Tekstovi sa tagom: škola

Učili su nas da nastavnicima verujemo. Možda se to u međuvremenu promenilo, ali su školski radnici i dalje svakodnevno prisutni u životima učenika. Neki od njih istina nisu stvoreni za taj posao, najpre zbog toga što sebi dopuštaju da se pretvore u nasilnike. Nastavnik Bojan Adamov, koji predaje istoriju u tri škole u Negotinu, je svoje učenike izneverio (bar deo njih), jer mu se učinilo da je homofobija legitimno sredstvo za podučavanje

Vanda ide u peti razred osnovne škole u jednoj europskoj zemlji, i to je njezina druga škola u desetogodišnjem životu. Iz prve škole je uz pomoć roditelja zapravo rado otišla, gotovo da je i pobjegla. Ispisala se iz svoje kvartovske škole nakon četiri godine vjeronauka i svega što je taj predmet neposredno ili posredno unio u njezin školski, obiteljski i emotivni život.

Skandinavska djeca u školi nemaju testiranja, ni domaćih zadaća, ni učenja napamet, već se sve bazira na edukativnoj igri i inovativnoj primjeni znanja. Istovremeno, naše škole sve su ozbiljnije, zahtjevnije i sve kompetitivnije i svake godine sve lošije na međunarodnim PISA testovima.

Srpski obrazovni sistem sve više liči na onu dobru, staru zagonetku „Puna škola đaka, niotkuda vrata“. Školske zgrade su se preobrazile u lubenice, a s jednim ciljem – da se glave pretvore u bundeve. Zatvorili smo oči i uši, jer semenke kojima pođe za rukom da proklijaju i oslobode se debele kore nataloženih predrasuda vrlo lako mogu da postanu neposlušne. Izgleda da građani koji misle nikome nisu potrebni.

Roditelji i javno mnenje su sablažnjeni i začuđeni nasiljem koje se „desilo” (pošto se kod nas sve nešto „dešava” – rat, sankcije, bombardovanje), pa tako nesnađeni i oni traže „glavu” i postavljaju pitanje odgovornosti. Možemo primetiti – zadivljujuća sabornost nastavnika, roditelja i zajednice. Ideal je skoro pa ostvaren, samo fali jedna sitnica kako bismo do konačne utopije dobacili, a ta „sitnica” su učenici.

Tzv. "zločeste djece" bilo je podosta i srazmjerno se ukazivala potreba za discipliniranjem, kako u obiteljima tako u školi. A to je bar bilo lako. Uvijek je lakše šibom ili šamarom uvesti disciplinu i poslušnost nego pokušati kroz pozitivni autoritet i dijalog riješiti problem. Često su roditelji linijom manjeg otpora i u nemoći da izađu na kraj s neposlušnom djecom tražili od učitelja da ih kazne, dakako, i batinama (samo ga dajte)

Puno je godina prošlo otad. Karte su se nakon toga nekoliko puta miješale i dijelile s promjenjivom srećom. Srednja škola u Krapini još stoji na svom mjestu. Majke više nema, nema ni oca. Nema vjerojatno ni moje razrednice, većine profesora pa i nekih školskih kolega. Nema staje, Perge, stare hiže... Nedavno sam saznao da ni cure iz Velike Vesi koja me tješila nema. Ostale su te neke slike i sjećanja na emocije koje sam proživio. Ostaje i žal zbog nekih stvari koje sam propustio

Škola i obrazovanje su dugo bili ekskluzivno pravo imućnih i njihove djece. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i potrebom za pismenim kadrom u radnoj snazi, osnovno obrazovanje postaje dostupno i obavezno za sve, obezbijeđeno od strane države. Samim time, država odlučuje šta je primjerno, korisno i potrebno djeci da uče – čak i kada se to kosi sa drugim ljudskim pravima. Samim time svjedoci smo raznih restrikcija i cenzura, baziranih na ličnim utemeljenjima predavača_ica, školske uprave ili nadležne vlasti. Nimalo iznenađujuće, LGBTI teme, kao i one koje se tiču drugih manjinskih grupa, su često mete ovih ograničenja i cenzura.

Mladi su u prosjeku osvijestili svoj LGBTIQ+ identitet s 14 godina, češće se outaju majkama nego očevima, a u kontaktu s novim osobama preko polovice njih skriva svoj LGBTIQ+ identitet. Doživljaj poštovanja i uvažavanja njihovog LGBTIQ+ identiteta, kao i osjećaj sigurnosti, češće su imali tijekom studiranja u odnosu na srednju školu, što ne čudi budući da su u srednjoj školi češće doživjeli nasilje, uz negativno spominjanje LGBTIQ+ tema u nastavi.

Video sam sebe kao profesora matematike, gde je sve racionalno i dokazivo, poput savršene formule po kojoj funkcioniše priroda, vasiona, društvo, industrija, saobraćaj, mikrosvet, želje i porivi, bez zamračenih i mističnih mesta, stvarčica i drangulija. Ipak, uzimao sam zdravo za gotovo svet umetnosti, mirio se s postojanjem dotične bulumente, raznobojnog društva ljudi koji pošto nisu sposobni ni za šta korisno, ili iz hobija i viška energije pišu, slikaju, komponuju, igraju; neka ih, mislio sam, valjda i oni imaju prava da žive

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Iz škole su izbacili emocionalni odgoj. Sada emocija luta bez sadržaja na koji bi se mogla primijeniti i opasno se klati između pobunjeničkih nagona, koji uvijek prate ono što se ne može izraziti, i iskušenja prepuštanju zastranjivanjima, čiji su ne tako krajnji primjeri svijet diskoteke, alkohola i droge

U korist seksualne edukacije govori činjenica da što više mladi ljudi znaju, to više kontrole imaju nad svojim životom; što manje znaju, to više kontrole imaju drugi ljudi koji tu okolnost mogu i da zloupotrebe. Edukativni sadržaj vezan za reproduktivnu anatomiju, u Srbiji se već svakako nalazi u okviru nastavnog programa biologije za osnovne škole. Ono što je izostavljeno su teme koje se tiču kontracepcije, polno prenosivih infekcija, seksualnog zlostavljanja i rodnih pitanja. Seksualni nagon je ono sa čime se čovek rađa, ne pojavljuje se iznenada u pubertetu, već se tada javlja jačanje istog. Adolescent postaje svestan svoje seksualnosti, i u slučaju da je bilo šta sem heteroseksualac, neretko to ne sme da ispolji. Seksualnost je kompleksna dimenzija i ne odnosi se samo na seksualne kontakte već podrazumeva i potrebu za prihvatanjem, odgovornost, komunikaciju, seksualni identitet. Potiskivanje dovodi do mnogobrojnih problema, uključujući depresiju

Budućnost od nas zahtijeva promjenu, a obrazovni sustav, kao temelj društva, mora biti podvrgnut reformama kako bismo onima koji dolaze nakon nas u rukama ostavili bolji svijet

Tužna je istina da mi odrasli često više vodimo računa o sigurnosti materijalnih stvari nego o bezbednosti dece. Ljubav prema stvarima koje posedujemo često je veća od ljubavi prema deci. Svako »Ostavi to!« — znači pretpostavljanje predmeta detetu. Dete je mala napast, zato što se njegove želje sukobljavaju sa egoističnim željama odraslih