Tekstovi sa tagom: žene

„Djevojka u gradu” bogato je djelo kojem se vrijedi vraćati zbog brojnih primjera, uvida i opisa vremena kojem se posvećuje. Budući da je fikcionalizacija 19. stoljeća još uvijek vrlo unosna i dolazi s vlastitim iskrivljenim predodžbama, ovakvo je pristupačno, a iscrpno djelo itekako važno za svakoga koga zanima odnos društva 19. stoljeća prema ženama, naročito stoga što je itekako taj odnos odigrao važnu ulogu u kasnijim predodžbama i očekivanjima

Metafora biološkog sata je počela ulaziti u kolektivnu svijest krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tajming nije slučajan: radi se o reakciji na sve izraženiju žensku ekonomsku samostalnost koja je pridonijela napuštanju tradicionalnih rodnih uloga

Vučemo teški teg koji nas podsjeća da smo uvijek dobro, nismo umorne, porod nije bio bolan i sve se zaboravi, nismo imale postporođajnu depresiju, niti smo ikad u bilo kakvoj depresiji. Uvijek stižemo svugdje i na sve, i nemamo želju da samo ležimo i ne radimo ništa. Nemamo svoje želje, potrebe i prohtjeve, jer nikad nam ništa ne treba. Uvijek znamo sve da napravimo i uradimo i ne treba nam ničija pomoć – ni porodice, ni prijatelja, a profesionalna pogotovo. Bespogovorno odbijamo svaku vrstu pomoći iako nam treba

Naš Gilead moć ne demonstrira eksplicitnim zabranama i opresijom. On posredno osnažuje one koji zločin neće učiniti u ime države ili Boga, već „iz strasti“, „ljubomore“, zato što „im se može“, zato što se zna „gde je ženi mesto“. Naš Gilead će nas ponižavati preko tabloida koji prave ekskluzivni intervju sa silovateljem, sve pod krilaticom da je to za naše dobro

Gospodin i gospođa Bennet roditelji su pet neudatih kćeri – Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydije. Kad na obližnje imanje stigne bogati gosp. Bingley sa svojom sestrom i prijateljem Fitzwilliamom Darcyjem, gospođa Bennet počet će maštati da jednu od svojih kćeri uda za njega. Sve počinje balom na kojem gosp. Bingley upoznaje Jane, a gosp. Darcy Elizabeth…

Dovoljno eksperimentalan da zainteresuje i one koji su već „sve videli“, a i dovoljno prijemčiv za širu publiku, film „Cinema Sabaya“ rediteljke Orit Fouks Rotem je redak dragulj koji se poigrava fikcijom i dokumentaristikom kako bi ispričao univerzalnu priču o čoveku kroz sudbine devet žena u Izraelu

Film „Cinema Sabaya“ izraelske rediteljke Orit Fouks Rotem prikazan je na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić u selekciji „Paralele i sudari“. Selektorka Julia Sinkevych je u ovaj program uvrstila 12 dugometražnih filmova koji se bave provokativnim temama, različitim perspektivama, sećanjem, prošlošću, dubinskim psihološkim portretima likova, kao i osnaživanjem žena

Žrtve patrijarhata smo svi, samo što u nekom trenutku zbog izvesnih karakteristika uživamo određene privilegije ili trpimo zbog njih. Kada se to osvesti, onda postaju jasni rezultati jednog istraživanja u kojem se tvrdi da devojke ne konkurišu za određeni posao zato što misle da nisu dovoljno dobre, dok momci konkurišu znajući da nisu dovoljno dobri. Postaje jasno zašto žena može (i mora) da bude seksualizovana, ali nikako seksualna. Postaje jasno zašto spisak ostaje beskrajan, a zahtevi nikad ispunjeni

Rodne uloge koje su nam dodijeljene nikada nismo prestali igrati; nekada su stvari malo išle nabolje, ali ne kontinuirano. Žene i dalje igraju one tradicionalne, ali za mizerne plate i užasne uslove rada. Sve je nerijetko popraćeno mobingom, odnosno psihičkim, a ponekad i fizičkim nasiljem. One su zadužene za više poslova koje moraju istovremeno obavljati u velikim trgovačkim lancima, koje najčešće drže ljudi bliski vladajućim strukturama. Druge su pretežno u konfekcijskim industrijama koje su u vlasništvu stranih kapitalista. A nakon zvuka sirene čekaju ih standardni poslovi u kućama. Kapitalizam kome je imanentan patrijarhat stvara nam sivu i tmurnu sliku života žene, baš kao u Zolinom romanu „Žerminal“

Nasilje nad ženama je svakidašnjica, stvarnost. Nasilje u obitelji, seksualni napadi, mobinzi na radnom mjestu, silovanja, sakaćenje genitalija – samo su neke od vrsta nasilja koje se temelje isključivo na pitanju spola. Iako se medicinske i pravne definicije razlikuju, silovanje je stvarni izraz agresivnosti, ljutnje ili potrebe za moći; psihološki –  riječ je o nasilju, ne o seksu. Pri čemu, nove medicinske teorije o tipologijama zlostavljanja upućuju na to da je zapravo riječ o duševnoj anomaliji  i da nasilnici, odnosno silovatelji ustvari imaju – dijagnozu! E, pa ima li tomu kakva lijeka?

Najteže saznanje mi je kada vidim da žena ženu degradira, omalovažava i ismijava. Da jedna u drugu upiru prst jer, ukoliko nisi mučenica kojoj je život stao zbog braka, ti si ljudski odron. Ako nisi uspješna, onda si jadnica, ako si uspješna, onda si najvjerovatnije nemoralna. Svaka žena u našem društvu nosi olovno breme na leđima i zato žena ženi treba biti istinska podrška, i sada i u vremenima koja dolaze

Kada shvatimo da su identitet i ponašanje uslovljeni ne primarno biologijom, nego društveno-povijesnim prilikama, moći ćemo redefinirati vlastite uloge, zahtjeve, očekivanja, odnose i norme

Nepravda koju sam ja osjetila na svojoj koži od mene je napravila osobu koja danas želi da se bori protiv iste, koja se zalaže za toleranciju, empatiju i razumijevanje u svakoj situaciji i kojoj su diskriminacija i predrasude postali ljuti neprijatelji. Vremenom sam se naučila zauzimati za sebe i svoja prava, pa se tako i odnos članova porodice postepeno počeo mijenjati, baš zato jer sam postavila granice za ponašanja koja hoću i neću tolerisati

Disney je od tradicionalnog prikaza žene podređene muškarcu, polagano, ali značajno napredovao, što uvelike doprinosi rušenju rodnih barijera koje je tijekom desetljeća bez imalo zadrške propagirao. Iako bi se u 21. stoljeću ravnopravnost spolova trebala podrazumijevati, postoje mnoge rupe koje traže zakrpu, stoga bi ovakav istup poznatih produkcijskih kuća mogao imati značajnu ulogu u formiranju pozitivne slike o vlastitome duhu i tijelu

Još kad sam imala 10 godina, Springsteenov stih “We learned more from a three-minute record, baby, than we ever learned in school” urezao mi se u pamćenje iako sam ga tada jedva mogla razumjeti, da bi se i toliko godina kasnije, unatoč svemu što je život donio u međuvremenu, još uvijek činio kao univerzalna istina. Tako da, za mene, a i mnoge slične meni, odustajanje od glazbe nije opcija