Tekstovi sa tagom: černobil

Velika je šteta što Kozlovski nije bolje iskoristio činjenicu da je Černobil dio ruske povijesti i da bi kao Rus trebao prihvatiti kolektivnu odgovornost te iskreno prikazati ono što se dogodilo tog kobnog 26. travnja 1986., a ne izmišljati likove, prikazivati protagonista kao neustrašivog junaka i u sve to nekako ukomponirati ljubavnu priču. Film sam po sebi nije ni toliko loš, koliko se očajnički pokušava referirati na stvarni događaj, naposljetku ga stavljajući u drugi plan

Obje nepogode, černobilska katastrofa i pandemija koronavirusa, izazvale su slične mjere borbe protiv njih: distanciranje od mjesta radijacije / socijalno distanciranje kao način da se izbjegne bolest; pranje ruku i pojačana higijena kao mjera dekontaminacije / dezinfekcije; samoizolacija u kućama kao zaštita od radioaktivnih oborina / prenošenja virusa s čovjeka na čovjeka i sl. Oba ova događaja imaju globalni karakter i u kratkom roku su utjecali na velik broj ljudi; oba događaja također imaju karakter povijesnih događaja koji će cijeli život ostati u pamćenju ljudi koji su ih doživjeli

Zbog zabrinjavajućega stanja planeta te prirode koja nas okružuje, kao posljedice nesmotrenoga ljudskoga djelovanja, svjedočimo o sve većoj potrebi za osvještavanjem ljudi za ekološku problematiku i tematiku. Tim više što i dalje postoje osobe koje nisu svjesne činjenice da je čovjek možda u zagađivanju i uništavanju Zemlje prešao točku bez povratka, a u tom negiranju veliki doprinos imaju političke i poslovne elite kojima je kapital na prvome mjestu. Danas je očuvanje planeta i života na njemu ključno pitanje i gorući problem jer tijekom dvadesetog stoljeća rasla je ekološka svjesnost, no ipak nedovoljno i nesustavno

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Svetlana Aleksijevič kaže da piše o ljudima koji još uvijek koračaju po svježim tragovima događaja od kojeg još nije prošlo dovoljno vremena da bi spadao u povijest, no izgubila se i budućnost ili barem predodžba o njoj jer više nije lako vjerovati da će svijet biti prekrasan kako su to vjerovali, primjerice, Čehovljevi junaci

Rusija je još jednom u šoku zbog Černobila. Prorežimski mediji i čuvari domoljubne čistoće ne znaju što bi. Negoduju. Dogodio im se HBO-ov Černobil. Očekivala se još jedna zapadnjačka serija puna predrasuda i stereotipa o Rusima i SSSR-u. No, na opće iznenađenje, toga je ovog puta bilo u marginalnim količinama ili u stvarima koje ne utječu na radnju i suštinu onoga o čemu serija govori - katastrofi Černobila, tromoj birokratskoj i ideološkoj reakciji režima, improvizacijama oko sanacije te herojstvu ljudi koji su išli u sigurnu smrt kako posljedice ne bi bile još razornije

Černobil je mali grad u Ukrajini u kojem je nekada živelo i radilo oko 3.500 ljudi. Nalazi se na samoj granici sa Belorusijom i sve do 26. aprila 1986. godine bio je potpuno nepoznat svetu, da bi nakon nesreće postao simbol za jednu od najstrašnijih katastrofa u ljudskoj istoriji. Nuklearna elektrana u kojoj se zbila nesreća nije bila smeštena u samom Černobilu, već oko 18 km severozapadno od grada. Sastojala se od četiri reaktora tipa RBMK-1000, od kojih je prvi stavljen u pogon 1977. godine, a četvrti reaktor, koji je eksplodirao, 1983. godine. Černobilska nuklearna elektrana je u punom kapacitetu sa svoja četiri reaktora davala oko 10 % ukupne električne energije koja se trošila u Ukrajini. Havarija je izazvala radioaktivno zračenje od 150 miliona kirija koje je trajalo deset dana, a radioaktivni oblak prekrio je delove Ukrajine, SSSR-a i Evrope izazvavši različite vrste trovanja od kojih su najgora bila trovanja cezijumom 137 i jodom 131. Bilans eksplozije bio je užasan - preko 600.000 mrtvih (mada se o tačnom broju žrtava i danas raspravlja) i milioni obolelih od leukemije, raka tiroidne žlezde i drugih još neistraženih kancerogenih oboljenja. U prvim satima nakon eksplozije osoblje centrale i ekipe prve pomoći koje su bile prisutne na licu mesta, bili su izloženi jakoj radijaciji čiji su izvori bili delovi zapaljenog reaktora, radioaktivni oblak i skladište radioaktivnog materijala. Zbog visokih doza primljene radijacije 237 ljudi je smešteno u bolnice od kojih je 52 preminulo u narednih desetak dana. Više od 30 godina kasnije, oblast u koju je pristup i dalje zabranjen, postala je utočište brojnim životinjskim vrstama i buja od života. Po okolnim selima kruže glasine o ogromnim čoporima vukova koji gospodare prostorom koji je nekada pripadao čoveku. Nemački naučnici zaintrigirani ovom vešću obavili su niz istraživanja i utvrdili da broj vukova ne prelazi granice normalne brojnosti i da ih u oblasti ima oko 120. Sa serijom „Chernobyl“ Craiga Mazina interesovanje za ovu temu se ponovo probudilo, a najviše zbog toga što je serija brzo stekla veliku popularnost, te se ubraja među najbolje ocenjene sadržaje na IMDb-u. XXZ magazin vam u tom kontekstu nudi fotografije koje je 2017. snimio Arkadiusz Podniesiński, te dokumentarni film snimljen 2014. godine.

U četvrtoj epizodi mini serije “Černobil” mladi Pavel (Barry Keoghan iz “Ubojstva svetog jelena” i “Dunkirka”) unovačen je navrat-nanos i poslan u raščišćavanje zone dekontaminacije oko mjesta gdje je nedavno eksplodirala nuklearna elektrana

Prošlo je preko 32 godine od nuklearne katastrofe u Černobilu, a fotografkinja Olga Dovgopol imala je pet godina kada je sa porodicom napustila rodni Pripijat. U čast izgubljenom detinjstvu započela je projekat „Dolls“ u okviru kojeg je fotografisala lutke koje su ostale u predškolskoj ustanovi koju je pohađala sa bratom pre nego što je zauvek napustila rodni grad. Nakon nesreće često je sanjala Pripijat, pa je planirala da se jednom tamo i vrati, te je to prvi put učinila 2015. godine, da bi nakon toga još 12 puta posetila rodni grad. Tokom tih putovanja napravila je više od dve hiljade fotografija, od kojih su nastala tri odvojena projekta, a najdraži joj je „Childhood Left Behind“, budući da je ličan i vrlo emotivan dok govori o deci koja su za sobom ostavljala lutke koje su za njih bile više od igračaka.