Tekstovi sa tagom: Branko Ćopić

Radio drama je akustična dramatizacija nekog događaja, naravno bez vizuelne komponente. Tvorci se oslanjaju isključivo na dijalog, muziku i zvučne efekte kako bi dočarali slušaocu atmosferu, likove i priču.

Radostan što učestvuje u tako važnu poslu, bosonogi mališan žurio je od grabe do lokve plazeći jezik i kriveći se pod punom lopatom. Tek ponekad bacio bi zabrinut pogled u mliječan sunčev krug rasplinut iza tankih oblaka.

Drug ministar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniii, vredniji i mudrijli, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu. Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik. Poznaje skoro sve ministre, generale i druge “glavne ljude”, kako sam kaže.

Ponešto sam mu sugerirao, a ponešto i rekao, ali Ante Tomić je proveo svoje. Ideja, koju je iznio odmah na početku, bila je ova: čvorak Đuro, ptičica koja se plaši visine. I što dalje? Ne treba dalje, to je zapravo sasvim dovoljno. I za dobro, i za loše, i za previsoko, i za prenisko. On nas je ovom knjigom podsjetio kako je to kad ozbiljni pisci iz uvjerenja pišu za djecu

Da u pitanju nije nikakva pomodnost, već istinska potreba za ovakvim pesmama i ovakvim modelima, pokazuje masovno prihvatanje omladine, koja se već interesuje za prodaju ploča i modela u stilu "Lepo stoji partizanska bluza"

Mnoga, kao i ova „današnja deca“ i sva pre i posle njih, nisu čitala, niti ih je to interesovalo. Niti smo mi koji smo voleli da čitamo imali neke koristi od toga. I ne treba da imamo. Bezinteresno uživanje zapravo je najviši cilj i možda najveći komad koji nedostaje svima koji nisu otkrili svoju „zemlju čuda“, kakva god i gde god bila

Svjetlo se gasi hladnim brijegom i noć se širi plava, ranjen partizan korača snijegom i druga pridržava

Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.

U ropskom gvožđu procvili zemlja, u tamu klonu dan. Prepušten sebi ostade narod, prevaren i prodan

Otvaranje prema Zapadu, koje je koincidiralo s revolucijom u pop-kulturi 1960-ih, izazvalo je euforiju među mladim Jugoslavenima glede fenomena zvanog rok glazba. Nakon kratke zbunjenosti, titoizam je pustio rokenrol s lanca, ali su prorežimski omladinski aktivisti dobili zadatak da ohrabre patriotske motive u njemu. Kasnije su i sami vodeći rok glazbenici otkrivali inspiraciju u obradi folklornih motiva, što je režim odobravao. Ukratko, svi ovi mediji trebali su na ovaj ili onaj način funkcionirati kao "animatori sjećanja" i mehanizmi legitimacije sistema

Službeni glasnik objavio je prošle godine knjigu “Branko Ćopić: Kujem svoju žicu” koja na 400 stranica donosi izbor Ćopićevih intervjua nastalih u periodu između 1950. i 1983. godine, izbor iz prepiske velikog pisca i bogatu kolekciju fotografija iz arhive. Priređivačica knjige Olga Krasić Marjanović na kraju predgovora kaže: “Ova monografija je podsticaj i sadašnjim i budućim istraživačima, ali i, možda, obavezujući zadatak uvaženim visokim institucijama da završe obradu ostavštine Branka Ćopića i izrade kompletnu bibliografiju pisca. Jer kroz deo Ćopićevog života i stvaralaštva prelamala se I istorija stvaranja posleratne Jugoslavije u čiji se osvit raspada ugasio i život pisca koji ju je voleo I stvarao deo njene istorije”. Iz monografije prenosimo intervju koji je za zagrebački “Start” napravio Boro Đorđević u januaru 1977. godine

Danas se navršilo 34 godine otkad se bosanskohercegovački književnik Branko Ćopić bacio u ledenu Savu s beogradskog Brankovog mosta. Tim povodom objavljujemo njegovo pismo kolegi Ziji Dizdareviću, književniku ubijenom u jasenovačkom logoru. Radi se o uvodnom tekstu iz zbirke priča „Bašta sljezove boje“, nakon „Ježeve kućice“ Ćopićevom najpoznatijem delu.

Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da toboš idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd. Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo. Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu “Orlovi rano lete” slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine

Jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pisaca otvorio je dušu novinarki Duge, koja je krajem 1975. od Branka Ćopića između ostalog saznala: kako je završilo njegovo vojevanje u đačkom bataljonu predratne Jugoslavije, koje su to torbe "hranile" partizansku vojsku, koja ga je poznata književnica predložila za prvu značajniju nagradu, te zašto u svojim delima "beži" od savremenih tema.