Nakon Đovanijeve sobe
Aartt 01 S

Photo: art/Yannis Tsarouchis

Svuci se, vrijeme odmiče

Vani obzorje ostaje svetlije, pretvarajući sivo nebo u grimizno plavo.

Spakirao sam torbe i očistio kuću. Ključevi od kuće leže na stolu preda mnom. Moram se presvući. Kada obzorje postane malko svjetlije, na zavoju ceste pojavit će se autobus koji će me odvesti u grad, na kolodvor, na vlak koji će me odvesti u Pariz. Ipak, ne mogu se maknuti.

Na stolu je, također, mala plava kuverta, pisamce od Jacquesa u kojem me obaveštava o datumu Giovannijeva smaknuća.

Natačem si malo pića. Gledam u prozorskom staklu svoj odraz koji postaje sve bljeđi. Čini se da iščezavam pred vlastitim očima i ta me misao zabavlja; smijem se sam sebi.

U ovom času vrata se otvaraju pred Giovannijem i bučno zatvaraju za njim, da se nikad više ne otvore ni zatvore. Ili je možda već sve gotovo. Možda tek počinje. Možda još sjedi u ćeliji i sa mnom promatra dolazak jutra. Možda se čuje šapat na kraju hodnika i tri krupna muškarca u crnom skidaju cipele, jedan od njih drži prsten za ključeve, u zatvoru vlada muk i sve čeka, čeka ispunjeno stravom. Tri kata niže, aktivnost je na kamenom podu utihnula, privremeno; netko pali cigaretu. Hoće li umrjeti sam? Ne znam je li smrt u ovoj zemlji samotna ili masovna stvar. I što će reći svećeniku?

Nešto mi govori: Svuci se, vrijeme odmiče.

Ulazim u spavaonicu. Odjeća koju ću nositi leži na krevetu; torba je otvorena i spremna. Počinjem se svlačiti. Soba ima golemo zrcalo. Postajem strahovito svjestan tog zrcala.

Giovannijevo lice njiše se preda mnom poput neočekivanog fenjera u mračnoj, mračnoj noći. Njegove oči…njegove oči žare se poput tigrovih, zure ravno ispred sebe, motre približavanje posljednjeg neprijatelja, dlake su mu nakostriješene. Ne mogu odgonetnuti taj pogled: ako označuje strah , onda nikad nisam vidio strah, ako označuje tjeskobu, onda nikad nisam bio tjeskoban. Sada prilaze, okreću ključ u bravi – njihov je. On ispušta krik, jedan jedini krik. Oni ga gledaju iz daljine. Vuku ga prema vratima od ćelije, hodnik se pruža pred njim poput groblja njegove prošlosti, zatvor se vrti oko njega. Možda počinje stenjati. Ili nakon onog krika možda ne prestaje vrištati, možda sada plače, okružen željezom i kamenom. Vidim da mu koljena klecaju, bedra su mu kao hladetina, stražnjica drhti, skroviti čekić počinje kucati. Znoji se, ili je suh. Vuku ga, ili sam hoda. Zahvat im je strašan, njegove ruke nisu više njegove.

Ide niz onaj dugi hodnik, niz one metalne stepenice, u srce zatvora, a iz njega u sobu u kojoj ga čeka svećenik. Spušta se na koljena. Svijeća gori, Djevica Marija gleda u nj.

Blagoslovljena ti i plod utrobe tvoje.

Ruke su mu hladovlažne, tijelo tupo, blijedo i suho. Vidim ga u zrcalu, krajičkom oka.

Blagoslovljena ti i plod utrobe tvoje.

***

Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, shvaćao kao dijete, mislio kao dijete; ali, kad sam postao muškarac, odbacio sam detinjaste stvari.

Čeznem za tim da se ovo proročanstvo obistini. Čeznem za tim da smrskam to zrcalo i budem slobodan. Gledam svoje spolovilo, svoje zabrinjavajuće spolovilo, i pitam se kako može biti iskupljeno, kako ga mogu spasiti od noža. Putovanje prema grobu već je započelo, putovanje prema pokvarenosti već je, i uvijek je, napola završeno. Ipak, ključ za moj spas, koji ne može spasiti moje tijelo, leži skriven u meni samom.

***

Jutro mi pritišće pleća užasnim teretom nade i uzimam plavu kuvertu koju mi je Jacques poslao i polagano je derem na komadiće, gledam ih kako plešu na vijetru, kako ih vjetar odnosi. Ipak, dok se okrećem i počinjem ići prema ljudima koji čekaju autobus, vjetar baca neke od njih opet na mene.

 

Oceni 5