U znatnom dijelu njemačke javnosti mogu čuti bojazni kako će ciljevi ekološke preinake društva biti osjetno srezani u koalicijskom dogovoru SPD-FPD-Zeleni
Merkel razvila svoj upečatljivi stil za koji bi se moglo reći da je na epohalan način promijenio ponašanje političara na internacionalnoj sceni. Mačista više nema ili se kriju kad izađu iz svoje zemlje. To jednostavno više nije up to date. Završni udarac tom ultrapatrijarhalnom političarskom ponašanju – gdje se alfa-mužjaci između sebe natječu tko je veći, jači, značajniji i svaka gesta ih u tomu odaje – ona je zadala jednom od najglasnijih predstavnike te vrste, bivšem američkom predsjedniku Trumpu. U susretima na svjetskoj pozornici on bi je htio zasjeniti obraćajući joj se s visoka nametljivo, intimistički, a s jedva prigušenim prijezirom ali bi ga njezin trezveni stil i pribrana nepokolebljivost pretvorili u ribu na suhom. Tako je Merkel čak samo nekom gestom, grimasom, uspjela na toj svjetskoj pozornici pokazati da se državnici ne ponašaju kao on; pred njom je ostao bez gaća, a američka liberalno-demokratska javnost je pljeskala i proglasila Merkel voditeljicom slobodnog svijeta
Suđenja nacistima i suđenja Miloševiću i njegovim pomagačima te Mladiću i Karadžiću ne mogu se tek tako uspoređivati, osim u tom jednom segmentu u kojem je uspoređivanje moguće. U oba slučaja se radilo o zločinima protiv čovječnosti. To je termin, na kojem je Hannah Arendt inzistirala u knjizi „Eichmann u Jeruzalemu“ kritizirajući optužnicu za koju je smatrala da je trebala biti podignuta za „zločine protiv čovječnosti“ počinjene nad židovskom narodom. Taj termin određuje transparentno univerzalni karakter univerzalno kažnjivog, a u tom smislu i Theodor Meron završava presudu Radislavu Krstiću zbog zločina genocida u Sreberenici nazivajući ga “a crime against all humankind”