Tekstovi sa tagom: đorđe balašević

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Umio je u svojim pjesmama pričati priče. Bio je vješt stihoklepac, i umio je većinu darnuti u srce. Znate li priču o Vasi Ladačkom? Pitanje na koje narodne mase ginu u suzama. Pa “Lepa protina kći”, i sva ta pretpubertetska erotika i erotika iz staračkih domova i jučerašnjih novina. I preko toga stotinu-dvije istih takvih, pa još ganutljivijih pjesama. A onda, u devedesetima, desetak učiteljskih, pedagoški odmjerenih protestnih, protuotadžbinskih i antimiloševićevskih songova, koji, možda, i nisu preodgojili Srbiju, ali su nekim ljudima iz prvog komšiluka stalno potvrđivali da u toj Srbiji nisu svi isti, da nisu svi izgubili razum

Na koncu, kao što je odavno ostao bez Panonskog mora kojim zapravo nikada nije ni mogao zaploviti, ali je o njemu maštao i pjevao, tako je Balašević ostao i bez Jugoslavije koju je ipak uspješno nadživio kao kantautor čije će pak pjesme dugo, dugo nadživjeti njega

Proslavljeni kantautor Đorđe Balašević preminuo je u 67. godini tokom lečenja od kovida 19 u Kliničkom centru Vojvodina, javlja RTS. Ostaće upamćen kao jedan od najplodonosnijih umetnika na ovim prostorima, muzici koja je premošćavala generacije i nekim od najlepših balada, poput „Jesen stiže, dunjo moja“, „Ne volim januar“, „Ne lomite mi bagrenje“, „D-mol“, „Priča o Vasi Ladačkom“ i mnogim drugim

Kladim se da danas mnogi iz kruga mlade/mlađe generacije nikad nisu videli i u rukama držali vinilnu singl ploču. A opet, stariji ili stari, kojima je peak mladosti bio pre četrdesetak godina, još uvek se sećaju moje rubrike „Singlovi“ iz „Džuboksa“; mnogi su odavno tražili da sve to integralno objavim, ali nije bilo šanse. Zauzet e-pisanjem i e-uređivanjem, uz redovan haos i povremene teške tragedije i bolesti, planove za „Singlove“ ostavio sam za neka bolja/ gora vremena. Uprkos svemu, započeli smo feljton, pa je red da malo obnovimo gradivo o muzičkim uzbuđenjima pre četiri prohujale decenije

Nerijetko bih kupio neki singl samo zato jer je Petar Luković napisao da valja u „Džuboksu“. U to doba glazba nije bila nadohvat uha, trebalo je tražiti puteve do nje, na radiju, u diskotekama, u rijetkim TV emisijama, no najviše bezvučno – u omladinskoj štampi ili u „Džuboksu“!

Koliko puta vam je neka pesma ostala u glavi nakon što ste čuli tek njen refren? Koliko puta niste mogli da zaboravite nebulozne stihove koji vam okupiraju mozak? Zateknete li sebe da pevušite isto što i osoba do vas? Proganjaju li vas melodije koje čujete u prolazu, prodavnici, na radiju, reklami? Ako vam se to dešava, znajte da najmlađi deo redakcije XXZ magazina deli istu sudbinu, a sada i hrabro svedoči o sopstvenoj patnji

Split ’79 prvi put je pustio stihove koji su bili pisani ekavicom: „Imao sam kao mali strašan elan/ snivao sam da ću proći svet/ da ću stići do Afrike/ ko’ Magelan“ (Panonski mornar). Dakako, to je sitnica, jer se na istoj pozornici pjevalo na mnogim jezicima kad je Festival bio internacionalnog karaktera, ali nikad se nije dogodilo da su Slovenci, pa ni Srbijanci, pjevali na svom jeziku. Dapače, čak je i Đorđe Marjanović nastojao biti što bliži jeziku domaćina, što mu nije uspijevalo, ali je bilo korektno i simpatično. Pa i veliki Miki Jevremović  bio je sjajan tumač pjesme i podneblja. I zato je malo čudna bila pobjeda Balaševića usred Splita, i to od publike. Bez obzira na karizmu!

Otvaranje prema Zapadu, koje je koincidiralo s revolucijom u pop-kulturi 1960-ih, izazvalo je euforiju među mladim Jugoslavenima glede fenomena zvanog rok glazba. Nakon kratke zbunjenosti, titoizam je pustio rokenrol s lanca, ali su prorežimski omladinski aktivisti dobili zadatak da ohrabre patriotske motive u njemu. Kasnije su i sami vodeći rok glazbenici otkrivali inspiraciju u obradi folklornih motiva, što je režim odobravao. Ukratko, svi ovi mediji trebali su na ovaj ili onaj način funkcionirati kao "animatori sjećanja" i mehanizmi legitimacije sistema

Dražen Vrdoljak je preko posebnog kurira dobio nove ploče beogradskih rokera i prošlog je tjedna u radio-emisiju uvrstio dvije sasvim “neutralne” balade Bajage i Balaševića. Post festum, gotovo je optužen za diverziju i izdaju. Vrdoljak obećava da takvu glazbu na Hrvatskom radiju više nikad neće puštati. Jer ga tamo više neće biti. A u “Profilu” piše o rokerskim zvucima Istoka

Za vrijeme NOB-a (1941.-1945.) i u postratnom periodu izgradnje socijalističkog društva napisane su desetine ili čak stotine pjesama o drugu Titu, sve redom naravno u njegovu slavu. Izvodili su ih najpoznatija interpretatorska imena, kao što su Oliver Dragojević i Zdravko Čolić. No, ovaj tekst se neće baviti njima, već isključivo radovima koji su nastali nakon Titove smrti, u periodu 1980.-2010. u okviru pop i rock scene u nekadašnjoj Jugoslaviji. Neke od njih su pune divljenja prema Titu i njegovom djelu, neke pune mržnje prema njemu, a neke su manje-više uravnotežene.

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava