Tekstovi sa tagom: Antun Branko Šimić

O okna naša udare pokadšto/ krik ples i radost života iz grada/ – O grad!/ O nemir nemoć naših srca!/ O mi smo davno izišli iz života

Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše

Vjerenice šta će Tebi/ meso koje sane,/ oči ko dva mrtva crna cvijeta,/ jedno dijete koje gori u propast?/ Gasnu vatre snovi zvijezde/ Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde

Diana se povlači iz javnog života. O Akciji i onome što je radila za vrijeme rata ne govori se ni u najbližoj obitelji. Uvijek sklona pomoći ljudima, i poslije rata nastavila je s humanitarnim radom. Kada je u okolici Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo Diana ga je, iako nije posjedovala veća materijalna sredstva, svake godine novčano podupirala. Od kraja rata pa do trajnog preseljenja u Austriju živjela je sa suprugom na relaciji Zagreb – Innsbruck. Razdoblje od proljeća do jeseni provodili su u Austriji, a zimu u Zagrebu. Godine 1972. trajno se preselila u svoj rodni Innsbruck, gdje su ona i suprug najprije živjeli u stanu njenog oca, a kasnije u maloj obiteljskoj kući koju su sagradili. Tu im se pridružila i Silvijina majka, mlađa kćer Ilse. Diana je umrla u Innsbrucku 20. kolovoza 1978. godine i sahranjena u obiteljskoj grobnici

Vampiri su već dugo, između ostalog, i simbol za nesputanu seksualnost, kako na filmu, tako i u književnosti. Tako su, na primer, u svetu kinematografije ova bića koja dolaze s one strane mraka neretko upotrebljavana da bi opravdala homoerotične scene, te prikrila seksualnost koja je u svetu izvan velikog platna bila nešto o čemu se ne govori. Vampiri i druge drakule su takvim delovanjem bitno doprineli vidljivosti jedne manjine, a tajne signale su mogli da prepoznaju samo oni koji su žudeli za vidljivošću, čak i kada im nije bilo jasno šta je to što osećaju. Takav je slučaj i sa pesmom „Vampir“ Antuna Branka Šimića, u kojoj stvorenje straha, koje obično pripada svetu mrtvih, te postoji bez otkucaja srca i cirkulacije krvi, ima ruku koja je „mala topla mekana“, kojom lirskog subjekta odvodi u dubinu večeri, gde „grli njegovo telo i pije njegove usne.“

Tijelo: težina drži me za zemlju/ i odvući će me u nju svega, bez ostatka./ Uz krevet mi se mlada žena smije./ Kako bih došo do nje sam, bez tijela?

Nebo je već dugo praznina/ bez boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.