Tekstovi sa tagom: Azra

Posle točno 23 godine, pre nekoliko dana telefonom su razgovarali Džoni Štulić i Petar Luković; tema – feljton na XXZ portalu o Štuliću iz knjige “Biografija” Hrvoja Horvata. Džoni je predložio da za naš portal napiše odgovor/demarš spram objavljenih feljtonskih nastavaka, pogotovo trećeg dela, ali je zbog celokupne slike i razumevanja morao proširiti odgovor i na druge teme. Tekst Branimira Džonija Štulića objavljujemo u originalu; u heksametru; na ćiriličnom i latiničnom pismu, onako kako on inače piše…

Objavljena pre dva tjedna, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige

Objavljena pre dva tjedna, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige

Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige

Kao što se pjesnik ne uspijeva odmaknuti od vlastitih stihova i čuti ih tuđim uhom, tako je nama iz onog vremena nemoguće čuti i doživjeti Džonijeve stihove na način svega drugog, svake druge poezije. Uzalud su u toj stvari sve pročitane knjige, uzalud je odrastanje i učenje, kad je Azra ono što su za vjernika Kuranske surre, Očenaš i Zdravo Marija. I nakon što su istekla naša vremena, nestalo Azre i Džonija, i nakon što su se vjernici pretvorili u ateiste, tekstovi pobožnih pjesama ostali su jednako nepronični

Dan kad je Azra došla u Rijeku bio je uobičajen, kraj osamdesetih, nešto se šuškalo i šaputalo da bi im to moglo biti zadnje ukazanje kod nas jer da će Štulić ići u solo vode. Ja nisam pridavao toj informaciji previše značaja jer me nikada nije zahvatila azromanija, iako su sve mlade gospodične za koje sam se nekada zanimao iskazivale nevjerojatnu količinu oduševljenja nad gore spomenutim likom. Pih, žene imaju stvarno čudan ukus!

Draženova lucidnost, spisateljski talent i erudicija u nekom bi "idealnom svijetu" bili možda pretočeni u naramke napisanih knjiga, snimljenih televizijskih glazbenih serijala i antologijskih boxova no, dakako, u "dolini suza" život se odvija po posve drugačijim shemama. Nama koji smo Dražena znali, s njime se desetljećima družili, zajedno proputovali tisuće kilometara i odgledali stotine koncerata, Vrdo je srećom ostavio mnogo više od objavljenih "naslova": dio sebe

Gledali smo ga kao boga, slobodno se sada može reći, onako visokog i tada već zakosaćenog, s onim usko postavljenim semitskim očima, i kako mu je, dok zatvorenih očiju pjeva, već u prvoj-drugoj pjesmi košulja uvijek bila potpuno mokra, od vrućine reflektora, ali još više, oduvijek sam ovo osjećao, od neke unutarnje, neobjašnjive tenzije – i pitali se što nam zapravo poručuje iza nanosa, iza zastava s vjetrom svojih stihova, onako kako je Kiš opisivao Krležinu literaturu kao „zastavu u kojoj uvek ima nekog vetra“

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a "Azru" sam napravio po sebi. To je ulični bend, "Azra" je u stvari artistički ulični bend i to je - SVE

Za vrijeme NOB-a (1941.-1945.) i u postratnom periodu izgradnje socijalističkog društva napisane su desetine ili čak stotine pjesama o drugu Titu, sve redom naravno u njegovu slavu. Izvodili su ih najpoznatija interpretatorska imena, kao što su Oliver Dragojević i Zdravko Čolić. No, ovaj tekst se neće baviti njima, već isključivo radovima koji su nastali nakon Titove smrti, u periodu 1980.-2010. u okviru pop i rock scene u nekadašnjoj Jugoslaviji. Neke od njih su pune divljenja prema Titu i njegovom djelu, neke pune mržnje prema njemu, a neke su manje-više uravnotežene.

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Arhitektica, istraživačica i članica MAZ-a Iva Marčetić u svom se tekstu opširno osvrće na cijeli tekući slučaj “obnove” i “preinake” Doma Hrvatskih likovnih umjetnika iliti Meštrovićevog paviljona, odnosno Trga žrtava fašizma uopće, podsjećajući na njegovu kompleksnu osamdesetogodišnju povijest kao jednog od simboličkih središta moći prolaznih država, ali i recentnu prošlost otkad novije generacije prostor trga prihvaćaju kao svojevrsnu “nultu točku” javnog neposluha.

Ne voljeti domaći novi val odnosno varijacije punka s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina XX. stoljeća sasvim je u redu. Mogućih razloga svakako je podosta i svi su legitimni: nekritičnost prema kvaliteti, mitologiziranost pojedinih aktera poput Štulića, pretjerano nostalgično gledanje na mladost jedne generacije odrasle u Palachu ili Kulušiću,  “obljetničarska” eksploatacija (posebno 25. obljetnice 2003./2004. godine), gomila nove, bolje i originalnije glazbe nastale u svim godinama nakon…