja i analize. Solženjicin piše o svim logorima u kojima je boravio, o kojima je našao svjedočenja i dokumente, ili za koje je barem čuo, od Murmanska i Kema na zapadu, sve do slavnoga Magadana (koji je opjevao Vladimir Visocki) i Čukotke na istoku. On piše o ljudima u tim logorima, o njihovom ponašanju, te o modelima preživljavanja. Čovjek koji bi bio do kraja častan i koji bi odbio sudjelovati u životinjskoj borbi za opstanak i u krajnjem moralnom i idejnom poniženju, po Solženjicinu Staljinove logore ne bi mogao preživjeti.

On spominje imena onih koji su odlučili umrijeti, ali puno češće i više imena onih koji su se ponizili, ili su se pretvorili u životinje i u logorske aparatčike. On rekonstruira psihologiju logoraša i njezinu transformaciju u protoku vremena, te u promjeni logorskih uvjeta, od onih podnošljivih, do onih u kojima se, uglavnom, samo umire, ali i psihologiju logorskih čuvara, nadglednika, upravnika, te običnih sovjetskih građana koji još uvijek nisu završili u logoru. Tako nastaje prijelaz od logorologijske teme, na temu sovjetskoga društva općenito, njegove svakodnevice, sustava vrijednosti i vrsta društvene solidarnosti.

Naravno, tako temom postaje i sama ideja komunizma, tojest prvi korak u njezinom provođenju. Tu “Arhipelag Gulag” biva razoran i poguban, ali što je najgore – neosporan i nedodirljiv. U vrijeme kada je pisao ovu knjigu, a to su bile šezdesete godine u Sovjetskom Savezu, Aleksandar Solženjicin bio je, zapravo, čovjek bez ideologije, ili s jednom – antiideologijom. On se nije služio filozofskim učenjima, nije se pozivao na religijske spise, nije imao – među živima ili mrtvima – svoga vođu i učitelja.

Bio je sam u borbi protiv komunizma i komunističkih zločina, što je njegovu knjigu očistilo od bilo kakve pozitivne ideologije, a samim tim i od mogućnosti da joj se bilo što prigovori. Ili od mogućnosti da komunisti spasu svoje duše time što će Solženjicinu nešto argumentirano prigovoriti. Može se ideološki prigovarati samo onome tko, makar samo u tehničkom smislu, zastupa argumente neke ideologije. Ako je već bio nešto, Solženjicin je u to vrijeme, u najboljem ruskom duhu, bio apsolutni nihilist. Naravno, sve oko njega bio je komunizam na djelu.

Citirajući jednog logoraša, on piše: “to što sam danas živ ja, znači da je umesto mene one noći streljan neko drugi sa spiska; to što sam danas živ ja, znači da se neko umesto mene ugušio u donjem skladištu: to što sam danas živ ja, znači samo da je meni dopalo onih dvesta grama hleba bez kojih je ostao onaj što je umro.” Ovu flagelantsku mantru Solženjicin neprestano ponavlja i na vlastitom primjeru, ne štedeći se i ne dopuštajući si taj moralni komfor da si traži i nađe opravdanja zbog činjenice što je živ.

Za sebe on ne traži više milosti nego za druge, ali ni najmanje milosti nema za komunističke vjernike, one koji se u logoru nisu promijenili, koji vjeruju kako je Staljin u svim slučajevima u pravu, osim u njihovome koji je očito greška, one koji i u najtežim uvjetima u kojima se čovjek može zateći ustrajavaju u svome vjerovanju. To je nešto što je, iz njegove točke gledišta, apsolutno vrijedno prijezira.

Osim što je literarno zanimljiv i psihološki poticajan, ovakav Solženjicinov antidogmatizam (od kojega će kasnije, naravno, i sam odustati) moguće je promatrati i mimo njegova pogleda na Staljina i komunizam. On, naime, znači i prijezir prema mučenicima u svakom, sekularnom ili religijskom, vjerovanju. “Arhipelag Gulag” jest u sedamdesetim i osamdesetim bio kultna knjiga na Zapadu, ali nikada nije postao svjetski slavan i masovno broširan, kao druga Solženjicinova djela. Razlog tomu nipošto nije samo opseg ovog troknjižja, nego puno više od toga – njegov sadržaj.

Piše on, tako, recimo o generalu Beljajevu, svome logorskom sudrugu, koji je s prijezirom i s visine gledao na svu tu bagru oko sebe. Svakoga dana bi, kad dobije svoje sljedovanje kruha, nožićem obrezivao ono što je, možda, dotaknula nečija prljava ruka. I onda bi te obrezane i odbačene dijelove, umjesto da ih daruje nekom gladnom, jednostavno bacao u kiblu. Kaže Beljajev: “Moj cimer u Lubjanki me jednom zamolio: dozvolite mi da dovršim vašu supu! U meni se sve prevrnulo! Mene ljudsko poniženje prosto razboli.” General Beljajev gladnim ljudima nije davao kruha samo zato da ih ne bi ponizio. Eto, to je, recimo, slika tipičnoga sovjetskog silnika, pravoga komunista, u “Arhipelagu Gulag”.

Fantastični su razlozi zbog kojih je običan čovjek u prvoj zemlji socijalizma mogao završiti u logoru. Eto, recimo, piše Solženjicin, jedan je krojač htio odložiti iglu, pa ju je, da je ne izgubi, zabo u novine na zidu, ali avaj, točno u oko Lazara Kaganoviča. Mušterija je to primijetila, krojač je dobio deset godina, član 58, teroristička radnja! Prodavačica je, primajući robu, zapisivala primitak na novinskom listu, jer nije imala drugog papira. Nekoliko komada sapuna došli su na čelo druga Staljina.

Deset godina, terorizam. Rukovodilac seoskog kluba otišao je s klupskim stražarom da kupi Staljinovu bistu. Bista je bila velika i teška, pa ju je trebalo nositi udvoje, ali rukovodiocu takvo što ne dopušta njegov statusni položaj. Pokušavao je stražar sam ponijeti Staljinovu glavu, ali bila je preteška i nikako je nije mogao obgrliti. Stoga je izvadio remen iz hlača, pa ga je privezao Staljinu oko vrata i tako, preko ramena, ponio bistu.

Vi koji se brzo učite pravu i pravnoj državi, vjerojatno ste u stanju presuditi i sami: član 58, deset godina, terorizam. Ali bilo je i stvarnih prekršitelja. Primjerice: u knjigovodstvu sovhoza visjela je parola: “Život je postao bolji, život je postao veseliji. Staljin” Netko je olovkom dopisao “u”, pa je ispalo da je Staljinu život postao bolji i veseliji. Krivca nisu ni tražili. U logor je, pod optužbom za terorizam, strpano cijelo knjigovodstvo.

“Arhipelag Gulag” povremeno donosi i neke pojedinosti s kojima se i mi, slobodni ljudi, iz zemlje u kojoj se Solženjicin revno prevodio i objavljivao, možemo lako identificirati. Recimo, na nekoliko stranica autor se bavi fenomenom totalitarnog insistiranja na čistim i usjajenim podovima. Tako je bilo u Lubjanki, a tako je, znaju to svi koji su imali čast stajati na braniku one prošle domovine, i u svakoj kasarni, karauli ili kancelariji u koju je stupila noga oficira JNA. Ili fenomen zborova i zborskog pjevanja?

Zašto se na tome toliko insistiralo u vrijeme komunizma, pa zašto i danas svaka ustanova koja u sebi ima nešto totalitarno – recimo Hrvatska vojska ili one ustanove koje se bave očuvanjem nacionalnih osjećaja – mora imati svoj zbor, ili nekoliko njih? Na ovo pitanje Solženjicin daje niz zanimljivih odgovora. Recimo: “Možda neko veruje da te pesmice pomažu da se osećanja treniraju i planirano usmeravaju.”

Ovo najvažnije i najmračnije Solženjicinovo djelo u Hrvatskoj nije, a vjerojatno i neće biti prevedeno. Osim ako Slavko Goldstein ne odluči drukčije, jer svi drugi koji se danas u Hrvatskoj bave nakladništvom su ili daleko ispod razine “Arhipelaga Gulag”, ili objavljuju drugu vrstu knjiga. Ljudi misle da je prošlo vrijeme za Solženjicina i za obračun s komunizmom. Jest, ukoliko se s komunizmom obračunavaju fašisti i ustaše, to je vrijeme prošlo još 1945. Ali ovo je, ipak, nešto sasvim drugo.

Ako vas već ništa ljudsko ne zanima, onda bi vam, barem, morao biti zanimljiv obračun jednoga Aleksandra sa čitavim komunizmom. Tko zna kakav bi danas bio svijet da nije bilo Solženjicina. Istina, nakon što je proveo svoju nihilističku i antikomunističku misiju, napunio se nekim čudnim, često kontradiktornim, antidemokratskim, raspućinovskim, carističkim, masovičkim, velikoruskim ideološkim sadržajima, kakvi bi, recimo i to, mogli stati samo u glupog čovjeka. Ali naravno, on nije bio glup.

Radilo se samo o tome da čovjek koji sve svoje snage usmjeri u jednom pravcu i svu svoju životnu energiju položi na jednu misao – što je sve skupa moralno, intelektualno i duhovno, vrijedno najdubljeg poštovanja – na kraju nužno i sagori. Solženjicin je, usto, bio fanatik, a fanatici obično umiru bez pameti, kao djeca. Dopustio je i da ga Putin, bivši pripadnik obavještajnog polusvijeta protiv kojega se borio, i odlikuje. Ali sve su to samo trunke na golemome životnom djelu jednoga tjelesno sitnog i nejakog čovjeka, koji je svojim rukama razmontirao komunizam.

*Esej objavljen 2008. godine u Jutarnjem listu

Oceni 5