Tekstovi sa tagom: Šarlo akrobata

A, opet, kako pristupiti najkreativnijem trenutku jugoslovenskog rocka. Kako, nego iskreno i bez lažnog ustezanja. Zašto bi me nečiji snobizam ili nečija zašećerena nostalgija sputavali. Ti si, velim samom sebi, zaljubljen u taj zvuk. U taj analogni metež i ludički polet. I zašto bi vrijeme bilo kriterij voljenja ili nevoljenja

Pesme “Mali čovek” ili “Ona se budi” i dan danas zvuče moćno i moderno, kao da od njihovog nastanka nije prošlo 40 godina. Niko se na ovim ex-jugoslovenskim prostorima, ni tada ni docije, nije usudio da uradi nešto slično: da koristeći različite muzičke obrasce stvori perfektnu celinu čija svežina u pristupu ostaje nedostižni cilj za mnoge generacije

Kad se ogoli od bilo kakvog naknadnog mitologiziranja ili proročkog potencijala, radi se o izuzetno zanimljivom periodu nevjerojatne mladenačke kreativnosti koja uvijek može poslužiti kao nepresušan izvor inspiracije. S druge strane, ona postaje potpuno impotentna pa i kontraproduktivna kad ju se stavlja na nedodirljivi nostalgični pijedestal. Neprekidnim isticanjem neponovljivosti ovakvog plodnog razdoblja ne samo da se umanjuje šansa novim generacijama da stvore nešto autentično, već se i originalnim ostvarenjima oduzima šarm

Press objava Croatia Recordsa u povodu izdavanja četiri ključna albuma iz doba jugoslavenskog novog vala glasi: “Poslušajte remasterirane albume Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora te Paket aranžman”. No zapravo su, po strategiji Malcolma McLarena i britanskih punkerskih “etiketa”, u najavu mogli staviti i atraktivnije pitanje: “Ima li ikoga tko još nije čuo ove albume?”

Jednostavnim uvidom očito je kako se ponajviše književnih naslova koji govore o domicilnoj popularnoj glazbi, odnosi na razdoblje (punka i) novog vala, odnosno na razdoblje od 1977. do kraja osamdesetih. I nakon 40 godina, to razdoblje intrigira više nego sve ostalo u rock glazbi na ovim prostorima

Namjera mi je napraviti jedan ogled o muzici benda Ekatarina Velika – odnosno pokušati da iz muzičkog rada tog benda izdvojim duhovnu srž te muzike. Može biti da taj oblik duha nosim sam u sebi, jer nije nimalo slučajno da me je muzika Ekatarine Velike oblikovala – jednu dobru deceniju sam odrastao, sazrijevao, plesao život u ritmu te Muzike – obrtao dan i noć, plesao u ritmu vjetra, gazio bosim nogama po toploj zemlji, zemlji na granici i sve tako redom...

U socijalističkoj Jugoslaviji homoseksualnost je dekriminalizovana u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka, ali se i u vreme dok se na nju gledalo kao na bolest i/ili prestup prikazivala u nekim jugoslovenskim filmovima crnog talasa s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Ali šta je sa popularnom muzikom tog vremena?

Posle Idola i Električnog orgazma, na red su stigli Šarlo akrobata i sa njima završavamo ovaj mali ciklus upoznavanja novotarija iz muzičkog Beograda koji je probuđen iz sna. Milan, Koja i Ica razgovarali su sa Petrom Lukovićem, a vernu reprodukciju tog verbalnog koncerta prenosimo vam u obliku minijaturne drame u nekoliko činova. Pošto ste kupili karte, zauzeli svoja mesta, red je da se zavesa podigne…

Pročitao sam u „Večernjem listu“ najavu za Lapidarij. Kaže 'nastupa Šarlo akrobata i Električni orgazam, iz Beograda'. Kakvo ime za bend! To moramo ić vidit. Orgazam je završio u rusvaju, svi smo otkačili. Onda je došao Šarlo i svi smo zanijemili. Pa rekao mi je Koja o čemu se radi. Pa mu nisam vjerovao. To je bio jedinstveni trijumf, svi su pali na pod!

Vd mi je bio i ostao najsimpatičniji akter na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. S likom deteta, donekle nalik Rottenu, ali sa dobrodušnim izrazom lica, neverovatnim smislom za udaraljke, danas bi imao 59 godina. Rođen je 23. februara 1961.

Danas znamo da se nikad ništa nikako ne može promeniti, da je sve, pod kapom nebeskom, a naročito u ovoj zemlji, otužno isto i ponovljivo...

Kakvi su bili moji izbori u osvit osamdesetih? Pa, mogao sam biti hipik ili panker. I to taman kad sam počeo da shvatam da muzika nije samo nešto za slušanje, već i za pokazivanje svetu, a što ima veze sa onim ko si i šta si, tačnije ko bi želeo da budeš. Poput mnogih iz moje generacije premladih za Bijelo Dugme, preneobaveštenih da iz prve ukače novi talas, preživahnih da bi bili „hipiji" i prezgroženih da bi bili pankeri, ovo saznanje me je dovelo do interegnuma u kome nisam slušao ništa. Osim radija i TV, pokazalo se da će to biti sasvim dovoljno

Muharem Serbezovski je 1974. godine snimio pjesmu Ramo, Ramo koja govori o izgubljenoj ljubavi između dva muškarca: Kad sam sreo druga svog, prijatelja jedinog, najsrećniji beše dan jer ne bejah više sam/Pesma nas je tešila, sudba nam se smešila/Ali vihor sudbe zle od mene ga odvede/Ej, Ramo, Ramo, Ramo, druže moj, Ramo, Ramo, druže moj/Da li čuješ jecaj moj/U tami sad živim sam, k’o ugašen sunčev plam/Jer ti si otišao, bolji život našao/Ali ipak nadam se i zovem te vrati se, vrati mi se Ramo ti/Sudbine smo iste mi.

Budući junaci novog vala ovako spojeni sa svojim ranim uzorima lako nam otkrivaju tko je kasnije mogao napisati "Malenu", a tko "Igra rok 'en' rol cela Jugoslavija", tko je imao snažan poriv osnovati bend poput Discipline kičme, a tko voditi EKV. Na kraju, muzički toliko različiti, kao svjetonazorski istomišljenici bili su spremni mijenjati - da ne kažem smijeniti! - generaciju koja nam je do tada pokušavala predstaviti svoju inkarnaciju rocka. U tome je važnost "Paket aranžmana", ploče koja je okupila nekoliko grupa što su ispravile onu devizu "mi ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah". Šarlo, El. Org. i Idoli su zacjelo znali što hoće i, naravno, htjeli su to odmah!

Budući junaci novog vala ovako spojeni sa svojim ranim uzorima lako nam otkrivaju tko je kasnije mogao napisati "Malenu", a tko "Igra rok 'en' rol cela Jugoslavija", tko je imao snažan poriv osnovati bend poput Discipline kičme, a tko voditi EKV. Na kraju, muzički toliko različiti, kao svjetonazorski istomišljenici bili su spremni mijenjati - da ne kažem smijeniti! - generaciju koja nam je do tada pokušavala predstaviti svoju inkarnaciju rocka. U tome je važnost "Paket aranžmana", ploče koja je okupila nekoliko grupa što su ispravile onu devizu "mi ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah". Šarlo, El. Org. i Idoli su zacjelo znali što hoće i, naravno, htjeli su to odmah!