Tekstovi sa tagom: Azra

Album “Ravno do dna” je svjedočanstvo o perfektnom koncertnom trenutku benda kojemu na putu do savršenog kraja, osim publike što je disala s njegovim imenom, više ništa nije trebalo

Da nije bilo rata, danas bismo govorili o roditeljima koji su kupovali kapute po modi, govorili naglaskom za koji su vjerovali da je zagrebački i beogradski, svojoj djeci davali imena iz filmova i, sve u svemu, bili samo malo luckasti. Ljepše bi to bilo, i pravednije. Taj sram i zaborav stvarnih motiva teški su kao najteža novembarska magla i kao depresija ljudi koji jednoga dana shvate da su život uludo utukli, a da za novi više nemaju vremena.

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja

Magazin Džuboks se na tržištu pojavio 1966. i izlazio je tri godine. Ponovo se na kioscima pojavio 1974, što je trajalo sve do 1986. godine, kad je definitivno ugašen. Tokom svog postojanja pratio je razvoj rokenrola, novog vala i lansirao mnoge rock zvijezde s područja čitave Jugoslavije. Ovo je podsećanje na prvi muzički list iz neke socijalističke zemlje

Prvi album Azre se završavao porukom: „Obrati pažnju na poslednju stvar“ i ja sam to i učinio. Sve dok majka nije ušla u moju sobu i pitala me šta to slušam celog dana. Pokazao sam joj omot i u nekoliko rečenica objasnio kakvo je to remek-delo. Dobra stvar sa majkama je što uvek veruju svojim sinovima. Otac je bio skeptičan, činilo mu se da se Džoni mnogo dere, a postao mu je simpatičan tek kad sam saznao i rekao mu da je i njegov ćale vojno lice, oficir u tenkovskim jedinicama. Kasnije smo otkrili Hajneovu pesmu „Azra“ i to nam je pomoglo da razumemo Štulićev zaokret ka sevdalinkama. Ali prvi album iz 1980. i sve što je objavio do Orvelove 1984. godine bili su ključni za nekoliko generacija rođenih krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Vremenom se menja i izgled zabava, više nije bitno dati samo gajbu, prostor, bitno je i imati neki program; mini koncert, svoj šou, performance nekog umetnika, napraviti happening, foto studio, polaroid akciju, izbor najgirl sa šouom, snimanje i gledanje videotejpa, piće, koktele - ne pije se više pivo već frappe, fuzzes, martini. Mašine se gase, čuje se mjuz, ceo kvart je živnuo. Lepe devojke se slikaju na autima, blicevi i noge sevaju. Domaćin, novosvesni, se izdvaja, niko ga ne poznaje, svi idu za njim, prvi, drugi, treći sprat i - vrata raja. Sto ljudi, osmesi na licu, muzičke mašine se pale, zidovi se tresu, vreme staje. Beograd by night. Body art žur sa dobrim mjuzom: FILM, FILIM, FILM!!! Mi smo uvek zajedno - naše devojke su najlepše u gradu!

Album “Sunčana strana ulice” doista jest magnum opus Azre, ali i fascinatna freska grada koji se budi iz dugog i mračnog sna, oslikana osobnim frustracijama, ljubavnim zgodama, likovima koji su često bili stvarni, te političkim rogoborenjem protiv zakrečenog sistema koji ne shvaća što će mu se uskoro dogoditi. Nervozan, nabrijan, gorljiv i napet do pucanja po svim šavovima, Johnny se na “Sunčanoj strani ulice” ukazuje kao definitivni glasnogovornik generacije zadojene novim valom čak i kad pjesnik okreće leđa gomili koja ga slijedi ili srodnim bendovima, a sve zbog potrebe da ostane izdvojen, samosvojan i originalan

U džepu stišćem dozvolu za putovanje, moju kartu za sreću u jednom pravcu, moja se krv u dvorani za operacije prelijeva u nekog, pogledom dosižem veliku daljinu, vidim preko gradova i kroz srca ljudi, ovako lete anđeli po dobre duše, ovako se kote tajni mačići. Dobar je život, krv je dobra.

Zanimljivo je da je tada spika bila užasno apolitična. Tko se bavio politikom, bio je kreten... Rijetko tko je bio u Partiji, a o onome tko je bio – mislilo se da ima neke podle namjere. Tad smo se puno više miksali i bilo je glupo pitati odakle si. Nacija nije ništa predstavljala. Bilo je to malo gušeno, ali nama je nacionalizam bio, u stvari, kretenska spika s obzirom na jaku relaciju Zagreb-Beograd i putovanja po cijeloj Jugi... Sve se miksalo. Nitko tada nije imao pojma da će sve otići u kurac - sjeća se Zoran Pezo koji je osamdesetih giodina započeo projekat Vesele televizije

Objavljena prije mjesec dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige

Naš način života, nekak’ u osnovi, bio je buntovan. Stalno si htio biti drugačiji od ostalih... A danas klinci žele biti baš kao svoji starci – lova, laptopi itd. A mi smo htjeli evoluirat, biti sasvim drugačiji od svojih roditelja. Bilo je nezamislivo da slušamo istu mjuzu k’o starci. Danas nema bunta, samo zabava, samo eutanazija. Nema stava, to je dominantno

Britanska rock novinarka Vivien Goldman provela je sedam dana u Jugoslaviji početkom 1982. i napisala prikaz zbivanja u jugo-rocku: glavni junaci postali su joj "Idoli" i Johnny Štulić iz "Azre", što se nije dopalo zagrebačkom rock kritičaru Darku Glavanu koji Goldmanovoj u „Startu“ zamera što nije pomenula Gorana Bregovića i grupu  „Riblja čorba“, tvrdeći da silno greši što protežira "Azru" i „Idole“. Ovaj polemičan tekst prenosimo u celini