Tekstovi sa tagom: đorđe krajišnik

O stanju kritičke misli kod nas i autorskom iskoraku u poeziju razgovarali smo sa Đorđem Krajišnikom: Prevashodno jer mi je stalo do književnosti, i do jednakih prilika za sve ljude koji se danas odluče dati sobom u stvaranje nečega tako neopipljivog, ali opet važnog i spasonosnog, kao što je književnost.

U Sarajevu će se od 7. do 10. jula održati šesti po redu Međunarodni festival književnosti Bookstan

Latinska ćuprija pred nosom/ prestolonasljednik neki dolazi/ mnogo će svijeta ulicama da plazi/ Nema tu intime/ Bolje u krevetu ostati

Pisac u jednom trenutku sreće egzilanta u sebi, pomiruje se, stanje zvano egzil postaje njegovim pravim stanjem. Načinivši krug, pisac se pomireno vraća svojoj pravoj kući

Neprestano zaglibljena u prošlost, Srbija, prema Basari, neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak, čime se uzrokuju diskontinuiteti koji temeljno potresaju srpsko društvo i kulturu. Nakon svakog razdoblja koje je prošlo srpske elite se bore protiv tog razdoblja iako su ga uglavnom same proizvele i izabrale

Individualni identitet mora biti najvažniji. Ja mogu biti član stotina kolektivnih identiteta, participirati u njima, ali ja kao individualni identitet, ja kao ja sam nesvediv. To je individuum. Kod nas treba afirmirati individualni identitet. A mi danas svodimo sve identitete na jedan, a to je nacionalni. To je nasilje. Individuum znači da je čovjek nedjeljiva stvarnost, da je originalan, da se razlikuje od ostalih. Onda on, kao takav, može participirati u kojem hoće identitetu, a ne da se sve samo svodi na jedan kolektivni identitet i time se čini nasilje nad živim čovjekom

Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća

Junak Babićevog romana potvrđuje iznova onu istinu o dubini društvenog pada u kojem obitavamo na ovim prostorima. Ono što se nije desilo u našem vidnom polju, kao da se nije ni desilo. Zid šutnje i dalje stoji, niko još nije ni pomislio da ga razlupa macolom. Sam se neće srušiti, a laž postaje jedini važeći modus vivendi

Povampirenjem pobornika fašizma, njihovim ustoličenjem kao nosilaca novih društvenih vrijednosti, revizionističkim prekodiranjem antifašističkih spomenika (i njihovim svođenjem na mononacionalni koncept), ovdašnje društvo ustoličeno u navodni višestranački demokratizam zapravo je regresiralo i izabralo najcrnji revizionizam kao svoje osnovno obilježje

Ono što, pak, daje specifičnost pripovjedačkoj perspektivi ovog Marojevićevog romana, sadržano je u grotesknosti odnosa glavnog junaka i okoline koja mu zamjera zbog očevog samoubistva. Vrijeme je stranačkih previranja, opšteg društvenog anarhizma, inflacija i rascvjetalog crnog tržišta čiji je tipični predstavnik stric i imenjak glavnog junaka Ratomir Juaković. U takvim okvirima i samoubistvo oca podozrivo se posmatra kao izdaja naše stvari. Mještani Kamenara će ići toliko daleko da će sumnjičiti Jaukovićevog oca kao krivca za poraz njihove opcije na izborima. Sa druge strane, preduzimljivi stric će neprestano na Ratomira vršiti pritisak zbog iste stvari, sumnjičeći mu oca da se kukavički ispisao iz života

Uprkos svim podmuklostima, svemu što davi i guši naše gradove, Tomaš i dalje jeste pjesnik koji traži da naučimo voljeti. Sve se jeste srušilo, ali se posljednjim naporima, do kraja, mora suprotstavljati odrvenjenosti i otupljenosti na emociju, na ljubav. Bez toga sve je tek pakao i tama

Baš kao što je to prikazao u “Stalkeru” i “Žrvovanju”, Tarkovski strepi od zla i suludosti koju je dosegla naša civilizacija u svojoj svojoj ispraznosti. Ali ujedno vjeruje i u ljubav, kao središni postament svijeta. Iznimno je simbolično i na svojevrstan način predskazujuće pratiti njegove košmarne snove, postapokaliptične vizije koje ga često pohode. Konačno, neposredno poslije završetka rada na “Žrtvovanju” Tarkovski će, ležeći na bolesničkoj postelji, čuti za nuklearnu havariju u Černobilju. Kao da se odjednom u svojoj najcrnjoj brutalnosti oživotvorila sva slutnja kojom je upozoravao svijet kroz svoje filmove

Đikić u “Ukazanju” pred čitaoca donosi niz ozbiljnih pitanja o karakteru naših demokratskih sistema. Krećući se Albertovom sudskom odbranom, čitalac je uvučen u zmijsko gnijezdo, otvara se pred njim cijela šema mračnih podzemnih društveno-političkih odaja. Albert grčevito pokušava da se odbrani, on zna da su se kola jednog velikog sistema slomila na njemu. Pitanje njegove krivice je pitanje uloge jednog kotača u sistemu. Đikić nas, dakle, u ovoj svojoj precizno i uvjerljivo artikulisanoj alegoriji ponovo suočava sa onim pitanjem o ulozi pojedinca u mehanizmima moći. Da li pojedinac može da se odupre takvom pritisku, da li možemo za njega naći alibi ako je samo radio svoj posao. Sve to su pitanja sa kojima se neizostavno suočavamo unutar ovog Đikićevog romana

Emir Imamović Pirke ispisuje u “Teroristu” zanimljivu pripovijest o jednoj iznimno aktuelnoj temi. Pri tome, što je također važno, Imamović koristi sve prednosti kako publicističkog, tako i književno-umjetničkog postupka da bi ispisao uvjerljivu priču i karaktere koji prevazilaze puki žurnalizam i uopštenu detekciju stanja stvari na ovim prostorima. Autor pri tome uspijeva stvoriti zanimljiv zaplet koji ovoj knjizi daje nužni okvir romanesknosti, što se u završnoj epizodi, kada Mirza bježi iz zatvora, zaokružuje u uzbudljivu pripovijest koja uspješno oživljava svoje junake

U tim malim puninama smisla, tim pokretima gotovo nevidljivim, ali istinitijim od uzaludnosti velikih zamaha, koji već sljedeći trenutak iščile, zaiskri bar tračak nade. One koja možda jeste samo optička varka života, ali koja bar nakratko sprečava potpuni pad u crnilo. Koja vraća djetinji pogled na svijet, kada se cijeli svemir udahnjuje razgoračenim očima i kada je punina najintenzivnija u svom primordijalnom potresu. To je prostor koji ispunjava književnost, samo ona može ući u ponore i snoviđenja čovjekovog mentalnog i emotivnog podzemlja