Tekstovi sa tagom: Šaban Šarenkapić

Jesu li njega zakopali/ Zakopali u zemlju/ Jesu/ A hoćeš li i ti, djeda/ Umrijeti/ Neću, Omare/ E, dobro –/ Hajde da mi onda igramo...

Ja ne znam šta je crnje:/ Biti otac što se/ Ne opire/ Ili sin koji bi/ Umjesto roditelja/ Da ispusti dušu a ne može...

U isti sahat/ Na istome mjestu/ Svakoga božijeg dana/ Okrenut jugu, pas je zavijao...

Veli mi Hamo – moj Šabo:/ Kad hoću da se rasamim –/ Nek imam na ulici/ Vidna razloga/ Za malo vatre neznaniku prići...

Gledam majku/ A ona njiri u mezar:/ U prozor sa dva čista kanata –/ Ovakav je iz dana u dan/U bratovoj sobi/ Poredak –...

Odlazio uvijek s paltom/ Prebačenom preko ramena/ Prazni i pusti očevi rukavi/ Mahali su crnoj zemlji...

Kad su došli da raščiste sobu, šakamačke sve su i u naručjima razgrabili mladi Cigani. Agara je jedva zadržala za sebe kutijicu s figuricom balerine na poklopcu. Ne što je Agara bila baš borbena, nego što se pleniku kutija nije svidela.

Viđen iz dalji/ Kroz runa dima pejzaž sliči/ Umnoženim kricima munka edvarda:/ Sa deponije/ Crne se prozorčići/ Na romskim naherenim kućama...

...dok mi/ Gladovanjem/ Opijeni čekamo/ Da majka pristavi za večeru grah/ Pošto znam kako je u kičevskom logoru/ Otac dolazio do mrvica hljeba...

Potom namine kroz gradski parkić:/ Stane pred tablu išaranu/ Umrlicama/ I pomno iščitava posmrtna slova: znana...

Otad iz svijesti svoje ne mogu da izbijem/ Ponor prvenog stida pred nemarnim/ Skarednicima koji/ Nad nama razgolićeni...

Ja, šestak, i moja majka, smjerna udova/ Zaludno kliberamo od kuće do kuće/ S praga na prag bezdjetnih komšija/ Uglavnom težaka...

I da nije pisanja/ Sve ovo podnio ne bih/ Imao sam u vijeku i mrskijih/ Stvari od stvaranja...

Sa terasa puca pogled/ Na Luško polje/ U zavjetrini/ Naprežem se/ Da za svaki slučaj/ Vidim gdje je i naše groblje

Neko je spustio koru hljeba/ Pokraj mu nogu da ga/ Izmami iz sna –/ U ovu bijedu/ Ja za to bogme nemam srca