Tekstovi sa tagom: đorđe matić

Ludwig van Beethoven – predstavlja borbu. Borbu kao stanje, sudbinsko, kao konflikt, kao konfliktnu potragu i proces, bitku, probu i iskušenje. Ličnu, muzičku, umjetničku, stvaralačku, ali i kulturnu, političku, povijesnu, civilizacijsku. Borbu samog kompozitora najprije, s biografijom, s očajnim uvjetima i počecima osobnim i kasnije općedruštvenim, s nepravdom da je genij još bio osuđen na sponzore i mecene, uravnivši rođenjem tik pred pojavu kompozitora-profesionalaca koji stvaraju na tržištu, što počinje u njegovom, devetnaestom stoljeću

Tek kad smo stizali tamo gdje nas je odvelo ono nevrijeme i nedoba, tamo gdje bi nas dočekalo svašta – nekad loše, nekad dobro, nekad, ruku na dušu, i bolje nego što smo ostavili za sobom – ali nikad naše, i što nikad nije ni postalo naše – e onda bismo je pustili. Tvoju “Nedelju”, da nas dokrajči, da nas raskoli iznutra, kao onda, kao tamo, u onoj produženoj noti na kraju refrena, kad bi zavapio, kad puknu glasnice na tren, na neizdrživi stih: “…nedelja, i svi ste tu. A mene… s vama nema”

Rađen očito dugo, i očito iz ljubavi, s velikom energijom, dokumentarni film „Indexi“ o sarajevskom bendu odiše poštenom i čistom namjerom. No nitko u skoro dva sata ni makar da pokuša, pa barem i krivo pokuša dati neku tezu, da nabaci makar išta o onome iza činjenica – osnovno pitanje: kako je bilo moguće nešto kao što su bili Indexi?

U vrijeme ispranih, sterilnih, nepamtljivih, u dlaku istih estradnjaka, u doba praznoglavih pjevača bez ijedne ideje, makar i pogrešne, u eri mladih dresiranih lutaka bez stavova – stvarno, ko će nam sad biti negativac? Zbogom Kićo!

Ne znam da li iz naivnosti ili poštenja, ali Leiner bez ikakvog uzdržavanja koristi dvije riječi, pridjev i imenicu koji su u Hrvatskoj - tu gdje je izašla knjiga dakle – pravi, i jedini istinski, krajnji tabu i traumatsko mjesto. Tamo gdje se ubiše da na svaki zamislivi način pokušaju zaobići jednu riječ i jedan pojam, do paroksizma, do nevoljne i bijedne komičnosti i uz trajni grijeh anakroničnosti, Leiner bez straha i historijski jedino ispravno piše: „jugoslavenski (bendovi)“, „jugoslavenska turneja“, „u Jugoslaviji“...

Uhvaćen iz profila u sredini kadra opet, na ulici među ljudima i nekim dječakom koji ga gleda odozdo, Džoni na ramenu nosi motku na kojoj visi plastični zavežljaj. Ton je dijelom ironičan naravno, autoreferentan – to je Džoni kao pjesnik i avatar “ciganske”, otpadničke, emigrantske, bezemljaške Jugoslavije, s podsmješljivim srcem ali u koje je negdje ipak ubodena i krhotina leda, u kadru što je naznaka o budućnosti. On je i u tome bio predvodnik

U Americi vole pobednike i pokajnike, a Čet Bejker to nije bio. Zato je od Evrope, u kojoj umeju s naklonošću da gledaju na dekadente i “nedovršene” ljude, Čet Bejker načinio vlastitu teritoriju. Razvijao je i usavršavao svoj zvuk i ton do samog kraja na amsterdamskoj kaldrmi pre tačno 25 godina, ton na koji je njegova matična kultura ostala gluva, ali koji je zato na neočekivanim geografijama poput naše u pamćenje upisao lepotu i čaroliju muzike stopljene u neobičnoj ljubavi

Nekoliko najuspjelijih pjesama Radeta Drainca – “Jesen”, “Nirvana”, iznad svega “Naša ljubav”, pa bolna i lomna “Kišna ptica” i “Bandit ili pesnik”, prenose se, šire i novim medijima i između čitalaca, između nove energije, pronose kao neusiljena i nenametnuta vrijednost, kao nešto važno, istinsko

Danas, rađaju se generacije, daleko, kod kojih je dio stiha „bez rodnoga kraja“ samo citat, nešto preneseno i posredovano, nedoživljeno, bez istinskog uporišta u stvarnosti. Bio on prenemaganje ili autentična emocija – ili oboje – taj 'raj' iz stiha pretvorio se odavno u svoju suprotnost

Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim "stileto" štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: "Purple rain, purple rain..."

Najlepšu priču o Šabanu pričala je pokojna Ljilja Petrović. U doba kad pravi svoje senzacionalne rane albume, početkom osamdesetih, Šabana gotovo nije bilo na televiziji. Za to je postojao razlog, koji se desio na snimanju video-klipa za nestvarno lepu Šabanovu pesmu “Parno gras” (Beli konj). Snimljen filmskom kamerom, u nekoj beskrajno poetičnoj izmaglici, Šaban u tom spotu, u crnoj kožnoj jakni, zaista jaše belog konja. Po Ljiljinoj priči, nakon pada zadnje klapne Šaban je ukrao konja, odjahavši sa snimanja i nestao, da ga više ne nađu

Trebale su doći devedesete, kad je sve postalo manje važno, manje čarobno – ali s time i prva prava arheologija kulturne prošlosti – da bismo otkrili da je poprsje napravio naš čovjek, hrvatski kipar Mladen Mikulin, odnijevši ga – o, koliko samo u skladu s onim vremenom! – zamotano u platno; sam, s crvenim pasošem, vlakom do Pariza. Bista je kasnije uništena i odnesena, kako i treba. U logici tojest i pravilima narativa kakav je utjelovljavao Džim Morison. Ali – i mi kakvi smo bili, zeleni, "voljni podanici od Guštera kralja" – i djeca kulture dizanja pa rušenja spomenika i bista.

Udara se na one koji se najmanje razlikuju, koji najviše liče, upravo najviše utjelovljavaju najbolji dio vlastite zajednice, zamišljeni ideal samih sebe, onih najciviliziranijih, najblažih, najsofisticiranijih. Ali, organizacija koja je protestirala da se zabrani nastup, ne pripada tome – ona zna da ne spada u takav najbolji dio, ni s ove ni s one strane: ona je šekspirovski Kaliban kome je civiliziranost beogradskog autora naprotiv ogledalo vlastite nedostatnosti, nedostojnosti, nerazvijenosti, sirovosti i niskih nagona

Visoki jedan džentlmen, poznat, već star (“mada izgleda mlad”), a world star, i slova naslova, u Avazu: “John Cleese ručao u restoranu Kod Kibeta”. Ovo, jebote, ko da ste vi pisali, kažem Elvisu kad ste (se) prije trideset godina igrali koševskih Pajtona

Bauk kontekstualizacije kruži među povjesničarima i historičarima danas, čak i kad se bave, po elitnim akademskim krugovima još uvijek navodno „neozbiljnim“ temama poput popularne kulture, sporta, pop i rock glazbe itd. Poželjno da je ta kontekstualizacija globalna ili barem transregionalna-komparativna. Osim ako ste etnički ili klerikalni nacionalista, u tom slučaju morate svoj etnos i svoju majčicu sektu staviti u centar galaksijske historiografije, dakako, bez ijedne crne rupe, inače će vas ovi vaši (hrvatski: uši ili stjenice), najprije giljotinirati a potom izopćiti i srušiti vam nadgrobni spomenik