Tekstovi sa tagom: škola

Budućnost od nas zahtijeva promjenu, a obrazovni sustav, kao temelj društva, mora biti podvrgnut reformama kako bismo onima koji dolaze nakon nas u rukama ostavili bolji svijet

Tužna je istina da mi odrasli često više vodimo računa o sigurnosti materijalnih stvari nego o bezbednosti dece. Ljubav prema stvarima koje posedujemo često je veća od ljubavi prema deci. Svako »Ostavi to!« — znači pretpostavljanje predmeta detetu. Dete je mala napast, zato što se njegove želje sukobljavaju sa egoističnim željama odraslih

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

"U moje vreme" bilo je poželjno da budemo isti, što ne znači da smo bili jednaki i ravnopravni, naprotiv. Možda zato i dalje nijedan prvi septembar nije tek običan datum, ni decenijama nakon završene škole. Ali, možda će nekad neki prvi septembar označiti zaista i novi početak

Uz kultnu dječju enciklopediju "Svijet oko nas" sjetno smo se prisjetili trenutaka u kojima nas je i ako nismo voljeli učenje držala satima prikovane uz stol. Srećom, to nije bila jedina enciklopedija takvog tipa, već su naše male glave oblikovane nizom intrigantnih uradaka s temama od dinosaura do nuklearnih raketa

Učiteljica Majda i maltretiranje nalivperom, mučnina uz Matu i Tiku, nestašni Pucko kao idol, kalendar godišnjih doba u radnoj bilježnici, dilema – ‘mama, zašto ja nemam ćirilicu u knjizi, a Miro ju je imao’

"Uglavnom su išli za mnom i vređali me, spremali sačekuše, pričali da sam ružna zato što sam bi i da me niko neće, da se ubijem"

Nije potrebno biti genije da znaš šta će se desiti ako djecu pošalješ da po nekoliko sati bez maske sjede u zatvorenoj prostoriji u čoporu, da se guraju po školskim hodnicima, samoposlugama i fast-food kioscima na kojima prodaju salmonelu i nutelu. Naročito manju djecu koja piju iz istih boca i srču kroz iste slamke i po čitav dan sline i jedni drugima u facu lansiraju količinu pljuvačke dovoljne za širenje korona virusa u čitavom univerzumu. Djecu od šest godina će neko „edukovati“ da u školskom WC-u ruke peru 20 sekundi, toplom vodom, 5 puta na sat, i prste nipošto ne guraju u nos i u grlo – ni sebi, a još manje drugima? To mi zvuči kao da skočiš sa dvadesetog sprata i dok padaš misliš: a ko zna, možda sve bude dobro?

Sve bitno u životu naučio sam sam, čitajući u osami. Škola me je naučila samo jednom: pokornosti. Život u zajednici podrazumijeva dresuru. U školi učiš razlomke, učiš o fotosintezi i Himalajima, no važnije od svega: nauče te da poštuješ hijerarhiju i autoritet. Do dana današnjeg osjećam nelagodu, zapravo strah od posve nerealne mogućnosti da bih ponovo mogao biti prisiljen na neku, bilo koju vrstu organizovanog školovanja

U programu u kojem je Kiš sveden na minimum, a Pekića nema, sasvim je u redu „izbaciti Desanku“. Sudite mi, ne tražim pomilovanje! No, sve i da naprave program po mom ukusu, najvažnije je kako se gradivu pristupa. Ako se makar jedno delo obradi tako da đake zaintrigira, angažuje, pokrene, oni će sami poželeti da čitaju i istražuju dalje. Ako im se pokaže kako da pristupe poeziji i protumače samo jednu pesmu kako treba, umesto da čitaju na hiljade pesama površno, razumeće i glupu vest iz novina. Naučiće kako da pronađu vesti i teme koje ih se zaista tiču, a ne da okupiraju mozak i statuse svakom medijskom kvazisenzacijom

Britanski pedagog Aleksandar Saterlend Nil (rođen 1883) osnovao je 1921. godine u jednoj engleskoj pokrajini školu Samerhil, u kojoj su nastava i vaspitanje dece postavljeni na potpuno nove pedagoške i psihološke osnove. Rad u Samerhilu, o kome govori ova knjiga, smatra se jednim od najznačajnijih pedagoških eksperimenata XX veka. Poslednjih decenija Nilov rad i njegove ideje bili su predmet žestoke kritike, ali su dobili i velika priznanja eminentih pedagoga, psihologa i antropologa. Predgovor za ovu knjigu napisao je Erih From

Da je ovaj virus opasan govori i to da su i djeca sama već uvjerena da je sa svime gore opisanim sve u redu, da djecu treba odabirom literature segregirati prema spolu, da je bolje biti narkoman nego homoseksualac, da je ne biti član NGO-a zvanog Katolička crkva sramotno djelo koje treba sakrivati

Škole bi mogle biti mjesta od formativne važnosti za LGBTI mlade koji bi ondje mogli učiti o svijetu i samima sebi, tako da mogu postati snažni, ali i obazrivi mladi ljudi. Nažalost, škola je često zastrašujuće i nesigurno mjesto u kojem se najveći strahovi LGBTI mladeži o njihovim identitetima ostvaruju

Danas, nažalost, roditelji zaboravljaju da pored škole, i oni imaju veliku ulogu u obrazovanju i odgoju svoje djece. Prosvjetne radnike nerijetko stavljaju na stub srama, a sami nikad nisu bili učitelji, nastavnici, profesori i pedagozi. Svi se slažemo da su prosvjetni radnici potplaćeni, i da nam je sistem loš, a kada ljude pitate šta je tačno loše, uvijek će vam navesti za primjer nešto što se dešava apsolutno svugdje. Pored toga će reći kako je to na Zapadu bolje, iako nikad nisu živjeli na Zapadu

Izašavši iz te dvadesetogodišnje španske čizme savremene kulture, jedan maturant jedva ako ume da izabere novu špansku čizmu – fakultet. Na njemu ostaje prosečno pet godina. U 26-toj on je jednako čovečanski nezreo, kao dečačić koji svoju igru piljaka pretpostavlja igranju klisa. Jedan grčki petnaestogodišnjak u vreme Sokrata bio je nesravnjeno više muškarac nego jedan tridesetogodišnjak našeg veka!