Tekstovi sa tagom: šovinizam

Je li Front šovenski postao juče, kada se ostrvio na Pavićevića, ili je to bio i ranije – recimo onda kada je na nacionalnoj i vjerskoj osnovi vrijeđao Azru Jasavić? Je li Front postao šovenski juče, ili su to bili i kada su veličali Mladića i Karadžića i negirali genocid u Srebrenici? Uzgred, znaju li u Crnogorskoj stav Demokrata o Ratku, Radovanu i Srebrenici? Ili je takvo što, iako osnovni parametar za prosudbu o šovinizmu političkih partnera iz prosrpskih (ili iz prosrpskih partija izniklih) partija – nepristojno pitati, kako su to ne tako davno poručile “Vijesti” i “Odupri se”? Misle li da Frontove falange ne bi zlostavljale, tukle i hapsile – najprije mene i meni slične, a potom, kada im više ne bi bili potrebni, i njih?

Šovinisti iz Beograda nameću Crnoj Gori model države koja bi doprinosila sukobima na Balkanu, države koja ne bi imala unutrašnjeg spokojstva i bila strašilo za svoje građane i komšije. Kao što je mrziteljska politika Beograda i Srpske pravoslavne crkve uspjela da načini od Srbije: državu bez jasnih granica, bez definisane politike, punu bijesa i mržnje, sa ideologijom koja nakon svih poraza i dalje sanja svoje hegemonističke košmare o teritorijalnom proširanju i dominaciji

Većina srpskih medija tretira Crnu Goru u skladu sa postulatom velikosrpskog nacionalizma po kojem je Crna Gora zapravo srpska država, privremeno odmetnuta od matice. Aspiracije prema susednoj teritoriji se čak i ne kriju, već čine osnovu brojnih medijskih sadržaja. Nezavisnost Crne Gore se doživljava kao privremeni hir tamošnjeg stanovništva koje će se ubrzo otrezniti, Crnogorci će pre ili kasnije shvatiti da su Srbi i da im je ponovno ujedinjenje sa Srbijom jedina sudbina. Ako neće milom, tu su naši političari, intelektualci i mediji da im pomognu

Seća li iko od medija u Srbiji da su i institucije Srbije svojevremeno proterale crnogorsku ambasadorku Anku Vojvodić?! Ni jedan medij u Srbiji nije se dosetio da je pre samo nekoliko sedmica ugledni i umereni kosovski intelektualac i filozof, Škeljzen Malići, sprečen da uđe u Srbiju. I dokle će da pretrajava teza o tome kako su nacionalizam, fašizam, širenje verske rasne i nacionalne mržnje, pozivi na nestanak ili okupaciju susednih država ‒ pravo na slobodu govora?! Pod izgovorom borbe za slobodu javne reči, srpski nacionalizam je 70-ih i 80-ih godina 20. veka otvarao srpsko pitanje, ne kao demokratsko ili pitanje građanskih prava. Otvarao ga je kao teritorijalno u priprema za nasilnu promenu granica

Stvar je u tome da nas Hrvate, jebi ga, nitko ne voli. Još nas otprije ne mogu u štampu vidjeti, a otkad smo uzeli i srebrnu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svi su se okrenuli protiv nas. Angela Merkel se probudi u dva u noći, pa se prevrće do četiri i onda napokon nazove francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i uzrujano mu reče: “Ma, slušaj, oni Hrvati...”, a ovaj je zaustavi: “Nemoj, znam šta ćeš mi reć, i meni su se popeli na kurac kako su bistri, talentirani, marljivi i u svemu drugome sto puta bolji od nas”

Jedna od priča tipičnih za kaznenu politiku Lekarske komore Slovenije je ova koju sam čuo od hirurga koji je bio na rukovodećem položaju u Vojnoj bolnici u Ljubljani i koji je ostao privržen svom lekarskom pozivu tj. nije podlegao pritiscima politizacije: nakon proglašenja samostalnosti Republike Slovenije, zatražio je od Lekarske komore da mu izda licencu za rad. Uprkos tome što je formalno pravno njegova specijalizacije važila u novoj državi (kao i kod svih drugih), i uprkos svom hiruškom iskustvu od nekoliko decenija rada, i uprkos tome što je na visokoškolskim ustanovama predavao hirurgiju, bio je upućen od strane Lekarske komore Slovenije da ponovo polaže specijalistički ispit, verovatno kod svojih učenika. Naravno da na to nije mogao pristati

Iako film obiluje momentima koji će transfer blama u hrvatskoj kinematografiji dignuti na novu razinu ili pak nagnati na promišljanje je li riječ o osebujnoj primjeni apsurdističkih poetika u 21. stoljeću, temeljna je poruka vrlo jasna: današnje je vrijeme suštinski sjebano i nakon duboke kontemplacije kao jedini logični krivac nameće se ključni faktor – žene

Samozvani „domoljubi“ iz Brkićevog svjetonazorsko-ideološkog jata neovlašteno se nameću kao vlasnici „hrvatske države hrvatskog naroda“, mlate praznu slamu nekim braniteljskim zaslugama neprocjenjive materijalne vrijednosti i nasilno „educiraju“ sve i svakoga o tome kako se „domoljubno voli Hrvatska“ i kako u vlastitoj domovini nema mjesta „gostima“ koji nisu po „domoljubnoj“ volji

Princip horizontalnog nacionalizma je krajnje jednostavan: što je predmet nacionalne mržnje bliže nama, to je mržnja intenzivnija i učestalija, premda ne obavezno i veća u strogo kvantitaivnom smislu. Zbog čega je to tako? U najkraćem - zbog straha. Strah je, naime, osnovni generator nacionalizma, svejedno da li je osnovan, neosnovan ili pomalo od oboje. Što nas manje prostorno rastojanje deli od zamišljenog neprijatelja, to veću opasnost osećamo po sebe i stoga smo skloniji srazmerno žešćim reakcijama na „poticaje“ koji nam odande dolaze