Tekstovi sa tagom: Azra

Potpuno je prirodno u nekom trenutku života ne voljeti ići u knjižnicu. Možda trenutno nema naslova koji vas zanima, možda vas nervira pult, možda ste izgubili posljednju posuđenu knjigu… Možda nikada niste ni probali. Svatko ima neku svoju priču smještenu u velikoj knjižnici zvanoj Ljudi. Evo jedne takve

Takav rock bi trebale sve društvene strukture držati kao kapljicu vode na dlanu, no na žalost našim medijskim čuvarima reda i mira i najkonstruktivnija oporba izgleda kao diverzija

Toliku količinu energije benda i publike nisam vidio, od prve sekunde do zadnjeg tona. Izgledalo je kao da ih spaja Teslin elektricitet. I dan danas mislim da je to bio jedan od njihovih najznačanjih koncerata. Svi posjetioci koji su bili te noći na magičnom doživljaju, složiće se sa mnom

Kad je postalo očito da Jugoslavija srlja u propast, Štulić je 1991. u Sarajevu snimio album Sevdah za Paulu Horvat, koji je 1995. objavila beogradska Komuna. U Sarajevu je te 1991. snimio i dokumentarni film Das ist Johnny u kojem je najupečatljiviji moment kada promatra Sarajevo s prozora hotelske sobe i zaključuje kako će uskoro sve to gorjeti. Nakon toga se 1995. pojavio u Beogradu gdje je završio novi album Anali i na sajmu knjiga promovirao knjigu Božanska Ilijada. To je bio njegov zadnji posjet jugoslavenskom prostoru. Štulić već dvadeset godina živi u Nizozemskoj bez državljanstva, u teškoj materijalnoj situaciji, iako učestalo dobiva ponude za jugoslavensku turneju od koje bi mogao zaraditi mnogo novca. Čini se da je izabrao ulogu vječnog apatrida, ali to ne mora biti posve točno. Veliki umjetnik je naprosto zbog tolike količine nasilja i raspada zemlje zgrožen napustio svoju zemlju bez misli o povratku

Sve je počelo i završilo se na brdovitom Balkanu. Tačnije, Azra je u Beogradu održala trijumfalan koncert, doživela ovacije i negde posle ponoći skrasila se na trećem spratu hotela „Union“. Znoj je lio potocima i mada je već bilo vreme za spavanje, svi su bili u punoj oratorskoj formi. Dakle, u dresu „Džuboksa“ ovoga puta bili su Petar Luković i njegov omiljeni image-man, zadužen za fotografiju, Dragan Papić, dok je boje Azre branio Branimir Štulić Džoni. Razgovaralo se dugo i u pauzama se ispijala kisela voda. Noć je pala na krevete usnulog grada dok su se neki ljudi vraćali taksijem svojim kućama. Bio je već petak, septembar se spremao za rad...

Pre gotovo četiri decenije, u jesen 1978, tadašnja postava Štulićevog benda s pjevačem Jurom Stublićem održala je u Gospiću koncert, kao dio promocije omladinskog lista “Polet” koji je reklamirao svoj novi (ofsetni) izgled koncertima Azre po regionalnim centrima. Ovih 12 nefotošopiranih, gotovo historijskih fotografija imaju svoju priču: koncert Azre održan je u kinu "Jedinstvo"; nakon toga cijela se ekipa uputila u kuću Pipovog bratića preko puta kina, a čovjek u uniformi JNA kojem Johnnyjevo rame služi za emocionalnu utjehu nije nitko drugi već - Husein Hasanefendić Hus, budući šef Parnog Valjka! Inače, lijepa vijest glasi: photo-rariteti iz arhive Gorana Pavelića, našeg velikog prijatelja, redovito će se pojavljivati na XXZ stranicama sa željom da sačuvamo sećanje na zajedničku rock prošlost…

U novovalnoj atmosferi s početka osamdesetih, okružen svežim zvucima sa zagrebačkih pozornica, tadašnji urednik omladinskog lista „Polet“ Sven Semenčić napisao je za „Džuboks“ prikaz muzičkih događaja u hrvatskoj prestonici, najavljujući afirmaciju novih, mladih bendova koji se zovu Azra, Kazalište, Film...

Šta se desilo u Hrvojevoj 6 tokom sedam noći 1981. godine? Kako je snimljen album "Ravno do dna"? Šta se dešavalo na koncertima u Kulušiću? Kako su Glavan i Luković doživjeli trostruki album Azre?

Malo je toga na ovome svetu što bes i gađenje može da izazove jednakom brzinom kao što je to fenomen ovdašnjih rokera. Pri tome mislim baš na onu fabričku, mejnstrim varijantu, mada su i podvrste, srpski metalac ili srpski panker (ili srpski reper, kad smo već kod toga) prilično užasavajuće. Trebalo bi i njima da se čovek jednom pozabavi, ali one još uvek nemaju istorijski i kulturološki domašaj srpskog rokera, a pre svega im nedostaje njegova monumentalna prepotencija i ubeđenost da je Alah, kada je stvarao muziku, to činio baš imajući njega na umu. Sve što je kasnije krenulo naopako su, mora biti, šejtanska posla

Sada, kad su stvari ogoljele u ovoj zemlji i kad se preko noći poslije četrdeset godina društvenog vlasništva i nacionalizacije formiraju klase patrona­gazda i radničke klase i odjednom priča o potpisivanju godišnjih ugovora između njih, jesam marksist, vrlo veliki. Ali samo u tom smislu i ne dalje od toga. Tko su patroni u ovoj zemlji? Oni koji bi inače trebali platiti za sve svoje kriminalne postupke u prošlih četrdeset godina. Sad su postali patroni dajući ljudima kost da se oko nje glođu, skidajući joj četiri nule. Što su založili za te četiri nule? Založili su zemlju i njenu slobodu! To su založili. To su kriminalci. A ja sam jedini čovjek u Jugoslaviji koji to govori, a svi ostali su sretni.